Dostupni linkovi

Zemlja u kojoj ljudi sjene samo čekaju


Nidžara Ahmetašević
Nidžara Ahmetašević
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Nidžara Ahmetašević, novinarka iz Sarajeva

Subota 18. decembar

Živjeti u Gracu, Austrija, i biti ponovo “student” daje mi ponekada osjećaj da sam u nekom paralelnom svijetu gdje je najveći događaj nova pročitana knjiga ili članak, ono što eventualno napišem taj dan, razgovor sa kolegama ili nekim od profesora o onom što radim... Radni dan provodim učeći. Sve ostalo mi je daleko i ponekada nestvarno. Kao vijesti sa druge planete koje me se ne dotiču. Ni to što je cijela Evropa zakovana ledom, što ne rade aerodromi, ni to da li je i je li formirana koalicija u BiH, ni novi post na wikiliksu... Jednostavno, sam daleko i sve što treba da uradim je da svako jutro odem do biblioteke i nastavim gdje sam stala dan ranije.
Ove sedmice je treći mjesec kako sam u Gracu gdje radim doktorat. Prošlu godinu sam provela u Velikoj Britaniji gdje sam radila isto. A čini mi se kao sam stalno na početku.
Kada otvorim oči iz tog mog začaranog svijeta, tj kada pregledam portale sa vijestima iz BiH, naprosto ne znam više kako da reagujem. Kako razum treba da reaguje na Bosnu i Hercegovinu danas? Na političare koji više ni sami ne znaju kako da prevare državu i sve nas, na ljude koji to nijemo gledaju i ne djeluju. Ni doktorat mi neće pomoći da shvatim. I onda se brzo vratim u knjige.

Nedjelja 19. decembar


Graz
Ispred moje kuće u Gracu je zaleđeno jezero gdje se ljudi kližu. Lijepo je. Djeca se smiju, odrasli uživaju, sve je lijepo, čisto i uredno. Kao da gledam neki romantični film.
Dan počinjem čitanjem kolumne Borisa Dežulovića. Vickast, duhovit, pametan, kritičan... Uvijek me nasmije, ali i natjera da se zamislim. Volim takve autore. Nastavljam čitanjem kolumne Ozrena Kebe, još jedan veoma drag autor, moj prvi urednik daleke 1995. godine u Danima. Lijep početak nedjelje.
Pratim i ono što se desava sa wikileaks i sa Julianom Assangom kojeg je danas američki podpredsjednik Joe Biden nazvao high tech teroristom. Nevjerovatno kako neko ko promoviše demokratiju ovako strogo ocjenjuje nekoga ko primjenjuje demokratiju na djelu.

Ponedjeljak 20. decembar
Jutro počinjem pregledom portal sa vijestima. Prvo pregledam one iz Bosne, bacim pogled na one iz Srbije, Hrvatske, nekada Crne Gore, pa onda nekoliko regionalnih. Najduže se ipak zadržim čitajući britanski Guardian. Mislim da su to trenutno najbolje novine koje se mogu naći.
U Bosni, Radovan Karadžić dao intervju za jedna lokalni portal. Ništa nije rekao, ni nema šta reći, niti ga se ima šta pitati. Mediji objavljuju i da je tokom prošle godine u BiH identifikovano više od 700 nestalih. Mnogo važnija informacija, barem po mom skromnom sudu. I pada mi na pamet izvršni novi film Ahmeda Imamovića – Belvedere. Mislim da od rata na ovamo niko nije na bolji način prikazao na filmu
Ahmedov film nije politički korektan, i ne treba da bude, nije estetski, i ne treba da bude, i nikome se ne udvara jer to ni ne treba da radi. Samo pokazuje Bosnu onakvu kakva jeste danas, zemlja u kojoj ljudi – sjene, samo čekaju.
kako je okrutan život onih koji su ostali da čekaju. Njihov život je samo jedna vijest – da li je pronađena barem jedna koščica nekog koga su voljeli. Ahmedov film nije politički korektan, i ne treba da bude, nije estetski, i ne treba da bude, i nikome se ne udvara jer to ni ne treba da radi. Samo pokazuje Bosnu onakvu kakva jeste danas, zemlja u kojoj ljudi – sjene, samo čekaju.

