Dvojica drugova iz osnovnoškolskih klupa, Ivan Kordić i Izudin Šahović, inače svježi penzioneri, ne znajući jedan za drugog, našli su se na kandidatskim listama Stranke penzionera/umirovljenika.
Jedan u sarajevskom, drugi u Neretvansko-hercegovačkom kantonu. Izborna procedura tako je sve njihove poznanike podsjetila na jedno višedecenijsko prijateljstvo, koje ne namjeravaju okončati ni u slučaju različite sreće na glasanju 3. oktobra
Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, Kordić, Mostarac sa sarajevskom adresom, inače kandidat Stranke penzionera na predstojećim izborima, nemalo se iznenadio kad je na listi kandidata iste stranke za mostarski kanton pronašao ime svog Ćiće Šahovića.
Ni Ćićo nije znao za Ivanovu odluku. Na obostrano iznenađenje i oduševljenje, s jednakim stepenom sumnje u konačni uspjeh, ušli su u igru s istovjetnom motivacijom.
„Gledam kako se ovi rasipaju. To je bestidno, i to je stvarno beskrupulozno. Oni uništavaju firme, zadužuju se i ostavljaju dugove, a ne zadužbine. Eto o tom se radi“, kaže Kordić.
„U ovom začaranom krugu više nema smisla da se živi. I zato postavljam pitanje koji je motiv da ponovo glasaju za iste ljude koji im godinama, na svakim izborima obećavaju bolji život, veće penzije, bolju socijalnu državu, besplatne lijekove, besplatno liječenje, da bi, naravno, nakon toga zaboravili“, tvrdi Šahović.
Šta, zapravo, ovoj priči daje jednu posve drugačiju dimenziju? Pa, činjenica kako su dječarci Ivan i Ćićo onomad pohodili istu osnovnu školu, kako su zajednički, u sedmom razredu, osnovali list „Proljeće“ koji izlazi do dana današnjih, kako su zajedno bili u dramskoj sekciji, kako su istom nogom istjerani iz gradske literarne sekcije.
Kako su, i još mnogo - kako su. Na primjer, istovremeno radili na bivšoj TV Sarajevo, u kojoj je Ivan, pisac desetak knjiga poezije, stekao penziju, u kojoj je Šahovic dogurao čak do direktorskog mjesta. I sad se, sudbine li, susreću tamo gdje se niko nije nadao.
Ivan Kordić, arhiv„Ćićo i ja cijeli život smo zajedno. Eto i pored cijele te raspsolućenosti tog nesretnog Mostara i naših života, bili smo u direktnim, ljudskim kontaktima. I na kraju smo se počeli smijati kad smo saznali da smo u istoj stranci“, kaže Kordić.
„I evo sada kao da se krug zatvara, da se nađemo na listama za federalni parlament - ja ovdje, u svojoj bazi, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, on u sarajevskom“, kaže Šahović.
Glasanje za očeve i djedove
Obojica smatraju kako bi bilo pravo čudo da zasjednu u parlament, ali svoju nakanu ne smatraju uzaludnom. Jednom će se i to čudo, kaže Šahović, desiti jer među penzionerima nisu isključivo amortizovani bezvoljnici, nego i brojni izuzetno entuzijstični i radnosposobni stručnjaci na koje se itekako može računati:
„Na desetine hiljada ima jako sposobnih ljudi - od doktora nauka, profesora univerze, inžinjera, pravnika, ekonomista, evo do novinara, dakle, zaista ljudi koji mogu vrlo odgovorno da ponesu te funkcije.“
Podrška mu dolazi od izbornog saputnika i sapatnika Ivana Kordića:
„Kad bi samo umirovljenici/penzioneri kojih je 340.000, oni bi mogli uzeti parlament bilo koji. Ali šta će - jer on je naučio da ode u crkvu ili u džamiju i šta mu tamo kažu, on glasa za to.“
Nekad su ovuda kolale legende o prijateljstvima do groba. Žalosna je činjenica kako su u folkloru ovdašnjih naroda izbori kad je prijateljstvo, ali ne samo prijateljstvo, u pitanju zamijenili grob. Može li se desiti da, uspije li jedan a drugi ostane u zraku, višedecenijska prijateljska idila okonča.
„Mislim radovalo bi da bar jedan prođe. Pazi, čuda se dešavaju, a ovo bi bilo ravno čudu, i ja bih zaista bio presretan. Ne bih uopšte imao taj osjećaj da je on nešto uspio, a da je nisam. Mislim da je to zajednički uspjeh, bez obzira ko prođe“, kaže Šahović.
„Onda će tu doći do strašnih sukoba između mene i njega, ha,ha, ha. Ma da ti kažem, ne radi se o tom, već pošto učestvujem u toj igri, vidim da je to teško. Najbolje bi bilo da oba prođemo. Ko bi ostao onda u ovoj državi od nas?“, pita Kordić.
