Dnevnik za Radio Slobodna Europa vodila Lamija Bebagić, bosanskohercegovačka knjizevnica.
Subota, 5. februar
U Zenici sam, nelijepim povodom, mada povode da navratim u rodni grad rijetko tražim. Mama je bolesna i leži u bolnici. U te dane, budimo se bez velikih planova i u sasvim su nam trećem planu ono putovanje u Ljubljanu na promociju prevoda „Godišnjice mature“, ona kupovina novog objektiva za kameru i oni obećani tekstovi za novine. Svaka misao započinje istom sintagmom: Kad ozdravi... Kad su bliski ljudi u pitanju, sve je kad, ne postoji ako. U posjetu mami dolaze i rođaci koje dugo nismo vidjeli. Amar je skoro napunio šesnaest. Zadnji put smo se vidjeli prije godinu dana. Od tad je smršao kojih desetak kilograma i porastao desetak centimetara. „Promijenio je lice“, komentariše rođakovu promjenu moj šestogodišnji sin i sakriva se iza mojih leđa. Za deset godina, i on će promijeniti lice. Bojim se spoznaje da me manje vremena dijeli od šesnaeste moga sina, nego li od moje, meni u glavi tako bliske. Moja je šesnaesta, vjerujte mi, bila juče. Tu, u ovoj Zenici, na ovim ulicama, slavili su se prvi poratni dani, Dejton je tek upropastio ovu zemljicu, mada smo tad još vjerovali da ju je spasio, a ja sam se spremala da odem na prvo ljetovanje bez roditelja. Bilo je juče, kunem se.
Sunčano je i vikend je. Trebalo bi da smo na vikendici, da pijemo kafu na terasi, mama i ja, i da dječak vozi bicikl oko stola. Nisam bila spremna za ovaj dan, nisam spremna za bolesti, nisam spremna za ako umjesto kad, nisam spremna ni za odrastanje, ni za starenje. Rijetki su dani kad jedva čekam sutra. Danas ga čekam.
Nedjelja, 6. februar
Stižem nazad u Sarajevo. Dom je tamo gdje je brza konekcija na internet. Psanemam, ali želim, pa mi u nedostatku njega, toplu dobrodošlicu nazad kući priređuju moji nepročitani mailovi. Teta Slavica, dobri duh Narodne biblioteke Zenica, moli me da donesem primjerke „Jednosmjernog“ u biblioteku. Dejan Ilić, moj beogradski izdavač, opet se brine. Nije lako sa njim, mada je sasvim realna indicija da nije lako sa mnom. Dejan je čovjek koji uvijek misli da nešto nije uredu ukoliko na njegove poruke, pozive ili pisma ne odgovorim odmah. Pita jesam li dobro i ima li problema. Hvali prodaju knjige i raspituje se za našu, za mart dogovorenu, promociju „Jednosmjernog“ u Novom Pazaru. Ne pišem mu za mamu, ni za jučerašnji dan kojeg želim zaboraviti, pišem kako je jedna priča iz zbirke ušla u Čitanku za VIII razred koji prave moji dragi, vrijedni drugari sa fakulteta. Na kraju, uz kafu koju volim piti u kasne sate, mimo svih knjiških pravila, odgovaram na nekolicinu upita prijatelja za mamino stanje. Teško je pisati o tome, ali je dobro imati kome. Podrška je važna, kazao bi moj drugar Daniel Kovač. Ako ona nije, ništa nije važno.
Ponedjeljak, 7. februar
Prvi radni dan meni počinje neradno. Jutro poklanjam jednoipogodišnjem sinu svoje prijateljice i izvodim ga u šetnju sarajevskim naseljem Alipašino polje kako bi mlada mama napokon malo odspavala. Šetnja dvjema ulicama traje sat i pol - tako šetaju jednogodišnjaci. Kad ne šetaju, jednogodišnjaci sizifovski guraju teške čelične stubove. Ti su stubovi jedine moguće barijere parkiranju svuda gdje asfalt postoji. U ovoj zemlji gdje psiholoških barijera u vidu savjesti nema, stvari se moraju regulisati na nivou fizičkog. Moj jutarnji saputnik i sašetač ne uspijeva pomjeriti stub, ali nije razočaran. Sliježe ramenima i juri za crnom mačkom. Divi se njenim brkovima. Ushićen je. Potom vadimo jabuke iz gajbe zelenare i kotrljamo ih niz ulicu. Poslije ih sakupljamo, vagamo i plaćamo, pa ih opet spuštamo na zemlju, u travu. Kupili smo golubovima doručak, velim svom malom drugu, a on se smije. Nešto kasnije, gladan od šetnje, moj mali drug s radošću se obraća svom doručku, kuhanom grašku s mrkvicom. Gašakeee, dođi, doziva ga. I grašak dolazi. Pa, da, mislim si, da sam grašak, i ja bih sretno i entuzijastično bila obrok nekom ko me tako prijateljski priziva. Nije dobro uzimati stvari zdravo za gotovo, to niko ne zaslužuje. Pa ni grašak.
