Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Gordana Borović, novinarka i urednica portala Analitika iz Podgorice.
Subota 19.
Moj otac već 50 godina vodi dnevnik. Svakog jutra, samo što ustane, sipa sebi čašu loze, skuva kafu i sjedne za sto, da pribilježi događaje od prethodnog dana. Moj otac, po vokaciji čitač, po zanimanju penzioner, bivši niski građevinac. Cijeli radni vijek projektovao je, gradio i održavao puteve po Crnoj Gori. Već 20 godina živi na jednom brdu između Sutomora i Bara, gleda u barsku luku i morsku pučinu, malo gdje ide, ali mu se svakog dana desi nešto vrijedno bilježenja. Taj vrhovni autoritet, otac, simbol svih drugih autoriteta, mene i brata naučio je jednoj veoma bitnoj stvari – da ne vjerujemo nijednom autoritetu, pogotovo ako se krije iza kakve institucije. Ta sumnja u autoritete ponekad košta. Ali, vrijedi, kao malo što drugo na tržištu.
Radila sam danas intervju sa istoričarem Radovanom Popovićem. Kaže da niko neće da se bavi time kako se nekad jelo, oblačilo, putovalo do Amerike, kako se so nabavljala, da svi hoće teme od kojih se „noge tresu“. Pričao je za Portal i o teškoj borbi nauke protiv mitomanije.
Nedjelja 20.
„Ako se posvađam sa tobom, moje će usne zaboraviti da ljube“. Ovo je izjava mog desetogodišnjeg sina, dok sam jednom prijatelju prepričavala moju i sinovljevu nedavnu svađu zbog škole. Hoću li uspjeti da moje pametno dijete odbranim od nametljivih lažnih autoriteta, popova, političara, raznih primitivaca, „velike braće“ i sitnih duša, zavidljivaca... Hoće li sačuvati hrabrost da brani svoj stav, sa slobodom, uvjerenjem i spontanošću, kakvom sada izražava svoja osjećanja? „Mama kako ti se zvao prvi momak? Ma pusti me, ne sjećam se. E, kad nećeš to da mi kažeš, onda mi reci što je to homoseksualac, heteroseksualac i biseksualac!“ A može li ipak ime prvog momka?
Ponedjeljak, 21.
Danas je ispred Skupštine Crne Gore održan skup pod sloganom „Uličnim protestima protiv mafije“. Nije, kažu imao veze sa politikom, ali je bilo partijskih opozicionih lidera, a okupljaće se, vele, nanovo i nanovo dok ne sruše vlast. Bilo je tu i Miloševićevih nekadašnjih sljedbenika, i njegovih nekadašnjih oponenata. Okupili su se, kažu, preko fejsbuka. Moj je revolucionarni duh utihnuo kada sam odlučila da ne otvaram svoj fejsbuk profil.
Da se nadovežem na istoričara Popovića. Svi bi htjeli da vode državnu politiku. Kad treba organizovati akciju čišćenja dvorišta, pobuniti se zbog građevinskih naleta pred kojima nestaju posljednja igrališta u gradu, niko da zucne.
Danas je rođendan moje mame. Ne treba je zamišljati kao ženu koja samo kuva, hekla i plete. To je radila u mladosti. Sa godinama su isplivale na površinu njene preduzetničke sposobnosti. Moja mama zna da prigovara zbog sitnica. Za krupne stvari, uvijek je stala iza svih mojih, pa i kontroverznih životnih odluka.
Utorak 22.
Nastaviću priču od nedjelje, koja bi mogla biti zapravo priča o tabuima. Kad bi mi palo na pamet da majci postavljam pitanja kakva meni postavlja moj sin? Dobro je što je tabua sve manje. Nije dobro što je sve manje i stida. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidjela ili čula postiđenu osobu.
Srijeda, 23.
Ujutro je javljeno da je umrla Elizabet Tejlor, popodne da među živima nije više ni Živorad Kovačević. Otišlo je dvoje velikih. Ali, sve je zasijenila posjeta Putina Beogradu. Zašto to pominjem?
Boris Tadić i Filip Vujanović na Cetinju, juli 2010Zato što me kolektivna ekstaza u kojoj je, kako vidim, u Srbiji dočekan ruski premijer, podsjeća na ekstazu kojom dio Crne Gore dočekuje Tadića.
Ima tu i zanimljivih teatralnih detalja, kao što su ritualni obilasci starih porodičinih ognjišta. Tadić je tokom prve posjete išao da vidi kuću svojih predaka u Pivi, a za potrebe nedavnog otvaranja konzulata u Herceg Novom, doveo je Đokoviće, oca i strica, da učine isto, ne sjećam se gdje ono bješe. Konzula nije bilo, stići će. Cilj je da se Crnogorci, dokazani ruralni zavičajci, dovedu u ekstazu, ni da su svi ponaosob osvojili po jedan ATP turnir. Tadićevi savjetnici u dušu znaju Crnogorce, na što padaju i za šta su spremni da se odreknu i zadnjeg zrna svoga crnogorstva.
