Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Silba, brodovi i filmovi


Danilo Šerbedžija, foto: Slobodna Dalmacija
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Danilo Šerbedžija, kazališni i flimski redatelj iz Hrvatske.

Subota, 31.7.

Pale velike kiše i rastjerale turiste, žale se na svim tv programima zadnjih dva dana. Fenomenalno, mislim si ja, moći ćemo na miru sutra do Zadra pa na Silbu, gdje ljetujem već skoro 40 godina a ovo ljeto vodim i jednogodišnjeg sina Ivana da nastavi tradiciju. Sve bi bilo savršeno da ne moram danas voziti do Malog Lošinja i nazad za Zagreb. Zašto? Ne znam da li ste ikad pokušali dopremiti krevet na neki otok ali ako niste, nemojte niti pokušavati jer lako je kupiti krevet al kako ga dopremiti? Dućan gdje je kupljen me ljubazno obavijestio da ako želim da mi ga oni dopreme moram čekati da se napuni kamion a to će biti vjerojatno za mjesec dana. Suvišno je objašnjavati da nama taj krevet treba za ljeto a ne da nam stigne kad mi odlazimo jer to njih ne zanima. Znam, nazvat ću jednu od onih novih expres poštanskih službi pa neka mi ga oni dopreme. Nakon razgovora sa pretjerano ljubaznom gospođom dogovorio sam da oni pokupe krevet u petak i pošalju mi ga u ponedjeljak kad smo mi već na Silbi. Upravo sam prenio sretne vijesti suprugi kad zvoni telefon. Ona ljubazna gospođa me pita kako je krevet(zapravo podnica ) spakiran. Na moj odgovor da je spakiran u najlon ljubazna gospođa mi se zahvalila i obavijestila me da krevet mora biti spakiran u kartonsku kutiju. Gdje da nađem dvometarsku kartonsku kutiju pitam ju ja??? Ona opet ljubazno odgovori : pa u tom dućanu gdje ste kupili! Ali krevet sam kupio u najlonu a ne u kutiji, uostalom oni bi trebali imati kartone za umatanje…! Više nije bila pretjerano ljubazna i hladno mi je zahvalila na suradnji. Slijedeći plan je bio nazvati jednog od privatnih transportera koji imaju kombije i vidjeti dal oni mogu prebaciti krevet ali i kod njih se treba čekati da se kombi napuni inače plaćam punu cijenu kombija koji košta kao dva kreveta. Ništa, stavit ćemo krevet na krov auta i polako za Zadar. Kad sam zvao da rezerviram karte saznao sam da krevet ne smije na katamaran jer je sezona i brodovi su prepuni. Tako sam ja danas natovario krevet na krov auta, otišao do M. Lošinja staviti krevet na trajekt, krevet je dočekao moj bratić i sada se lagano vraćam do Zagreba i razmišljam znam li za ubuduće nekog dobrog stolara na Silbi, može i u fušu, nije problem. Nisam previše ljut jer znam da će se kad tad ovakva apsurdna situacija naći u nekom mojem novom scenariju. Sutra je novi dan i sutra opet pravac more, prema Zadru, ovaj put sa suprugom i sinom a krevet nas čeka na Silbi. Napokon odmor!

Nedjelja, 1.8.
Putovati na Silbu nije oduvijek bio lagan put. Otkad je autoputa i brzih katamarana put iz Zagreba do Silbe traje oko 5 sati. Nekada se samo do Zadra vozilo 6 sati. Trebalo je preći Kordun, Liku i na kraju popeti se te spustiti niz Velebit. Redovito smo stizali u Zadar u zadnji čas tako da je zadnjih 2otak kilometara do Zadra bilo pravo formula! Natjecanje i preticanje svega što se moglo preteći. Pravo uzbuđenje je počinjalo ulaskom na brod. Davnih sedamdesetih godina to su bili mali bijeli brodići sa imenima pjesnika koji su vozili između 5 do 7 sati do Silbe preko mnogih drugih malih otoka zadarskog arhipelaga. Nizali su se redom Molat (Brgulje, Zapuntel), Ist, Premuda, Olib, a naše dječje iščekivanje je raslo svakom prevaljenom morskom miljom. Bilo je važno prvi ugledati Silbu! Ti brodovi su imali veliku palubu sa mnogo klupa po kojima smo mi skakali, vješali se, izležavali i budno motrili vidi li se u daljini maleni otok u obliku osmice. Pravu revoluciju donio je trajekt Marina koji je put skratio na “samo” dva i po sata. Bio je to, za nas, klince, ogroman brod na tri razine tako da smo se tih dva i pol sata uspješno gubili po potpalublju, restoranima, palubi, skrivali među automobilima, sunčali se na konopima, dok su roditelji pijuckali pića za šankom. Pristajanje Marine na Silbu je bio poseban doživljaj čiji su glavni akteri bili mnogobrojna slovenska obitelj Hawlina koji bi sa instrumentima dočekivali i ispračali dva puta dnevno brod. Nakon broda još bi se neko vrijeme sviralo i plesalo na rivi a Marina bi svojom brodskom trubom, udaljavajući se, odgovarala na izazove trombona Jureta Hawline sve dok ne bi skroz nestala s vidika. Sve ovo razmišljam dok gledam kroz zamagljeni prozor katamarana kako se približavamo Silbi i žalim za tim davnim vremenima kada smo puno prije Lea Di Capria stajali na vrhu prove brodova i širili ruke gutajući morski zrak. Žao mi je da moj sin neće imati tako romantično sjećanje na svoja prva pristajanja na Silbu. Možda sam u krivu, možda će ovaj obični katamaran u kojem sjedimo svi u redovima kao u avionu njemu u sjećanju biti nešto posebno…..Ma nema šanse!

Pulska Arena, arhiv
Ponedjeljak, 2.8.
Čovjek bi se na odmoru trebao odmarati. Od kada sam došao na Silbu, telefon neprestano zvoni. Novinari traže intervju, ljudi iz moje producentske kuće zovu zbog nekih poslovnih obaveza, deda Rade zove da čuje kako mu je unuk, baka Ksenija zove da čuje kako joj je unuk, mobitel je odavno prestao biti korisno pomagalo nego polako postaje mrski neprijatelj. Ne smijem se žaliti. Osam godina sam čekao da napokon snimim film i sada kad je premijera na Pulskom festivalu prošla, kada su nagrade pokupljene, sada se treba naviknuti na taj drugačiji ritam. Moram priznati da sam još uvijek ugodno iznenađen sa uspjehom koji je film doživio u Puli. Slika prepune Arene i smijeh publike kroz cijeli film još dugo će mi biti pred očima, i svaki put kad pogledam nagradu publike vraćat će mi se ta slika. ..Bar neko vrijeme dok nagrada ne postane neosvojiva tvrđava za male plastične vojnike, gormite ili ninja kornjače od mog Ivana. Drago mi je također, što su Rade, Dik i Snješka pokupili zlatne Arene. Nije baš često da otac dobije nagradu za ulogu u filmu kojeg je režirao sin. Također sam sretan da je Bogdan dobio nagradu i jedva čekam da se vidimo na festivalu u Nišu kada ću mu je uručiti. Bila je zaista privilegija i užitak raditi sa njim, naravno i sa drugim glumcima, ali nekako mi je posebno drago zbog Dika. Sretan sam što se uspješno oporavlja.

Utorak, 3.8.
Danas ujutro su me probudili cvrčci. Nigdje nisu tako glasni kao na Silbi. Ležao sam neko vrijeme u krevetu i slušao ih. Zatim sam se ustao i zajedno sa Laviniom počeo raspremati kuću. Dok smo pospremali po kući naš sin Ivan odlučio je ustati i po prvi puta u svom životu prohodati. Napravio je krug po kuhinji i onda se bacio na dupe i sav sretan počeo pljeskati rukama i smijati se. Kao da zna da je napravio prvu samostalnu šetnju u životu. Ja naravno kao čovjek koji se bavi filmom, nisam imao spremnu kameru da to ovjekovječim. Glavno da je svugdje vučem sa sobom a ništa ne snimam, kaže mi supruga, a ja se pravim da ju ne čujem jer znam da ima pravo.

Tri povijesna lokaliteta


Srijeda, 4.8.
Probudio me telefon. Automehaničar iz Lošinja javlja da je auto gotov i da mogu doći po njega. Bilo me je sram to napisati u subotu, ljudi ne bi vjerovali . Uglavnom, nakon svih onih peripetija sa krevetom, kad smo hrabro ja i krevet krenuli prema Lošinju, puko mi je remen od auta negdje na vrhu Cresa. Kuhao sam se na suncu dobrih 2 sata dok mehaničar iz Lošinja nije došao po mene. Lavinia, umjesto riječi utjehe, ljuta od prije na taj moj famozan plan vožnje kreveta i vraćanja isti dan da bi sutra dan opet išli prema moru, mi je samo rekla da se ni slučajno ne vraćam sa krevetom nazad u Zagreb. Dakle, mali ispravak bilješki od subote: umjesto autom, iz Lošinja prema Zagrebu vraćao sam se autobusom, kroz sva mala mjestašca na Cresu, uz muziku tinejđera iz zadnjih redova autobusa koja se miješala sa narodnim radiom vozača i neartikuliranom modernom muzikom koju je iz samo njoj znanih razloga vrtila mlada crnka koja je sjedila nasuprot mene. Stigao sam u Zagreb u ponoć, srušio se u krevet i u 6 ujutro krenuo po ženu i sina u Delnice pa na Silbu. Opet zvoni telefon. Za promjenu, sestra Lucija pita kako joj je nećak, dal se kupa….šta se dijete od 13 mjeseci ima kupati. Mogu ga jedino ja umakati u more što postepeno i činim. U tijeku su teški pregovori na relaciji Ivan - more sa mnom u ulozi posrednika. Mobitel sam isključio. (Bar na sat vremena.) Hm, ipak ću ga staviti na zujalicu, nikad ne znaš tko može nazvati, nevješto pravdam sam sebe. Kao i svi ostali, ovisnik sam o mobitelu. On mi je postao telefon, planer, sat, budilica, plejstejšn, svjetlo kad treba osvijetliti nešto u mraku, još da mogu pivske boce otvarati sa njim...

Herceg Novi, arhiv
Četvrtak, 5.8.
Evo me u hotelskoj sobi, odmaram pred prikazivanje filma na festivalu u Herceg Novom. Umoran sam kao pas. Nisam spavao niti minute. Cijelu noć smo skidali temperaturu malom Ivanu. Jedna od onih famoznih visokih jednonoćnih dječjih temperatura o kojima su nam svi pričali a sad smo se i mi uvjerili da zaista postoje. Čudan je to osjećaj zabrinutosti. Znam da je to normalna pojava kod male djece al svejedno nisam mogao oka sklopiti. Prvo smo mu dali lijek za skidanje temperature, pa kad nije pomogao motao sam mu hladne obloge na noge, probao sam progurati i stari bablji recept trljanja nogu octom ali me je žena samo opako pogledala i shvatio sam da pretjerujem. Jadan izmoreni miš je zaspao oko 3 ujutro a ja sam legao kraj njega i pokušao zaspati bar ta 2 sata do broda, ali bezuspješno. Čudan je to osjećaj zabrinutosti koji ti se uvuče pod kožu i ne da ti zaspati. Svako malo sam provjeravao da mu nije temperatura pala ili nedaj Bože popela se. Teško mi je bilo otići na brod i krenuti ka Herceg Novom iako znam da će sve biti uredu. Od Zadra do Crne Gore mi je trebalo nekih 5 sati vožnje. U međuvremenu mi je Lavinia javila da Ivan nema temperaturu i da opet jurca po kući. To me obradovalo pa mi nije niti smetala gužva na graničnom prijelazu kod Neuma, niti kolona vozila na ulazu u Dubrovnik. Zapravo cijela vožnja mi je bila izuzetno ugodna. Uživao sam gledajući krajolik. Pogled na Mljet i Pelješac ili na Dubrovnik je neopisivo lijep, pa dolina Neretve i njeno ušće….Lakše sam podnio voziti tih 5 sati nego sat vremena vožnje do Rijeke. Tek sada me umor slomio. Nadam se da ću se probuditi za film navečer…….

Petak, 6.8.
Jutro poslije filmske projekcije. Bilo je odlično.Organizatori su bili malo zabrinuti jer je jučer ujutro bilo gadno nevrijeme ali kako se bližio kraj dana bivalo je sve lijepše i toplije. Naravno, pola sata prije projekcije je moralo pasti par kapi ali brzo se razbistrilo. Projekcija filma je bila na Kanli Kuli, predivnoj srednjevjekovnoj tvrđavi. Treći festival na kojem mi se film prikazuje i treći povijesni lokalitet. Pulska Arena, Srednjevjekovni gradić Motovun i sada Kanli Kula. Poseban je ugođaj gledati film na otvorenome. Neki filmaši ne vole projekcije na otvorenom, nisu kontrolirani uslovi i kvaliteta projekcije ovisi o mnogo faktora. Udaljenost projektora, vjetar, kiša, okolna buka. Meni ništa ne smeta. Važan mi je taj ugođaj. Gledati film na srednjevjekovnoj utvrdi, trgu ili rimskom amfiteatru…predivno. Poslije sam sa prijateljem prošetao Herceg Novim. Predivan grad sa jednim interesantnim detaljem. Za razliku od većine Jadranskih gradova gdje je stara jezgra uz more, ovdje se moraš dobro popeti od obale da bi došao do centra starog grada. Svaka čast Novljanima, treba imati kondicije svaki dan penjati se po onim stepenicama. Za njih sigurno ne vrijede stereotipni vicevi o lijenim crnogorcima. Brzo je prošlo. Natrag u auto, pa na brod za Silbu gdje me čekaju Ivan i Lavinia. Nisam ih vidio dva dana i to je previše za mene.
XS
SM
MD
LG