Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Ivan Kordić, književnik iz BiH
Subota, 2. listopada
Dan je predizborne šutnje. To, naravno, čitam u novinama, a i sam znam s obzirom na to da sam stjecajem okolnosti upleten u ovaj kolosalni, demokratski cirkus. Ovoga puta ne kao običan građanin glasač, već i kandidat jedne stranke. To je stranka penzionera/umirovljenika. Ušao sam u tu stranku po prirodi svoje društvene pozicije i predložen sam za jednu listu. Naravno, kao književnik ne mogu biti umirovljenik dok me zdravlje služi, pa ni kao novinar također, ali kao čovjek sa 40 godina radnoga staža svakako mogu. Među nebrojenim likovima sa ogromnih bilborda u nekoliko kutaka vidim i svoj plakatić. To mi se odista čini čudnim. Sam sam se nasmiješio. Ako ulaziš u ovakvu igru, moraš odmah pobjeći od logike, pomislio sam.
Nedjelja, 3. listopada
Turbulentan je izborni dan. Dva puta idem na biralište i ne mogu da čekam. Susjedi me susreću na ulici i govore: „Glasam za tebe.“ Jedan vadi mobitel i kaže:„Iako su zabranjeni mobiteli, uspio sam snimiti da znadeš da sam glasao za tebe.“ Stvarno - na mobitelu slika pored mojega imena. I pik - trebalo bi da budem sretan, imam jedan siguran glas.
Ponedjeljak, 4. listopada
Ulazim u malenu kafanu „Kod Pukija ili Caje“, gdje gotovo uvijek navratim poslije posjete tržnici na Otoci vraćajući se kući, koju natkrivljuje arhitektonsko čudovište Bosmala. U toj malenoj kafani društvo je finih, običnih ljudi, susjeda različitih zanimanja i godina, mahom znanaca koji imaju među sobom ugodnu komunikaciju.
Ivan Kordić, arhivNad šankom stoji veliki natpis: „Kozmopolita - čovjek koji cijeli svijet smatra svojom domovinom.“ Postizborni dan unio je znatnu napetost u ovu mirnu oazu. Svi su nečim nezadovoljni. Ne mogu se ni u čemu složiti. Inače, prije izbora, što bi narod rekao, bili su mirni k’o bubice. Pitam se da li oni sami sebe prepoznaju, pa se ljute, ili su ljuti na nekoga drugoga?
Utorak, 5. listopada
U silnim komentarima proteklih izbora govori se o lažiranju, traži se ponavljanje, pogotovu predsjedničke liste i u srpskoj i u federalnoj, bošnjačkoj konkurenciji. Fenomen je Željko Komšić koji je dobio oko 300.000 glasova. Njegov hrvatski identitet, što bi Andrić rekao, bez vidljiva razloga i nikakva smisla osporavaju kao „pravi Hrvati“. Ove hrvatske karafeke iz Hercegovine sigurno nisu se trsili da su Hrvati dok nije osnovan HDZ. Otada oni bi zasigurno Ivanu Kordiću, odnosno meni zabranili da se tako predstavljam. Nisam, naime, član HDZ-a, a možda i ne nabadam hrvatski kao oni. Oni izdaju certifikate tko je Hrvat, a tko nije. Frustrirani su što nisu izabrane takve političke i državničke veličine poput Borjane Krišto ili Martina Raguža. Ovaj izborni slučaj za mene je znak vedrine u općoj tami koju je donekle razbilaprivrženost SDP-ovih povratnika na birališta. To ova stranka ne bi trebalo da zloupotrijebi, jer u svojoj bezrazložnoj prepotenciji to svakako može i učiniti.
Srijeda, 6. listopada
Posjetio sam kafanu „Šetalište“ gdje je postavljena bista, još uvijek u gipsu, jedinstvenom sarajevskom književniku Dariju Džamonji. Mlada kiparica Lejla Ćehajić napravila je nešto izrazito istinito, likovno i životno, duhovno i blisko, iako nikada nije upoznala Darija Džamonju. Bio je čovjek involutivne melanholije, pisac grada, njegov kronometar.
Četvrtak, 7. listopada
Pozvali su me u Stranku penzionera/umirovljenika BiH, Novi Grad. Predsjednik Lutvo Durmiščević mi je čestitao jer sam po broju glasova drugi. Nažalost, stranka nije prošla izborni prag. Inače, sjetih se da ne postoji veća i jača izborna baza od penzionera/umirovljenika. Njih više od 300.000 mogli su uzeti pola parlamenta. Ali kud će glasati za siromašne penzionere/umirovljenike kad im vladajuće stranke uvijek pred izbore daju prvog u mjesecu mirovinu? Idemo dalje - sve dublje i dublje.
Subota, 2. listopada
Dan je predizborne šutnje. To, naravno, čitam u novinama, a i sam znam s obzirom na to da sam stjecajem okolnosti upleten u ovaj kolosalni, demokratski cirkus. Ovoga puta ne kao običan građanin glasač, već i kandidat jedne stranke. To je stranka penzionera/umirovljenika. Ušao sam u tu stranku po prirodi svoje društvene pozicije i predložen sam za jednu listu. Naravno, kao književnik ne mogu biti umirovljenik dok me zdravlje služi, pa ni kao novinar također, ali kao čovjek sa 40 godina radnoga staža svakako mogu. Među nebrojenim likovima sa ogromnih bilborda u nekoliko kutaka vidim i svoj plakatić. To mi se odista čini čudnim. Sam sam se nasmiješio. Ako ulaziš u ovakvu igru, moraš odmah pobjeći od logike, pomislio sam.
Nedjelja, 3. listopada
Turbulentan je izborni dan. Dva puta idem na biralište i ne mogu da čekam. Susjedi me susreću na ulici i govore: „Glasam za tebe.“ Jedan vadi mobitel i kaže:„Iako su zabranjeni mobiteli, uspio sam snimiti da znadeš da sam glasao za tebe.“ Stvarno - na mobitelu slika pored mojega imena. I pik - trebalo bi da budem sretan, imam jedan siguran glas.
Ponedjeljak, 4. listopada
Ulazim u malenu kafanu „Kod Pukija ili Caje“, gdje gotovo uvijek navratim poslije posjete tržnici na Otoci vraćajući se kući, koju natkrivljuje arhitektonsko čudovište Bosmala. U toj malenoj kafani društvo je finih, običnih ljudi, susjeda različitih zanimanja i godina, mahom znanaca koji imaju među sobom ugodnu komunikaciju.
Utorak, 5. listopada
U silnim komentarima proteklih izbora govori se o lažiranju, traži se ponavljanje, pogotovu predsjedničke liste i u srpskoj i u federalnoj, bošnjačkoj konkurenciji. Fenomen je Željko Komšić koji je dobio oko 300.000 glasova. Njegov hrvatski identitet, što bi Andrić rekao, bez vidljiva razloga i nikakva smisla osporavaju kao „pravi Hrvati“. Ove hrvatske karafeke iz Hercegovine sigurno nisu se trsili da su Hrvati dok nije osnovan HDZ. Otada oni bi zasigurno Ivanu Kordiću, odnosno meni zabranili da se tako predstavljam. Nisam, naime, član HDZ-a, a možda i ne nabadam hrvatski kao oni. Oni izdaju certifikate tko je Hrvat, a tko nije. Frustrirani su što nisu izabrane takve političke i državničke veličine poput Borjane Krišto ili Martina Raguža. Ovaj izborni slučaj za mene je znak vedrine u općoj tami koju je donekle razbila
Fenomen je Željko Komšić koji je dobio oko 300.000 glasova. Njegov hrvatski identitet, što bi Andrić rekao, bez vidljiva razloga i nikakva smisla osporavaju kao „pravi Hrvati“.
Srijeda, 6. listopada
Posjetio sam kafanu „Šetalište“ gdje je postavljena bista, još uvijek u gipsu, jedinstvenom sarajevskom književniku Dariju Džamonji. Mlada kiparica Lejla Ćehajić napravila je nešto izrazito istinito, likovno i životno, duhovno i blisko, iako nikada nije upoznala Darija Džamonju. Bio je čovjek involutivne melanholije, pisac grada, njegov kronometar.
Četvrtak, 7. listopada
Pozvali su me u Stranku penzionera/umirovljenika BiH, Novi Grad. Predsjednik Lutvo Durmiščević mi je čestitao jer sam po broju glasova drugi. Nažalost, stranka nije prošla izborni prag. Inače, sjetih se da ne postoji veća i jača izborna baza od penzionera/umirovljenika. Njih više od 300.000 mogli su uzeti pola parlamenta. Ali kud će glasati za siromašne penzionere/umirovljenike kad im vladajuće stranke uvijek pred izbore daju prvog u mjesecu mirovinu? Idemo dalje - sve dublje i dublje.