Utorak 21. decembar
U moru vijesti danas pažnju mi privlače dvije: jedna o potrazi za Ratkom Mladićem u Makedoniji. Tamošnja policija tvrdi da nemaju saznanja da je on u Makedoniji, ali potvrđuju da je potraga u toku i da je vode u saradnji sa Haškim tribunalnom. Provjeram vijesti više puta tokom dana. Nisu ga našli. Opet. Nije da je neko i očekivao.
Druga priča je da će BiH u januaru, kao nestalna članica, predsjedavati Vijećem sigurnosti UNa. Na čelu će sjediti čovjek koji do dolaska u misiju BiH pri UN nije imao nikakvo značajno radno iskustvo. Ali nije jedini takav u Ministarstvu vanjskih poslova BiH. Ostaje nam da se nadamo da se neće ništa desiti u januaru, da će svi biti na odmorima veći dio mjeseca, i da će sve proći tako da niko drugi ne primijeti kako smo besmisleni. Srećom (u nesreći), UN je i sam postao toliko besmislena organizacija da sve to možda nikome više nije ni bitno.

Srijeda 22. decembar
Cijeli dan sam provela čitajući o demokratizaciji, da li je uspješna, kako se može provesti na djelu, trebali se demokratizovati svaka zemlja, i koja je uloga medija u tom procesu... Moje istraživanje se tiče demokratizacije u BiH koja je vršena kroz pomoć medijima. Mediji su do rata u Jugoslaviji uglavnom bili pod kontrolom Partije. Tokom rata je većina bila ništa drugo nego sredstvo za širenje mržnje i pozivanje na ubijanje. Nakon rata je počela demokratizacija. Svi su učinili medije u BiH kako i šta da rade. Uloženi su milioni u svim valutama. Čini mi se nema nekih značajnih rezultata i pokušavam shvatiti zašto, ko je kriv. Mi sami ili oni koji su nas demokratizirali.
Poslijepodne šetnja Gracom koji sav šljašti i miriše na kuhano vino i cimet. Lijepo je.
Na kraju dana još jednom bacam pogled na vijesti. U Engleskoj dočekan početak zime. Slika veselih ljudi koji se grudvaju. U Japanu u prodaji kućni 3D uređaj za koji ne treba imati naočale. Slika iz Sarajeva – čopor pasa lutalica. U naslovu stoji da su psi napali djevojku u glavnom gradu BiH. Parlament BiH se nije konstitusao ni danas. U Banja Luci Glas Srpske bira po 56. Put, tradicionalno, najboljeg sportistu godine. Pokrovitelj -predsjednik ovog entiteta. Ne znam kad prije prođe 56 godina?

Četvrtak 23. decembar

Haški tribunal
Vijeće sigurnosti je donijelo odluku da arhiva Haškog tribunal ostane u vlasništvu UN-a. Podržat će osnivanje informacionih centara u regionu. Kako je zamišljeno, u tim centrima će biti dostupne kopije iz arhiva. Ovo je očekivana odluka, ali jako važno. U jednom trenutku arhivu su željele nevladine organizacije u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, pa je bila i neka inicijativa iz Slovenije, potom i ideja da dođe u Srebrenicu, pa da bude preseljena u Budimpeštu... Arhiva je ogromna. Ima na milione dokumenata, predmeta, spisa, video i audio materijala. Bila sam prva novinarka koja je ušla u jedan dio arhive u Hagu. Nisam nešto posebno vidjela, zatvorene kutije na policama. U stanju u kakvom jeste, arhiva je nesređena i tesko dostupna bilo kome. Građa koja se tu čuva nije bitna samo za ljude sa Balkana nego i mnogo šire. Nadam se da ova odluka znači da će se neko pozabaviti sređivanjem arhive tako da je učini lakše dostupnom svima onima koji žele istraživati, ali i porodicama žrtava jer ona sadrži i lične predmete koji su nađeni u masovnim grobnicama ili prilikom istraga na bilo kojem mjestu. Možda je za sada najbolja odluka da se o tome brine UN, ali samo ako bude dostupna javno ona ima ulogu u procesu suočavanja sa prošlošću. Inače je to samo hrpa papira i predmeta u kartonskim kutijama.

Petak, 24. decembar

Kada su me nazvali sa Slobodne Evrope prije sedam dana da vodim ovaj dnevnik, rekla sam im da moj život nije previše uzbudljiv ovih dana. Veći dio dana provedem čitajući i pišući. Grac, mada jako lijep grad, nije mjesto nekih ludih noćnih provoda. Nekada mi se čini da su stanovnici većinom ljudi sa prostora koji se nekada zvao Jugoslavija jer možete govoriti naš jezik skoro na svakom mjestu, od prodavnice do opere, što je nekada dobro, a neka i ne baš previše. Ipak, narednih godinu dana trebala bih živjeti ovdje. Nadam se da će biti dobro.
Svima koji obilježavaju predstojeći praznik, želim čestit Božić.
XS
SM
MD
LG