Dostupni linkovi

Vanzemaljci se grle sa mnogo ruku


Saša Ilić
Saša Ilić
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Saša Ilić, pisac iz Beograda

Subota, 17. septembar
Dan su omeđile dve vesti: „Kosovo je blokirano“ ujutro i „Ispaljeni su prvi meci“ uveče. Između se kotrljalo nešto što je moglo ličiti na svakodnevicu. Otišao sam do bakalnice i oslušnuo šta se priča. Ljudi se žale na cene dok u rukama vrte plodove rane jeseni poslagane u gajbama ispred radnje. Saznajem iz štampe da Kongres PEN-a još uvek traje. Na festivalu „Oslobodi reč“ nižu se znamenita imena iz literarnog sveta. Zatražili su slobodu za kineskog nobelovca Liju Sjaoboa. Odlično! Još samo da se sete da ni ovde stvari ne stoje mnogo bolje. Od Tome Markovića čujem da naša koleginica Dori Baša nije uspela da doputuje iz Prištine
Barikade u selu Zupce
u Beograd, gde je sinoć trebalo da primi nagradu za najbolju dramu u regionu. Barikade su svuda. Ne prolazi roba, ali ni ljudi. To je, izgleda, idealno stanje permanentne vanrednosti. Ponovo šljunak, balvani, gradjevinski materijal, ali na ulicama i mostovima. Pošto se vratim u stan i pristavim kafu, datum na naslovnoj strani novina podseti me da sam tačno pre dvadeset godina otišao u vojsku. Rat je bio na vratima a ja sam tek upisao književnost na beogradskom Filološkom fakultetu. Tog dalekog septembarskog jutra 1991, sećam se, išli su rezervisti i regruti. Prvu noć u vojsci proveo sam na podu velikog hangara u kumborskoj kasarni. Momak pored mene imao je gitaru. Sećam se da je pevušio „Fridu“ od Psihomodo-popa. Bilo je to poslednje što sam čuo od urbane kulture stare Jugoslavije. Potom su krenuli rat i narodnjaci, Vesna Zmijanac i Nada Topčagić. Oficirski kadar JNA ih je obožavao.

Nedelja, 18. septembar
O nedelji je, sećam se, onih dana pevao Džej. Slušao sam ga nedavno u nekoj emisiji koja se bavila fenomenom turbo-folka. Vrlo razložno je analizirao svoju pesmu za ispraćaj regruta i rezervista u vojsku i na front. Bila je to strogo oblikovana svakodnevica iako je nama tada ličila na opšte rasulo. Džej je nekom svojom close reading metodom tumačio stihove pesme u kojoj se sin rastaje sa roditeljima i „sprema na put bez povratka“. Zaista, ta pesma je možda najbolje izražavala stav Miloševićeve politike neparticipiranja u ratu, jer sin iz pesme pokušava da roditeljima (i auditorijumu) ne kaže istinu o mestu kuda on ide i šta se zapravo sprema. Čak je i zbunjen, jer ne zna „šta da slaže“. Čini se da je svemu kriva nedelja kao u starom mađarskom šlageru. Ali nije bilo tako. Radilo se o velikom eufemizmu koji je tih godina prerastao u dominantnu figuru politike: Mi nismo u ratu. Ni mi danas ne opstruiramo odnose u regionu i ne palimo granične prelaze. A današnja nedelja mi prolazi u šetnji sa mojom ćerkom Nađom. Njoj je šest, a meni trideset i devet godina. Razlika među nama predstavlja povest jednog eufemizma. Dok sedimo u bioskopu i gledamo crtani film kroz glomazne naočare, ona me pita da li sam i ja gledao 3D crtaće kad sam bio mali. Kažem joj da je tada išao samo jedan crtać dnevno i to od pet minuta, uveče, pred spavanje. – Mora da si bio tužan, kaže mi Nađa usput. – Naprotiv, kažem: Bio sam veoma srećan. – Ma ništa ti ne verujem, smeje se Nađa moleći me da se vratim na „prenos“ avanture Munje Mekvina čija crvena hauba u trenutku expandira do naših noseva.

