Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Senka Marić: O mržnji koju imamo za drugačijeg


Marić: Ne želim čuti one koje pričaju o ratu
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:56 0:00

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Senka Marić je književnica. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Ima dvoje djece i živi u Mostaru. Pametna je u svemu osim u ljubavi. Preživjela je jedan rat i jedan rak. Najsretnija je u autu, na putovanju, i svi putevi je uvijek odvedu na obalu nekog mora.

Subota, 20. april

Subota je, sunčano. Dva dana kasnije na displeju mog telefona je samo kiša. April je najokrutniji mjesec, to je pisao Eliot. U aprilu uvijek gubim tlo pod nogama. U aprilu počinju ratovi. Ljudi opet pričaju o ratu. Ne želim ih čuti. Drveće je oživjelo i svijet je zelen. O tome ću misliti. Peći ću kolače sa mojom djecom. Kroz otvoren prozor mirisat će život. Mislim na ljeto, i kako ne postoji ništa osim neba i mora. Sav život stane u tanku liniju što ih razdvaja. A iznad je samo sunce.

Nedjelja, 21. april

Jutra imaju svoje pjesme. Thousand kisses deep, Cohen. Tako počinje ovaj dan. Možda zato što već osjećam kišu koja dolazi. U kostima prvo. Dan bi trebalo provesti u krevetu. Ali to je opasna pozicija, mogla bih početi čeznuti da nečijim rukama. Da zagrle, da ne puste, da sačuvaju.

Ustajem, dodir hladnog poda brzo me otrgne od žudnje za onim što nemam. A danas je Uskrs i provodim ga s prijateljima. Ni u jednog Boga ne vjerujemo i uvijek slavimo sve praznike. U bašti pod brdom, u kamenoj peći zapalimo vatru. Miriše hrana, pijemo vino. Život je smijeh. Život su ljudi. Život je lijep. I toliko puno imam.

Ponedjeljak, 22. april

Moj posao, ako se tako može nazvati ovo pisanje bez kojeg ne znam, radim od kuće. Kćerka živi u Beču, a sin srednjoškolac, naravno, nikada nije tu. Tu smo ja i naša mačka, Frida. Frida je narančasta, lijepa, svojeglava, prgava. Ne smijemo je ni dodirnuti ako ona to ne želi. Frida nije kućni ljubimac, ona je sustanar na kojeg smo osuđeni. Možda se i volimo. Camus je u Kugi pisao da su, zbog nedostatka vremena i razmišljanja, ljudi osuđeni da vole jedni druge ne znajući puno o tome. Možda je to čak i utješno.

Utorak, 23. april

Mostar – Sarajevo – Mostar. Drveće je najzelenije za vrijeme proljetne kiše. U tom prelijevanju krošnji u brda stalo je sve što trebamo znati o svijetu. Sarajevo je sivi grad, sačinjen od betona i crvenih krovova. Boje su važne. Zato mislim o Prajdu, zakazanom za septembar, i mržnji koju imamo za drugačijeg.

U Sarajevo sam došla sa sinom, vodim ga na Stomatološki fakultet zbog problema sa zubima. Poslije, u autu nazad, kaže mi da smo danas ušli u neku paralelnu realnost, gdje su svi ljudi dobri, ljubazni, i da zamislim da će od sada sve biti tako, svuda, kao na tom fakultetu. Zamišljam nas kako svi u septembru izlazimo na ulice, noseći u rukama zastave duginih boja.

Srijeda, 24. april

S Markom Tomašem pijem kafu na terasi hotela Bristol. Pričamo o gradu. Ljudima i građevinama. Kako se svijet mijenja i kako ga ne prepoznajemo. Siromaštvo, depresija, ruševine i prljave ulice. Camus kaže da se čuvstvo apsurda nalazi u nemogućnosti čovjeka i svijeta da se zagrle, nemogućnosti glumca da pripadne svom dekoru. Govorim Marku da ovaj grad, ovakav kakav je, jeste estetika našeg vremena. Pokušavam spoznati ljepotu. Pripast ću svom dekoru. Možda ga uspijem i voljeti.

Četvrtak, 25. april

Kuće bi trebale stariti zajedno sa ljudima. Nešto je neprirodno u tome kad se naše kuće podmlade, dok mi nastavljamo stariti. Spavam u sobi koja je u mom djetinjstvu bila soba moje nene. Ništa od nje tu nije ostalo. Nema niti jednog predmeta koji bi je zadržao. Isti su samo zidovi prekriveni naslagama boja proteklih života. Novi prozorski okviri i novi namještaj kradu mi prošlost. Sve je nestalo. Kuće bi trebale stariti sa ljudima. Zbog utjehe.

Petak, 26. april

Karakaša opet razapinju u Lici. Zbog novog romana, zbog nemogućnosti da se shvati smisao i uloga književnosti, zbog straha od onoga što jesmo, zbog straha od onoga što nismo a mislimo da bismo morali biti, zbog neznanja da istina nikada nije na površini, već u dubinama gdje se prepliće sve što jeste i što nije, i gdje konačni odgovor uvijek bježi od sebe samog.

Sutra ću otići na more. Plavetnilom da se liječim.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG