Dostupni linkovi

Idealistička zapomaganja ne smiju utihnuti


Sonja Manojlović
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Sonja Manojlović, pjesnikinja iz Zagreba

Subota, 26.03.2011.
Kako je lako promijeniti svoj život! – dovoljno je jedno „ne“ Upravnom odboru Hrvatskog društva pisaca na ponovnoj kandidaturi za glavnu tajnicu, i već od iduće subote, nakon Izborne skupštine, četiri iduće godine sigurno neću više živjeti isto kao radoholičarskih, užurbanih, prenapregnutih, stresnih prethodnih šest.
HDP je mlado Društvo. Osnovano je prije osam godina. 2002. godine jedna se grupa pisaca odvojila od Društva hrvatskih književnika, iz političkih, pa dakle, i estetskih razloga (može se to reći i obrnuto, kad se bolje razmisli) i oformila novu organizaciju – Hrvatsko društvo pisaca. Novo je Društvo privuklo, i privlači, mlađe i mlade pisce, od kojih mnogi nisu bili članovi starog Društva. Ustvari, pedeset ih je dvostrukih ( iz sentimentalnih razloga, kažu) mahom starijih.
Na osnivačkoj skupštini novog Društva za predsjednika je izabran Velimir Visković, a Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu grada Zagreba financijski su podržali novoosnovano Hrvatsko društvo pisaca, u kojem pisci ostvaruju ista prava kao i u starom, a to znači, između ostalog, da je profesionalni pisac izjednačen u pravima sa onima u stalnom radnom odnosu - naravno, to se odnosi na staž, socijalno i zdravstveno, kao i na penziju, a ne na plaću. Profesionalci žive od honorara.
Ja sam čitav život, od davne, prve knjige, provela kao tzv. slobodnjak, profesionalni pisac. Radnom sam odnosu bila blizu samo po trajanju dnevnih obaveza koje se protezalo na puno radno vrijeme, pa i duže, iako biti, recimo, „na mandatu glavne tajnice“ znači nemati radno vrijeme, i biti na honoraru.

Po Statutu Hrvatskog društva pisaca, posao je glavne tajnice voditi kancelariju Društva i njezino financijsko-materijalno poslovanje, i uz pomoć jedne poslovne tajnice u stalnom radnom odnosu, pružati „logističku podršku“ i koordinirati sve programe Društva, kojih je, iz godine u godinu bilo sve više – preko pedeset (a , recimo, Tribina HDP-a, jedan od tih programa, organizira po stotinjak književnih nastupa godišnje).
Mogla bih reći da sam ostvarila neke od svojih dugogodišnjih zamisli o tome kako treba funkcionirati jedna kancelarija društva pisaca – prije svega, i u svakom trenutku, i to odmah, ako su zahtjevi razumni, učiniti sve što pisci od Društva traže, jer ono postoji samo zbog njih. Osnovala sam i program međunarodnih razmjena pisaca s nizom zemalja, i sve ove godine vodila ukupni program međunarodne suradnje, u kojem šezdesetak pisaca svake godine putuje u dvadesetak zemalja, a isto toliko stranih, u reciprocitetu, te preko festivala i simpozija, bude ugošćeno. Svakodnevno sam radila i web-stranicu na kojoj HDP najavljuje svoje aktivnosti, a u rubriku Članstvo unose se svi novi biobibliografski podaci za svakog člana. HDP godišnje, također, objavljuje pet časopisa u kontinuitetu, i desetak knjiga, organizira stotinjak književnih nastupa na svojoj Tribini, obilježava obljetnice svojih članova književnim skupovima, priređuje niz književnih programa u suradnji s drugim srodnim organizacijama. Svaki program ima svojeg voditelja, a glavna tajnica, dakle, koordinira sve programe. Taj pravi, puni pogon, neprekidni i odgovorni posao, već 02.travnja 2011. preuzet će nova osoba. Sretno! A ja ću od tada drugačije živjeti! Uz iskreno hvala onima koji su mi pomagali, i u čemu sam uživala, i iskreno zbogom onima koji su odmagali.

Nedjelja, 27.03.2011.
U „novostečenoj slobodi“ moći ću više putovati. Putujem čitav život, i čim sam došla na mjesto glavne tajnice, koje sada napuštam, odmah sam osnovala program međunarodne razmjene pisaca. Pisci moraju putovati! Biti građani svijeta, pa makar i samo putnici, promatrači - vrijedno je svakog truda.
I u dobru i u zlu, a posebno kad se neimaština, očaj i agresivnost valjaju ulicama, iz podruma i po krovovima crni se i od promatrača. Da li je p
Da, želim da političari budu u službi općeg dobra, želim da njihovi programi slijede logiku općeg dobra. Zar je to mnogo? Zar je to malo?
romatrač, izdvojen od drugih – nužno odvojen i od istinskog sebe? Građanin u meni, voljan da bude dio cjeline koja skladno funkcionira, nikad se neće pomiriti sa izbečenim licima, urlicima i mržnjom koja proključa na ulicama. Zašto nije dovoljno reći, zašto nije dovoljno glasovati? Zašto su kombinatorika, taštine i gramzivost pojedinaca jači pokretači od dobrobiti svih? Ta idealistička zapomaganja ne smiju utihnuti, što god se događalo. Ma koliko bespomoćno zvučala u času kad se lomi zemljina kora, i razara ljudski rod i rad, osnova blagostanja, kad se nevidljiva radijacija vjerojatno upisuje u živi i neživi svijet, do zadnje molekule, kad ratovi proždiru generacije i generacije svojim mnogolikim, ljudožderskim čeljustima profita, iza kojeg stoje ljudi i samo ljudi, izreći da želim biti naprosto građanin, i to građanin svijeta, zazvuči sarkastično.
Da, želim da političari budu u službi općeg dobra, želim da njihovi programi slijede logiku općeg dobra. Zar je to mnogo? Zar je to malo?

Prosvjedi u Zagrebu, ožujak 2011
Ponedjeljak, 28.03.2011.
Ljudi već tjednima hodaju ulicama Zagreba i drugih gradova, ispisuju tlocrt labirinta u kojem se, po definiciji, „putnici probijaju prema skrivenom središtu“.
Možda je „središte“ za svakoga drugačije i nešto drugo, ali možda istovremenost potrage obećava opću korist.

Utorak, 29.03.2011.
Predstojeći izbori upravnih tijela u našem društvu pisaca opet su u razgovore uvukli dobro poznatu temu gdje god i kad god se nekoga bira: razliku između privatne i javne osobe kandidata.
U tako maloj sredini, i u tako javnoj profesiji, svi se dobro znamo.
Kako, dakle, vrednovati kićene boriće kandidata?
Uvijek se nađe jedan radoholičar, kao i uvijek usredotočen, i vjeruje, ako povuče pravu nit, dovest će ga do cilja na kojem organizacija besprijekorno tiktakče. Optimistično, ali moguće!
Uvijek se nameće i jedan ambiciozan - hvata u letu dijelove tuđih programa, pa tjera svoju čergu ravno k cilju. Obećava svima, sve i svašta, dokle god mu dopire glas. Predstavnik onih taštih zato se uvijek osjeća pokradenim. Svoj program krije, a vrhove koji izvire, u letu mu obrsti onaj najhitriji. Ne ostane mu mnogo – osmijeh prepun krnjataka, prijeteća grimasa – pouzdaje se, možda pisci, čeljad lakovjerna, programa i ne čitaju!
Izabrati za predsjednika pisca sa djelom, čini mi se boljim izborom nego podržati kandidate u goloj vodi ambicije. Kvalitetno djelo privlači kvalitetne ljude, i , vjerujem, naći će se suradnika i pomagača.
Predsjednik je važan – uz takvo mnoštvo, kako kažu, sada već „uhodanih“programa – važno je da ne odmaže! A bude li pravi izabran, mogao bi i ponešto novo i dobro učiniti, za opće dobro.