Ponedeljak, 19. septembar
Iako želim da se oslobodim slika prošlosti, sadašnjost mi to ne dozvoljava. Vojska isplivava kao nečisti duh minulih godina. Neki čovek iz Požarevca se obratio Helsinškom odboru za pomoć jer ga se vojska ponovo setila ovih dana i pozvala da 5. oktobra dođe po svoj novi ratni raspored. Zar to vreme nije prošlo, pitam se. Ministar Šutanovac svakodnevno priča o tome kako se vojska profesionalizuje i sprema za NATO integracije. Sećam se da je na svim radio uređajima
U ovoj zemlji sve se može izbeći, i porez i sud, samo su vojska, Infostan i smrt neminovni.
u vojsci nekada pisalo: „Pažnja! Mrski neprijatelj osluškuje!“ Bila je to opomena vezistima da oprezno rade sa šiframa. Ni vojska ne prekida da misli na nas. U ovoj zemlji sve se može izbeći, i porez i sud, samo su vojska, Infostan i smrt neminovni. Predveče, žurim sa preloma novog broja Betona, od redakcije Danasa ka Narodnoj biblioteci Srbije, gde bi trebalo da sačekam Davida Albaharija. On ima predavanje o Bernhardu. Ali koga još zanima Bernhard? Osim onih koji čitaju Beton, i još ponekog. Publike, ipak, ima, a David je duhovit kao i obično. Dok ga slušam kako govori o zlokobnom uticaju planina na ludilo u Salcburgu, sećam se da sam ga prvi put video po povratku iz vojske, u Biblioteci garda Beograda. Pričao je o Džonu Bartu. Izgubljeni u kući smeha. Tada sam imao više godina nego on.

Utorak, 20. septembar
Spavao sam loše i isto tako sanjao. Pošto se probudim, odbijam još neko vreme da ustanem iz kreveta jer onda ću morati da uradim mnogo toga a ne počinje mi se dan. Brojim u sebi. Nekada sam, moglo bi se reći pre rata, gledao jedan francuski film. Zvao se Dezerter ili tako nešto. Reč je o umetniku koji sam živi u ateljeu na rubu grada. Sistem pokušava da ga ulovi dok on nastoji svim silama da odbrani svoje parče slobode. Sećam se da je refren njegovog unutrašnjeg monologa bio da postoje dani kada je bolje ostati u krevetu. I ovaj dan je takav. Kada bih mogao, zaista bih ostao u krevetu. Ali avaj, već za sat vremena nalazim se u Skupštini grada na sastanku sa nezadovoljnim predstavnicima Udruženja izdavača. Kao veliki „rančeri“ oni žele povlastice za sebe, nižu cenu kvadrata i progon malih „rančera“ sa nastupajućeg Sajma knjiga. Njima se drugačije ne isplati, kažu u glas. Šta mi je ovo trebalo, pitam se dok ih slušam. Na svu sreću predsednik Odbora Sajma knjiga ima solidne odgovore za njih. Oni odlaze nezadovoljni sa sastanka, prividno utešeni. Vidim ih kako se nevoljno spuštaju liftom u prizemlje i sa portirnice uzimaju svoje opasače sa koltovima i municijom. Uskaču u sedla i besno mamuzaju svoje konje. U oblaku koji se diže za njima piše samo jedno: da će se vratiti u grad. Da sam Šejn...

Sreda, 21. septembar
Kiša nakratko stane pa nastavi da pada. U kolima sam. Beogradsko jutro puno je nervoze, naročito na raskrsnici kod Autokomande na kojoj svakodnevno ostavljam poprilični komad vremena. Dok se kolona kreće mic po mic, mogu nesmetano da razgledam bilborde unaokolo. Pažnju mi privlači jedan koji reklamira muzički festival pod nazivom „Volim devedesete“. Od samog naziva mi proradi kiselina u stomaku. Onda malo bolje pogledam, ali pošto ponovo počne kiša, uključujem brisače i nazirem imena „muzičara“: Knez, Dr Iggy, B3, Funky G, Ivan Gavrilović. Pokušaj
Diskoteka Madona
da se matrica devedesetih danas tretira kao kemp, kažu analitičari, fino prolazi. Moguće. Kada bismo odstranili sve ono što stoji u dubokim slojevima ispod hitova poput „Dvesta na sat“ ili „Oči boje duge“, koji su se tih godina neprestano vrteli promovišući žestoke momke i njihov emotivni život. Beograd se zabavljao po diskotekama uz te ritmove, ali ipak epicentar tog zvuka bila je diskoteka „Madona“ u Požarevcu čiji je vlasnik bio Marko Milošević, krimi bos koji je radio pod širokim kišobranom svoga tate. Sva ta imena koja se sada spremaju za nastup u Beogradskoj areni 8. oktobra, stasavala su na toj sceni, dok se u pozadini obavljao krvavi posao diljem „srpskih zemalja“. Ali nisu samo stari turbo-folkeri tu. I JSO je još živa, uposlena po raznim sekuritate službama. Dok uveče, uz strašnu glavobolju, pregledam vesti na internetu, shvatam da je nekoliko pripadnika Jedinice, ipak, uhapšeno. Međutim, to je samo promil devedesetih u krvotoku ovog grada koji ni noću ne prekida da ispušta čudnu mešavinu sirena i glasova. Uprkos tome, čovek ovde oseća strašnu samoću.