Utorak, 8. februar
Mada sam dan provela sunčajući se na Bjelašnici sa prijateljicom, sinom i sinovim drugarom iz škole, uz svjež zrak i kafu, praveći idilične planinske fotografije, za potrebe ovog javnog dnevnika, o tome ću ipak šutjeti. Ima tih ljudi, časnih i poštenih, čija radna sedmica počinje ponedjeljkom i traje, u boljem slučaju, do petka, a radni dan počinje u osam i završava, u boljem slučaju, u 16. Čitati o nekim slobodnim umjetnicima koji ponedjeljkom šetaju male drugare po pustim ulicama, a utorkom u podne idu na sunčanje na planinu, lako rađa zlovolju, zlovolja pak zavist, a zavist je, garant, neki smrtni grijeh, ako ne po Bibliji, a ono barem po Danteu. Spomenut ću, umjesto toga, da dan započinjem razgovorom za projektni posao instruktivne nastave iz jezika i književnosti sa djecom bez adekvatnog roditeljskog staranja u sarajevskom Domu Bjelave. Obilazim prostorije i hodnike i osjećaj je isti, mada su prošle već četiri godine kako sam prestala volontirati u zeničkom domu. Isti mirisi, isti ustroj, ista zdanja i isti sistem. U sistemu socijalne zaštite te djece sam već pozamašan insajder i sastanku jedva čekam kraj. Osjećam kao da sam diplomirala i došla na prijemni za srednju školu.
Srijeda, 9. februar
Vrijeme je da se odmetnica vrati u svoju matičnu redakciju! Nakon putovanja u Sloveniju za vrijeme sinovog zimskog raspusta i sedam dana u Zenici zbog mamine bolesti, napokon se nalazim sa kolegom Besimom i upućujemo se na
Strani turisti na obali, Bangkok, 15. maj 2002.posao. On i njegova djevojka u nedjelju putuju za Tajland, na tri sedmice. Priča mi o tajlandskih plus 30 i opisuje lokacije koje će obići. Vraća se u utorak, a aprilski broj dragih nam novina predajemo u ponedjeljak. Bit će to zabavna sedmica, slutim. No, kako reće Salinger, jedini pravi rad je rad pod pritiskom. U 13 zove medicinska sestra iz Centra za srce u Tuzli i javlja da je mama dobro. Čujem se s njom i samo govori da želi kući. Mada je klinika na dobrom glasu, ljubaznog osoblja i savršene usluge, u njoj si ipak pacijent. Kući si opet ti, od krvi i mesa. Sutra će kući, kažu joj. Prošlo je. Ovo bismo proljeće morali više hodati po divnim pješačkim stazama na vikendici, bolje jesti, manje se zamarati nevažnim stvarima, mislim, a znam da zvučim kao jeftini magazin za žene ili još jeftiniji selfhelp priručnik.
Četvrtak, 10. februar
Raditi dječije novine sa mjesečnom dinamikom gdje je u kreiranju rokova svetinja školska, a ne kalendarska godina, zahtijeva mnogo rada unaprijed. Prve tekstove o vijesnicima proljeća, osmomartovske pjesmice za mame i tetke i savjete o izlasku na sunce i čisti zrak pisala sam još u januaru dok je magla pritiskala Sarajevo, a smog se šćućurio u plućima i unutra propuštao tek poneki paketić kisika, poput strogog carinika. Danas završavamo martovski broj i novine izgledaju lijepo. Već sutra čeka me prazan špigl i onaj osjećaj praznine kada te 84 strane gledaju i rugaju ti se svojom bjelinom. Frustrira me taj osjećaj, ali samo toliko dok se ne sjetim ljudi koji osam sati u danu sjede za nekim šalterom i lupaju pečate, danas kao i juče, sutra kao i danas. Oni nikad nemaju onaj jedan četvrtak u mjesecu kad novine stignu iz štamparije, snesu ih s kamiona na tvoj urednički sto i ti ih listaš svaki put kao da su prve, mada ih praviš već sedam godina.