Srijeda, 30.03.2011.
Trenutačno, između ostalog, pisci polažu nade u razradu inicijative, krenule iz našeg Društva, pod nazivom Pravo na profesiju, koja bi možda mogla donekle poboljšati ekonomski položaj pisca uz pomoć tzv. Predikatizacije knjiga – piscima bi se dodijeljivali iznosi na osnovu estetskog vrednovanja objavljene knjige. Možda je to ona kap dobre volje iz dobro poznatog slapa, a možda je naprosto kap u moru! Brzo će se vidjeti.
Većina pisaca prisiljena je raditi puno radno vrijeme neki drugi posao, manje ili više vezan uz književnost, i pisati u tzv. slobodno vrijeme. Hobisti rade prilježno, ali nedostaje im ono što je alfa i omega kreativnog istraživanja – vrijeme,
Ministarstvo kulture intervenira već godinama na svoj način, dodijeljujući potporu izdavačima, ali nimalo, ili malo od toga dobijaju sami pisci.
ili kako to nazivaju kritizerski umovi, dokolica - ona dokolica koja je majka svake kreacije.
Ministarstvo kulture intervenira već godinama na svoj način, dodijeljujući potporu izdavačima, ali nimalo, ili malo od toga dobijaju sami pisci.
Ministarstvo kulture i Ured za kulturu Grada svake godine otkupljuju za knjižnice, po maloprodajnoj cijeni, knjige od posebne društvene vrijednosti. Otkupi se od 20 do 150 primjeraka po naslovu, ali ni od toga pisci ne dobiju bogznašto.
Ministarstvo kulture pokušava ublažiti situaciju i na treći način, tzv. Potporom za autore, pa je počelo odobravati stipendije na tri, šest ili dvanaest mjeseci - kako bi se pisci mogli više baviti pisanjem, a manje zarađivanjem za goli život. Pisac se, međutim, može ponovo prijaviti tek nakon tri godine, ako je već koristio stipendiju, a to baš i ne osigurava željeni kontinuitet.
Strukovna udruga ljudi od knjige, i , uopće, umjetnosti, može potaknuti mnogo toga, ali ne i riješiti. U tome su najefikasniji zakoni. U vječnom međuvremenu, udruga koja okuplja pisce preko svoje nakladničke djelatnosti knjiga i pet časopisa, intenzivne međunarodne suradnje i razmjene pisaca i, slijedom toga, prijevoda, preko festivala i simpozija, književnih priredbi i svoje web-stranice, čini mnogo za opstanak pisanja kao profesije.

Četvrtak, 31.03.2011.
A zašto su važne te stvari piscima važne? - svijet postaje zastrašujuće mjesto za življenje.
Strahovi se gomilaju, dokaza ne nedostaje. Strah od katastrofa, rata, nezaposlenosti, bijede, nakaznog zdravstva, izbornog inženjeringa, starosti, nemoći, bijesa…
Ostavljaju li zaista pisci tragove - o postojanju savjesti čovječanstva? Smiju li i pomisliti nešto tako staromodno? – da bilježeći svoju intimnu povijest, bilježe intimnu povijest čovječanstva, u poslu, koji nije bijeg od posla, kako ga neki vide, ali može biti vrsta utočišta.

Petak, 01.04.2011.
Do sada sam imala sreće – moje su odluke bile zaista moje, birala sam što ću raditi i kako ću živjeti. Pa, iako moji izbori možda i nisu drugima bili zanimljivi ili razumljivi, za mene su uključivali sve što mi je bilo važno –izazov i provjeru, putovanja svake vrste, promjene, izbor ljudi i cijenu osame da se napiše nova knjiga koja se baca iza sebe, preko ramena. Dakle, sutra je taj novi, kao prvi, dan za mene!

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG