Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Vlast nam neće izabrati drugi


Aleksandar Trifunović
Dnevnik za RSE vodio Aleksandar Trifunović, urednik medijskog projekta Buka iz Banjaluke

Subota, 14.avgust

Prvi vikend u Banjaluci nakon definitivno najboljeg odmora u životu.
Mihaelina prva kupanja, svađe sa talasima i trčakaranje po pijesku na plažama Saplunare na Mljetu još odzvanjaju mojim gotovo potpuno zapušenim ušima.
More i ja smo u čudnoj ljubavi, mada imam osjećaj da nakon svakog ljetovanja jedino mene rastanak redovno boli.
Auto mi je dodatno podmazano sa pet litara maslinovog ulja koje se, ničim izazvano, prosulo iz staklenog bocuna već u Stonu. Srećom to nije slučaj sa nekoliko boca prekrasnog pelješkog vina Plavac Mili, koje se uspješno pridružilo mojoj maloj kolekciji.
Raspitivao sam se kod sujevjernih drugara kakav bi to mogao biti znak, kada se ulje prospe, i dobio sam odgovor da je prosuto maslinovo ulje u jednom romanu najavilo rođenje prvog muškog dijeteta u jednoj staroj porodici.
Za sada sam jedino siguran da prosuto ulje znači da miris mediterana praktično neću moći zaboraviti još dugo, barem dok ne pronađem autopraonicu koja će biti voljna da se uhvati u koštac sa najboljim uljem na Jadranu.
Ne žuri mi se, sve što me podsjeća na Saplunaru me i dalje odmara.
Iako na to upozoren od prijateljice, ipak nisam mogao da vjerujem da relativno blizu postoji tako golemo parče mira i sklada, gotovo netaknuti poklon prirode.
Nadam se da će tako ostati i narednih ljeta, jer destinacija mi se ne mijenja.
Dok sam danas kupovao potočnu pastrmku na pijaci, bio sam poprilično zbunjen da je morska riba u Banjaluci jeftinija nego li na obali. Čudni su putevi riblji.
Večeras sam se nakon više od mjesec dana našao vremena za druženje sa prijateljima.
Dobro raspoloženi, opušteni i nasmijani, potamanili smo nekoliko butelja vina, putujući ukusima različitim kontinentima od Balkana, pa sve do Australije i Čilea.
Za veče koje se dugo pamti nekada je samo potrebno uskladiti satove sa dragim ljudima, ma kako to često izgledalo neizvodljivo.

Nedjelja, 15.avgust
Iako sam sinoć pio meni nenaklonjeno bijelo vino, glava me ne boli. Javio mi se Dejan, filmski režiser sa kojim sam davno sarađivao. Sada živi u Beogradu i zove me s prijedlogom da se vidimo i prozborimo koju uz podršku hladnog hmeljnog napitka.
Ljeti u ovakvim zgodama obavezno izaberem malu “nefensiranu” kafanicu ronilačkog kluba Buk, uz sami Vrbas, čijem hladu ni temperature preko 30C ništa ne mogu. Dogovorili smo internet premijeru njegovog studentskog filma, Život od Milutina, na stranicama Buke. Mogućnosti WEB-a su nevjerovatne. Ovih dana obilježavamo i tačno godinu dana od kako smo pretvorili naš online magazin BUKA u news portal.
Danas smo jedan od najposjećenijih političkih portala u zemlji sa nevjerovatnom podrškom zajednice na socijalnim
Publika nam je iz cijele BiH, dijalog kroz komentarisanje naših članaka i komentare na grupi se pokazuje mogućim. Ne zanosimo se, ali je lijepo znati da se nekada možemo ponašati kao ljudi, pa makar i virtuelno.
grupama na internetu. Publika nam je iz cijele BiH, dijalog kroz komentarisanje naših članaka i komentare na grupi se pokazuje mogućim. Ne zanosimo se, ali je lijepo znati da se nekada možemo ponašati kao ljudi, pa makar i virtuelno. Nismo mogli dobiti bolji poklon od publike u godini kada slavimo deset godina postojanja.
Nakon prijatnog podneva i razgovora, odvezao sam se sa Milicom kod njenih, ni manje ni više nego na punjene paprika. Mihaela je prvi put prespavala kod bake i dede pa smo joj se obradovali kao da je nismo vidjeli danima.
Poslije ručka sam otišao na groblje.
Kako dani i mjeseci prolaze, od decembra prošle godine, moja majka Ljudmila mi nedostaje sve više.
Neko mi je jednom rekao da kada ti majka ode sa ovog svijeta počinješ da stariš.
“Šaka suza, vreća smija, šta je život nego fantazija...”, pjevuše TBF na sjajnom novom albumu, koji ovih dana ne vadim iz playera.