U Mostaru se, dok je ovaj grad još imao kino, pričalo kako su se jedne ljetne večeri, uz „Jedan dan života“, Ivan i Ćićo istovremeno držali za ruke sa tamo nekom Marijom. Ni fatalna ih žena, kažu, nije razdvojila, pa neće ni izbori. Makar ni ovogodišnja procedura ne odgovorila na obojici više nego važno pitanje:
„Zašto ne bi ta djeca glasala za svoje očeve i za svoje djedove koji će im sigurno najiskrenije pokušati da ostave jednu uređenu državu, pravnu, socijalnu državu koja će im otvoriti perspektive, radna mjesta - i da na taj način krenu da naprave jedan kvalitativan iskorak.“
Jedan u sarajevskom, drugi u Neretvansko-hercegovačkom kantonu. Izborna procedura tako je sve njihove poznanike podsjetila na jedno višedecenijsko prijateljstvo, koje ne namjeravaju okončati ni u slučaju različite sreće na glasanju 3. oktobra
Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, Kordić, Mostarac sa sarajevskom adresom, inače kandidat Stranke penzionera na predstojećim izborima, nemalo se iznenadio kad je na listi kandidata iste stranke za mostarski kanton pronašao ime svog Ćiće Šahovića.
Ni Ćićo nije znao za Ivanovu odluku. Na obostrano iznenađenje i oduševljenje, s jednakim stepenom sumnje u konačni uspjeh, ušli su u igru s istovjetnom motivacijom.
„Gledam kako se ovi rasipaju. To je bestidno, i to je stvarno beskrupulozno. Oni uništavaju firme, zadužuju se i ostavljaju dugove, a ne zadužbine. Eto o tom se radi“, kaže Kordić.
„U ovom začaranom krugu više nema smisla da se živi. I zato postavljam pitanje koji je motiv da ponovo glasaju za iste ljude koji im godinama, na svakim izborima obećavaju bolji život, veće penzije, bolju socijalnu državu, besplatne lijekove, besplatno liječenje, da bi, naravno, nakon toga zaboravili“, tvrdi Šahović.
Šta, zapravo, ovoj priči daje jednu posve drugačiju dimenziju? Pa, činjenica kako su dječarci Ivan i Ćićo onomad pohodili istu osnovnu školu, kako su zajednički, u sedmom razredu, osnovali list „Proljeće“ koji izlazi do dana današnjih, kako su zajedno bili u dramskoj sekciji, kako su istom nogom istjerani iz gradske literarne sekcije.
Kako su, i još mnogo - kako su. Na primjer, istovremeno radili na bivšoj TV Sarajevo, u kojoj je Ivan, pisac desetak knjiga poezije, stekao penziju, u kojoj je Šahovic dogurao čak do direktorskog mjesta. I sad se, sudbine li, susreću tamo gdje se niko nije nadao.
„I evo sada kao da se krug zatvara, da se nađemo na listama za federalni parlament - ja ovdje, u svojoj bazi, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, on u sarajevskom“, kaže Šahović.
Glasanje za očeve i djedove
Obojica smatraju kako bi bilo pravo čudo da zasjednu u parlament, ali svoju nakanu ne smatraju uzaludnom. Jednom će se i to čudo, kaže Šahović, desiti jer među penzionerima nisu isključivo amortizovani bezvoljnici, nego i brojni izuzetno entuzijstični i radnosposobni stručnjaci na koje se itekako može računati:
„Na desetine hiljada ima jako sposobnih ljudi - od doktora nauka, profesora univerze, inžinjera, pravnika, ekonomista, evo do novinara, dakle, zaista ljudi koji mogu vrlo odgovorno da ponesu te funkcije.“
Podrška mu dolazi od izbornog saputnika i sapatnika Ivana Kordića:
„Kad bi samo umirovljenici/penzioneri kojih je 340.000, oni bi mogli uzeti parlament bilo koji. Ali šta će - jer on je naučio da ode u crkvu ili u džamiju i šta mu tamo kažu, on glasa za to.“
Nekad su ovuda kolale legende o prijateljstvima do groba. Žalosna je činjenica kako su u folkloru ovdašnjih naroda izbori kad je prijateljstvo, ali ne samo prijateljstvo, u pitanju zamijenili grob. Može li se desiti da, uspije li jedan a drugi ostane u zraku, višedecenijska prijateljska idila okonča.
„Mislim radovalo bi da bar jedan prođe. Pazi, čuda se dešavaju, a ovo bi bilo ravno čudu, i ja bih zaista bio presretan. Ne bih uopšte imao taj osjećaj da je on nešto uspio, a da je nisam. Mislim da je to zajednički uspjeh, bez obzira ko prođe“, kaže Šahović.
„Onda će tu doći do strašnih sukoba između mene i njega, ha,ha, ha. Ma da ti kažem, ne radi se o tom, već pošto učestvujem u toj igri, vidim da je to teško. Najbolje bi bilo da oba prođemo. Ko bi ostao onda u ovoj državi od nas?“, pita Kordić.
U Mostaru se, dok je ovaj grad još imao kino, pričalo kako su se jedne ljetne večeri, uz „Jedan dan života“, Ivan i Ćićo istovremeno držali za ruke sa tamo nekom Marijom. Ni fatalna ih žena, kažu, nije razdvojila, pa neće ni izbori. Makar ni ovogodišnja procedura ne odgovorila na obojici više nego važno pitanje:
„Zašto ne bi ta djeca glasala za svoje očeve i za svoje djedove koji će im sigurno najiskrenije pokušati da ostave jednu uređenu državu, pravnu, socijalnu državu koja će im otvoriti perspektive, radna mjesta - i da na taj način krenu da naprave jedan kvalitativan iskorak.“