Četvrtak 24.
Svi dani posljednjih mjeseci u Crnoj Gori imaju jedan zajednički imenitelj - snažnu predpopisnu kampanju, pogotovu od strane prosrpskih stranaka i Srpske pravoslavne crkve. Kampanja se vodi žestinom izborne. I jače! Bilbordi, poruke, saopštenja, polemike, svakog dana uz dnevne novine poneka brošura u kojoj se selektivno podsjeća na željeni dio korijena... Pravi crnogorski specifikum – kampanja za popis! Sjetite se, u tom sudbonosnom času, kada vas popisivač pita koje ste nacije, vjere i kojim jezikom govorite, što su vam rekli Njegoš, kralj Nikola i vaša baba. I ne bojte se da kažete ko ste, što ste i čiji ste!
Koji unesrećeni Japan! Izjašnjavanje na popisu predstavlja se kao hrabrost kamikaza!
Učili smo da je nacija nastala tek formiranjem modernih država. Zaboravi! Crkva hoće da preuzme primat državi u formiranju nacionalnog identiteta, i da bogatstvo ličnih i kolektivnih odrednica smjesti u nekoliko crkvenih kanona i religijskih rituala. Popovi se razmahali. Podgorički paroh tvrdi da Podgorici fali 15 crkava. Ja umišljam da joj fali poneki vrtić, škola, šetalište, bazeni, sportski tereni.
Kako se spašavam od svih ovih ekstaza? Bježim na ples, barem dva puta sedmično. Četrvtak je jedan od tih dana.
Petak, 25.
Danas je vedar dan, između ostalog i zato što označava početak kratkog školskog raspusta, a to znači i manje trke za mene, čiji se dani ne razlikuju mnogo od onih bilo koje druge žene rastrzane između šporeta, djeteta, roditelja, posla...I najvažnijeg, vaspitanja djeteta. Ne daj se sine. Ne daj se popovima, političarima, pogrešnim profesorima...Neće se Arsen ljutiti što sam mu izmijenila pjesmu. „Nekom majka krila veže, nekom majka krila reže“, govorio je Duško Radović. Nadam se da sam ova prva. Umjesto da upada u kolektivne ekstaze, nadam se da će mi dijete naučiti da čezne, i da će znati da savlada patnju, kada naiđe, poput mora od olova. Muči me sumnja da mu u tome mogu pomoći. Možda, za početak, da nauči da piše dnevnik?
Subota 19.
Moj otac već 50 godina vodi dnevnik. Svakog jutra, samo što ustane, sipa sebi čašu loze, skuva kafu i sjedne za sto, da pribilježi događaje od prethodnog dana. Moj otac, po vokaciji čitač, po zanimanju penzioner, bivši niski građevinac. Cijeli radni vijek projektovao je, gradio i održavao puteve po Crnoj Gori. Već 20 godina živi na jednom brdu između Sutomora i Bara, gleda u barsku luku i morsku pučinu, malo gdje ide, ali mu se svakog dana desi nešto vrijedno bilježenja. Taj vrhovni autoritet, otac, simbol svih drugih autoriteta, mene i brata naučio je jednoj veoma bitnoj stvari – da ne vjerujemo nijednom autoritetu, pogotovo ako se krije iza kakve institucije. Ta sumnja u autoritete ponekad košta. Ali, vrijedi, kao malo što drugo na tržištu.
Radila sam danas intervju sa istoričarem Radovanom Popovićem. Kaže da niko neće da se bavi time kako se nekad jelo, oblačilo, putovalo do Amerike, kako se so nabavljala, da svi hoće teme od kojih se „noge tresu“. Pričao je za Portal i o teškoj borbi nauke protiv mitomanije.
Nedjelja 20.
„Ako se posvađam sa tobom, moje će usne zaboraviti da ljube“. Ovo je izjava mog desetogodišnjeg sina, dok sam jednom prijatelju prepričavala moju i sinovljevu nedavnu svađu zbog škole. Hoću li uspjeti da moje pametno dijete odbranim od nametljivih lažnih autoriteta, popova, političara, raznih primitivaca, „velike braće“ i sitnih duša, zavidljivaca... Hoće li sačuvati hrabrost da brani svoj stav, sa slobodom, uvjerenjem i spontanošću, kakvom sada izražava svoja osjećanja? „Mama kako ti se zvao prvi momak? Ma pusti me, ne sjećam se. E, kad nećeš to da mi kažeš, onda mi reci što je to homoseksualac, heteroseksualac i biseksualac!“ A može li ipak ime prvog momka?
Ponedjeljak, 21.
Danas je ispred Skupštine Crne Gore održan skup pod sloganom „Uličnim protestima protiv mafije“. Nije, kažu imao veze sa politikom, ali je bilo partijskih opozicionih lidera, a okupljaće se, vele, nanovo i nanovo dok ne sruše vlast. Bilo j
Svi bi htjeli da vode državnu politiku. Kad treba organizovati akciju čišćenja dvorišta, pobuniti se zbog građevinskih naleta pred kojima nestaju posljednja igrališta u gradu, niko da zucne.
Da se nadovežem na istoričara Popovića. Svi bi htjeli da vode državnu politiku. Kad treba organizovati akciju čišćenja dvorišta, pobuniti se zbog građevinskih naleta pred kojima nestaju posljednja igrališta u gradu, niko da zucne.
Danas je rođendan moje mame. Ne treba je zamišljati kao ženu koja samo kuva, hekla i plete. To je radila u mladosti. Sa godinama su isplivale na površinu njene preduzetničke sposobnosti. Moja mama zna da prigovara zbog sitnica. Za krupne stvari, uvijek je stala iza svih mojih, pa i kontroverznih životnih odluka.
Utorak 22.
Nastaviću priču od nedjelje, koja bi mogla biti zapravo priča o tabuima. Kad bi mi palo na pamet da majci postavljam pitanja kakva meni postavlja moj sin? Dobro je što je tabua sve manje. Nije dobro što je sve manje i stida. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidjela ili čula postiđenu osobu.
Srijeda, 23.
Ujutro je javljeno da je umrla Elizabet Tejlor, popodne da među živima nije više ni Živorad Kovačević. Otišlo je dvoje velikih. Ali, sve je zasijenila posjeta Putina Beogradu. Zašto to pominjem?
Ima tu i zanimljivih teatralnih detalja, kao što su ritualni obilasci starih porodičinih ognjišta. Tadić je tokom prve posjete išao da vidi kuću svojih predaka u Pivi, a za potrebe nedavnog otvaranja konzulata u Herceg Novom, doveo je Đokoviće, oca i strica, da učine isto, ne sjećam se gdje ono bješe. Konzula nije bilo, stići će. Cilj je da se Crnogorci, dokazani ruralni zavičajci, dovedu u ekstazu, ni da su svi ponaosob osvojili po jedan ATP turnir. Tadićevi savjetnici u dušu znaju Crnogorce, na što padaju i za šta su spremni da se odreknu i zadnjeg zrna svoga crnogorstva.
Četvrtak 24.
Svi dani posljednjih mjeseci u Crnoj Gori imaju jedan zajednički imenitelj - snažnu predpopisnu kampanju, pogotovu od strane prosrpskih stranaka i Srpske pravoslavne crkve. Kampanja se vodi žestinom izborne. I jače! Bilbordi, poruke, saopštenja, polemike, svakog dana uz dnevne novine poneka brošura u kojoj se selektivno podsjeća na željeni dio korijena... Pravi crnogorski specifikum – k
Popovi se razmahali. Podgorički paroh tvrdi da Podgorici fali 15 crkava. Ja umišljam da joj fali poneki vrtić, škola, šetalište, bazeni, sportski tereni.
Koji unesrećeni Japan! Izjašnjavanje na popisu predstavlja se kao hrabrost kamikaza!
Učili smo da je nacija nastala tek formiranjem modernih država. Zaboravi! Crkva hoće da preuzme primat državi u formiranju nacionalnog identiteta, i da bogatstvo ličnih i kolektivnih odrednica smjesti u nekoliko crkvenih kanona i religijskih rituala. Popovi se razmahali. Podgorički paroh tvrdi da Podgorici fali 15 crkava. Ja umišljam da joj fali poneki vrtić, škola, šetalište, bazeni, sportski tereni.
Kako se spašavam od svih ovih ekstaza? Bježim na ples, barem dva puta sedmično. Četrvtak je jedan od tih dana.
Petak, 25.
Danas je vedar dan, između ostalog i zato što označava početak kratkog školskog raspusta, a to znači i manje trke za mene, čiji se dani ne razlikuju mnogo od onih bilo koje druge žene rastrzane između šporeta, djeteta, roditelja, posla...I najvažnijeg, vaspitanja djeteta. Ne daj se sine. Ne daj se popovima, političarima, pogrešnim profesorima...Neće se Arsen ljutiti što sam mu izmijenila pjesmu. „Nekom majka krila veže, nekom majka krila reže“, govorio je Duško Radović. Nadam se da sam ova prva. Umjesto da upada u kolektivne ekstaze, nadam se da će mi dijete naučiti da čezne, i da će znati da savlada patnju, kada naiđe, poput mora od olova. Muči me sumnja da mu u tome mogu pomoći. Možda, za početak, da nauči da piše dnevnik?