Ponedeljak, 16. avgust

Krajem prošle sedmice organizacija CHP iz Doboja dobila je informaciju da njihov plakat na kojem piše “Penzija 130 KM-nacionalna sramota “ mora biti uklonjen sa bilborda u Republici Srpskoj. Plakati su valjda sramota, a penzije nisu?

Plakat Centra za humanu politiku
Danas je svoje plakate morala da skine i grupa građana koja je poručila Premijeru “Dođi Mile u naš kraj, pa da vidiš šta je raj”.
Cenzurisanje plakata od strane vlasti je naravno kontraproduktivno, jer internet zajednica ih je efikasno distribuirala i učinila još vidljivijim.
Možeš cenzurisati medije, a evo kako vidim i bilborde, ali ne možeš Facebook, My Space, Twitter...
Unazad godinu dana, Vlada Republike Srpske je podijelila 10 miliona naših maraka, svojim medijima. To je i neka cijena tišine.
Danas sam napisao novi članak za Buku. Za naslov sam uzeo dio monologa Bate Stojkovića iz filma Balkanska pravila, kada on kaže “Ovaj svet je podeljen oštro na dva dela - na budale i na one koji trpe”. Kako je istina jednostavna.
Pisao sam da većina vodećih BiH političara vrjednije nekretnine ima van BiH, nego u zemlji koju vode i o čijoj budućnosti odlučuju. U svakoj drugoj zemlji takvi političari bi morali svakodnevno da objašnjavaju zašto ne vjeruju u tržište nekretninama svoje zemlje. Zašto ne vjeruju u svoju zemlju. U našoj, ne moraju da brinu - niko ih ništa ne pita. Ni građani, pa skoro ni mediji.

Utorak, 17. avgust

Svetlana Cenić je jutros poslala novu kolumnu za Buku. Ona je jedna od rijetkih koji se ne libe da iznesu svoj stav i da stanu iza njega. Često pričamo o tome kako je malo onih koji žele da javno kažu svoje mišljenje. Većina bira da bude anonimna ili da kritikuje stvarnost zaklonjena kafanskim dimom.
Jutarnju kafu sam popio u redakciji sa Grofom Đurazom, jednim od čitanijih autora na portalu BUKA. Napisao je tekst o Zenici koji je potpuno raznježio njene stanovnike koji su ga pročitali. Glavna kritika na tekst je da je previše pozitivan. Strašno je koliko smo se u ovoj vukojebini odvikli od pozitivnih priča.
Nervira me što ljudi u ovoj zemlji i dalje vjeruju da će neko drugi da riješi njihove probleme. Naravno da neće, za sve se moraš izboriti sam. Mihaela još nema dvije godine, a to je već shvatila.

Prijepodne sam se sastao sa mladim ljudima iz Oštre nule. Oni su trenutno jedini autentični i originalni omladinski bunt u gradu i toliko vjeruju u svoju ideju o promjenama da je to razoružavajuće. Tačno je da onaj ko nije imao revolucionarna i utopistička promišljanja o društvu do tridesete, kao da nikada nije ni bio mlad.
Nervira me što ljudi u ovoj zemlji i dalje vjeruju da će neko drugi da riješi njihove probleme. Naravno da neće, za sve se moraš izboriti sam.
Mihaela još nema dvije godine, a to je već shvatila. Kada nešto želi, a vidi da ne može to da dobije redovnim putem, baca se na pod i leži kao prilijepljena, na parketu, na travi, na trotoaru, svejedno. Primjenjuje nenasilne metode pobune, a da nikada nije čula za Gandija.