Četvrtak, 22. septembar
Danas, kada sam nakon posla stigao u vrtić, Nađa mi prvi put nije poletela u zagrljaj. Samo je prišla i sramežljivo me uzela za ruku. – Hej, šta je bilo? pitam je zbunjeno. – Ništa, kaže ona: Vaspitačica mi je rekla da sam sada predškolac. I da se uozbiljim... I u kolima, kasnije, dok se vozimo ka Sportskom centru „Radnički“ na Crvenom krstu, gde ona pohađa časove ritmike, ćutimo i slušamo radio. Poznati glas sa Studija B priča o tome kako će u narednih dvadesetak sati u zemljinu orbitu da uleti rashodovani satelit svemirske agencije NASA. Raspašće se na 26 delova, kažu naučnici, a ti komadi mogu pasti na sve
„Idemo na granične prelaze kako bismo bili sa svojim narodom“. Tako su govorili i 1991. Dodvoravanje tzv. narodu omiljena je igra domaćih političara.
kontinente osim na Antarktik. Nađin i moj pogled se tada sretnu u retrovizoru. – Hoće li pasti kod nas? pita me. – Ma ne verujem, kažem: Ima toliko lepših mesta. – A je l’ ima vanzemaljaca u njemu? – Pojma nemam. Ali svakako je za proteklih dvadeset godina snimio neke vanzemaljce tamo gore. – A je l’ vanzemaljci imaju decu? ljubopitljivo nastavlja Nađa kojoj ta priča sada postaje zabavna. – Siguran sam da imaju. – A je l’ idu ona u neki svemirski vrtić? – A šta ti misliš? uzvraćam joj pitanjem dok pokušavam nemoguće – da pronađem slobodno parking mesto. – Sto posto, kaže Nađa: I uče geometrijska tela kao i ja. – Vidiš kako sve znaš. A reci mi da li se grle sa roditeljima i pored toga? pitam pošto ugasim auto. Nađa me zbunjeno pogleda a potom snažno stegne oko vrata: Vanzemaljci se grle sa mnogo ruku.

Petak, 23. septembar
Ujutro me čeka mejl Jetona Neziraja, dramskog pisca iz Prištine. Dogovaramo se kako ćemo putovati za Zagreb na Reviju malih književnosti u „Booksi“. On bi trebalo najpre da ima premijeru u Bitefu 3. oktobra. Naravno, treba preći sve granice i sve barikade kako bi se stiglo do Beograda. Na granici je i dalje živo. Jarinje, Brnjak, žica, šljunak. U vestima čitam izjave predstavnika radikala, DSS-a i Nove Srbije koji ovako planiraju svoje sledeće korake: „Idemo na granične prelaze kako bismo bili sa svojim narodom“. Tako su govorili i 1991. Dodvoravanje tzv. narodu omiljena je igra domaćih političara. Policijski sindikat Srbije i Dveri upozoravaju javnost da im se održavanje Prajda u Beogradu nimalo ne dopada i da moraju reagovati. Pretpostavljam da će organizovati najpre porodičnu šetnju, a da će potom poslati falange s batinama i balvanima. Pitam se dokle je stigao onaj satelit NASA. U kolima, gde uvek slušam radio, čuo sam jutros da stručnjaci uveliko odbrojavaju. Vidim ih, ushićene prizorom, u nekoj naučnoj stanici ispod velikog ekrana. Na njemu se satelit retro dizajna polako razlaže na komade i nastavlja ka Zemlji. Možda neki njegov komad doleti do Jarinja kao Deus ex machina. Nakon toga, politika ovde više ne bi bila ista.
XS
SM
MD
LG