Petak, 11, februar
Budim se u nekoliko pokušaja. Uspijeva mi tek posljednji, mada sam u međuvremenu odvela sina u školu i okupala se i popila kafu i pregledala pdf fileove novina i čula se s kolegama i najavila svoje današnje kašnjenje u redakciju. Nakon finalnog buđenja čitam dnevnike koje su kolege vodile na portalu Radija Slobodna Evropa jer danas je zadnji dan mog dnevničenja.
Sjećam se kako mi je, dok sam još bila brucoškinja, tada profesor, a sada prijatelj, Nenad Veličković savjetovao da nikad ne pišem odmah nakon što sam pročitala nešto što mi se jako svidjelo, jer je teško kontrolisati potrebu za podražavanjem. Stoga, dnevnike kolega čitam zadnji dan. Nakon čitanja dnevnika mog druga Tome Markovića osjećam da je on to uradio bolje i da sam i ja trebala baš tako. Nenadov je savjet, uvjeravam se, i dvanaest godina poslije, nakon decenijskog pisalačkog staža, još uvijek na snazi.
Subota, 5. februar
U Zenici sam, nelijepim povodom, mada povode da navratim u rodni grad rijetko tražim. Mama je bolesna i leži u bolnici. U te dane, budimo se bez velikih planova i u sasvim su nam trećem planu ono putovanje u Ljubljanu na promociju prevoda „Godišnjice mature“, ona kupovina novog objektiva za kameru i oni obećani tekstovi za novine. Svaka misao započinje istom sintagmom: Kad ozdravi... Kad su bliski ljudi u pitanju, sve je kad, ne postoji ako. U posjetu mami dolaze i rođaci koje dugo nismo vidjeli. Amar je skoro napunio šesnaest. Zadnji put smo se vidjeli prije godinu dana. Od tad je smršao kojih desetak kilograma i porastao desetak centimetara. „Promijenio je lice“, komentariše rođakovu promjenu moj šestogodišnji sin i sakriva se iza mojih leđa. Za deset godina, i on će promijeniti lice. Bojim se spoznaje da me manje vremena dijeli od šesnaeste moga sina, nego li od moje, meni u glavi tako bliske. Moja je šesnaesta, vjerujte mi, bila juče. Tu, u ovoj Zenici, na ovim ulicama, slavili su se prvi poratni dani, Dejton je tek upropastio ovu zemljicu, mada smo tad još vjerovali da ju je spasio, a ja sam se spremala da odem na prvo ljetovanje bez roditelja. Bilo je juče, kunem se.
Sunčano je i vikend je. Trebalo bi da smo na vikendici, da pijemo kafu na terasi, mama i ja, i da dječak vozi bicikl oko stola. Nisam bila spremna za ovaj dan, nisam spremna za bolesti, nisam spremna za ako umjesto kad, nisam spremna ni za odrastanje, ni za starenje. Rijetki su dani kad jedva čekam sutra. Danas ga čekam.
Nedjelja, 6. februar
Stižem nazad u Sarajevo. Dom je tamo gdje je brza konekcija na internet. Psa
Čitati o nekim slobodnim umjetnicima koji ponedjeljkom šetaju male drugare po pustim ulicama, a utorkom u podne idu na sunčanje na planinu, lako rađa zlovolju, zlovolja pak zavist, a zavist je, garant, neki smrtni grijeh, ako ne po Bibliji, a ono barem po Danteu.
Ponedjeljak, 7. februar
Prvi radni dan meni počinje neradno. Jutro poklanjam jednoipogodišnjem sinu svoje prijateljice i izvodim ga u šetnju sarajevskim naseljem Alipašino polje kako bi mlada mama napokon malo odspavala. Šetnja dvjema ulicama traje sat i pol - tako šetaju jednogodišnjaci. Kad ne šetaju, jednogodišnjaci sizifovski guraju teške čelične stubove. Ti su stubovi jedine moguće barijere parkiranju svuda gdje asfalt postoji. U ovoj zemlji gdje psiholoških barijera u vidu savjesti nema, stvari se moraju regulisati na nivou fizičkog. Moj jutarnji saputnik i sašetač ne uspijeva pomjeriti stub, ali nije razočaran. Sliježe ramenima i juri za crnom mačkom. Divi se njenim brkovima. Ushićen je. Potom vadimo jabuke iz gajbe zelenare i kotrljamo ih niz ulicu. Poslije ih sakupljamo, vagamo i plaćamo, pa ih opet spuštamo na zemlju, u travu. Kupili smo golubovima doručak, velim svom malom drugu, a on se smije. Nešto kasnije, gladan od šetnje, moj mali drug s radošću se obraća svom doručku, kuhanom grašku s mrkvicom. Gašakeee, dođi, doziva ga. I grašak dolazi. Pa, da, mislim si, da sam grašak, i ja bih sretno i entuzijastično bila obrok nekom ko me tako prijateljski priziva. Nije dobro uzimati stvari zdravo za gotovo, to niko ne zaslužuje. Pa ni grašak.
Utorak, 8. februar
Mada sam dan provela sunčajući se na Bjelašnici sa prijateljicom, sinom i sinovim drugarom iz škole, uz svjež zrak i kafu, praveći idilične planinske fotografije, za potrebe ovog javnog dnevnika, o tome ću ipak šutjeti. Ima tih ljudi, časnih i poštenih, čija radna sedmica počinje ponedjeljkom i traje, u boljem slučaju, do petka, a radni dan počinje u osam i završava, u boljem slučaju, u 16. Čitati o nekim slobodnim umjetnicima koji ponedjeljkom šetaju male drugare po pustim ulicama, a utorkom u podne idu na sunčanje na planinu, lako rađa zlovolju, zlovolja pak zavist, a zavist je, garant, neki smrtni grijeh, ako ne po Bibliji, a ono barem po Danteu. Spomenut ću, umjesto toga, da dan započinjem razgovorom za projektni posao instruktivne nastave iz jezika i književnosti sa djecom bez adekvatnog roditeljskog staranja u sarajevskom Domu Bjelave. Obilazim prostorije i hodnike i osjećaj je isti, mada su prošle već četiri godine kako sam prestala volontirati u zeničkom domu. Isti mirisi, isti ustroj, ista zdanja i isti sistem. U sistemu socijalne zaštite te djece sam već pozamašan insajder i sastanku jedva čekam kraj. Osjećam kao da sam diplomirala i došla na prijemni za srednju školu.
Srijeda, 9. februar
Vrijeme je da se odmetnica vrati u svoju matičnu redakciju! Nakon putovanja u Sloveniju za vrijeme sinovog zimskog raspusta i sedam dana u Zenici zbog mamine bolesti, napokon se nalazim sa kolegom Besimom i upućujemo se na
Četvrtak, 10. februar
Raditi dječije novine sa mjesečnom dinamikom gdje je u kreiranju rokova svetinja školska, a ne kalendarska godina, zahtijeva mnogo rada unaprijed. Prve tekstove o vijesnicima proljeća, osmomartovske pjesmice za mame i tetke i savjete o izlasku na sunce i čisti zrak pisala sam još u januaru dok je magla pritiskala Sarajevo, a smog se šćućurio u plućima i unutra propuštao tek poneki paketić kisika, poput strogog carinika. Danas završavamo martovski broj i novine izgledaju lijepo. Već sutra čeka me prazan špigl i onaj osjećaj praznine kada te 84 strane gledaju i rugaju ti se svojom bjelinom. Frustrira me taj osjećaj, ali samo toliko dok se ne sjetim ljudi koji osam sati u danu sjede za nekim šalterom i lupaju pečate, danas kao i juče, sutra kao i danas. Oni nikad nemaju onaj jedan četvrtak u mjesecu kad novine stignu iz štamparije, snesu ih s kamiona na tvoj urednički sto i ti ih listaš svaki put kao da su prve, mada ih praviš već sedam godina.
Petak, 11, februar
Nenad Veličković me je savjetovao da nikad ne pišem odmah nakon što sam pročitala nešto što mi se jako svidjelo, jer je teško kontrolisati potrebu za podražavanjem.
Sjećam se kako mi je, dok sam još bila brucoškinja, tada profesor, a sada prijatelj, Nenad Veličković savjetovao da nikad ne pišem odmah nakon što sam pročitala nešto što mi se jako svidjelo, jer je teško kontrolisati potrebu za podražavanjem. Stoga, dnevnike kolega čitam zadnji dan. Nakon čitanja dnevnika mog druga Tome Markovića osjećam da je on to uradio bolje i da sam i ja trebala baš tako. Nenadov je savjet, uvjeravam se, i dvanaest godina poslije, nakon decenijskog pisalačkog staža, još uvijek na snazi.