Srijeda, 18. avgust

Jutros sam sa producenticom Alternativne televizije dogovarao završne detalje pred početak novog ciklusa emisija BUKA.
Ovog septembra ponovo uvodimo publiku i pripremamo emisije na temu kontrole vlasti od strane građana i o potrebi izlaska na izbore. Ne mogu da vjerujem da već skoro osam godina radim ovu emisiju. Vrijeme brzo prolazi. Nažalost, gotovo sve teme, tj. problemi, kojima smo se bavili tokom ovih 8 godina su i dalje aktuelne i mogli bismo reprizirati stare emisije, a da to niko ne primijeti.

Aleksandar sa kčerkom Mihaelom na Mljetu, avgust 2010
Prve prognoze govore da će ove godine apstinencija biti ista ako ne i veća, a to znači, da skoro pola građana Bosne i Hercegovine neće glasati. Nezainteresovanost za izbore je gotovo neobjašnjiva, jer iz godine u godinu imamo sve bahatiju i beskorisniju vlast. Osjećaj da glasanjem ništa ne možemo promijeniti i da je većina opozicije ista kao vlast dominira među apstinentima. Držim da su to izgovori koji treba da opravdavaju nečinjenje, jer mi nakon izbora ostajemo na ovom brodu koji tone, s tim da će nam kormilare izabrati drugi. A nema drugog načina do glasanja, barem u demokratiji, da dođu bolji ili barem drugi.
U vijestima sam večeras čuo da će na manifestaciji posvećenoj književniku Petru Kočiću, kao glavne zvijezde programa nastupiti muzičar Bregović, pjevačica Severina i trubač Boban Marković. Umjesto da za te novce odštampaju njegove knjige i podijele ih po školama da djeca ne zaborave o kome se radi i o čemu taj žestoki frajer piše, dobiće, po ko zna koji put, Bregu i trubače. A Kočić je bio narodni tribun i pisao je o obespravljenosti naroda i protiv domaćih društvenih neprijatelja seljaštva, koje je nazivao kmetoderima. Na kraju krajeva, bio je buntovnik protiv sistema, što nema nikakve veze sa onim koji se danas kriju iza njegovog imena.
Nadam se, i vjerujem, da kada jednom u budućnosti moja Mihaela i njeni vršnjaci ovdje budu živjeli kao ljudi, a ne prvenstveno kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, da će i život u ovoj zemlji biti pitom i privlačan, da će biti normalan.


Četvrtak, 19. avgust

Danas su E-novine objavile intervju koji sam vodio sa Josipom Pejakovićem. U jednom dijelu razgovora on kaže: “Čovjek kome je glavno da bude Srbin, Hrvat ili Bošnjak nije zavrijedio da vodi politiku. Kod njega nema važnosti diplome doktora ili profesora, jer nacija je njemu najvažnija, to mu je svetinja. A od toga ne može da se živi”. Tragično je da je u temeljima ove države upravo ispisano da ako želiš da se baviš politikom, moraš da budeš prije svega Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Možeš i da mijenjaš svoju nacionalnu pripadnost po potrebi, jer biti manjina u BiH se isplati samo ako ti to donese funkciju u nekoj državnoj službi.
Međutim, kada odete u prodavnicu, toplanu, elektro distribuciju, privatnu kliniku, benzinsku stanicu, kod mehaničara ili pekara, to što ste veliki ovaj ili onaj ne igra ama baš nikakvu ulogu za naplatnom kasom.

Petak, 20. avgust

Jutros sam prihvatio poziv da, kao moderator, učestvujem na nekoliko konferencija po gradovima širom BiH sa kandidatima raznih političkih partija za naredne izbore.
Ma koliko naporno bilo voziti se putevima koji, i pored svih predizbornih obećanja, ostaju isti, ostaju loši, volim da se vozim kroz ovu zemlju. Ne odvajam se od fotoaparata i nije mi teško stati da fotografijom zabilježim krajolike kakvih malo gdje ima. Obišao sam, doslovno, zemaljsku kuglu, pa ipak svaki put ostanem zatečen ljepotom bosanskohercegovačkih pejzaža.
Na fotografijama, ova zemlja zaista djeluje prelijepo, pitomo i privlačno, tiho i nevino. Nadam se, i vjerujem, da kada jednom u budućnosti moja Mihaela i njeni vršnjaci ovdje budu živjeli kao ljudi, a ne prvenstveno kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, da će i život u ovoj zemlji biti pitom i privlačan, da će biti normalan.
Kakva je ova zemlja danas, nažalost, samo na fotografijama.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG