Dostupni linkovi

Nikolić: Kolona rezervnih očajnika u Crnoj Gori


Nikola Nikolić, rođen 1989. godine. Živi u Podgorici. Magistrirao na temi o kvislinzima. Piše romane, priče i eseje. Objavio dva romana i zbirku priča. Autor tekstova na portalima Vijesti i Glif. Umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.

Subota, 1. jul

Na polovini smo godine. Baš u tom duhu, danas mi sve nekako protiče u polovičnosti: i spavanje i prehrana i sve međuaktivnosti kojima pokušavam da ubrzam dan. Podgorički žaropek je u punom zamahu. Navika ne ublažava osjećaj tegobnosti. Svakoga ljeta iznova se učim preživljavanju u ekvatorskim uslovima. Spavam nekoliko sati, s poluapetitom se primoravam na obroke. U međuvremenu rizikujem dekubitus ginisovskim izležavanjima, jer u iskušavanju tijela nalazim jedinu svrhu. To je adekvatan vid borbe – udri ekstremom na ekstrem. Za normalno sam uskraćen. Ljeto nabija cenzuru. Ne da mi se ni da čitam, ni da pišem, a doziram i govor koliko god mogu. Podgoričani se ljeti uče pantomimi.

Uveče sam ispod mosta, pred knjižarom „Karver“. Slušamo Mariju i ostale pjesnike. Uzdam se u podrumski položaj mjesta, jer je Ribnica usjekla poduboko korito, teče ispod grada. I što je najvažnije – žubori, još uvijek je ima, mada bi se lako mogla preskočiti. Sve to ne popravlja stanje bog zna koliko. Pjesnicima je još teže, jer su im uždili reflektore. Znoje se dok recituju – jedino njima, zapravo, vrijeme ide na ruku, na naše oči rone kroz poeziju. Publika voli efekte.

Nedjelja, 2. jul

U posjeti sam rođaku u Kliničkom. Zasijedaće konzilijum, ali već sad je izvjesno da je pejsmejker jedina opcija. Očekivao sam ga u krevetu, a nalazim ga nasmijanog na terasi. Ljudeskara na vrhuncu snage – u ranim četrdesetim – bez grama sala, jak kao stijena, pun života. No, problem je unutra, u motoru. „Rekao sam im da mi turbo ugrade“, još se i šali. Uz tako srčanu osobu i ne ide obični aparat.

Zdravstvo je najskuplja žrtva zakulisnog manipulisanja prioritetima
Zdravstvo je najskuplja žrtva zakulisnog manipulisanja prioritetima

Gledajući skrušene ljude u sobama, bezvoljnih pogleda, pada mi na pamet koliko je istinita ona da zdrav čovjek ima milion želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi. I kao da nije bolest dovoljan problem – okruženje je ubitačno, isisava iz pacijenata svaki optimizam. Bolnica je siva i zapuštena. Djeluje da više radi za bolest, nego li za zdravlje. U ovakvim situacijama uvijek pomislim na obližnji podzemni prolaz na koji je spiskano više od pola miliona eura, a koji ne koriste ni pacovi. Kreatinski sindrom – varoš se prsi ne bi li preko noći zaličila na metropolu. Zdravstvo je najskuplja žrtva zakulisnog manipulisanja prioritetima.

Dunuo je sjever, provjetrio svijest. Čitam Kamijevu „Kugu“. Ponekad sanjam kataklizme. Narod se bez straha za golu čapru teško uči solidarnosti.

Uspavljujem se uz „Makambo“ Džefrija Orjeme. Prizivam novi dah Afrike.

Ponedjeljak, 3. jul

Jučerašnji dan bio je rezervisan za stvarne i fikcione bolesti, današnji prolazi u neobičnim susretima.

Prvo sam u dvorištu umalo nagazio zmiju. Bješe se odlično kamuflirala među opalim lišćem magnolije. Šmugnula mi je ispod noge i sakrila se u garaži, iza gomile „ražalovanih“ predmeta. Početna, refleksna misao je da je moram ubiti, a onda udaram sebi rampu: otkud mi pravo da se igram prijekog sudije? Na kraju krajeva, strah od otrovnica došao je glave mnogim bezopasnim zmijama u mome naselju, pa se komšije o jadu zabaviše zbog miševa i ostalih štetočina. Nijesu tek tako na prometnim mjestima, suša ih je istjerala vani. Pomišljam da nekako napojim svog gmižućeg podstanara, ali ipak prepuštam stvar prirodnom toku, kao što se biolozi u divljini suzdržavaju od bilo kakvog intervencionizma.

Dok ispijam nefiltrirano Nikšičko u bašti „Radovča“, prilaze mi dvoje Cigančića od maksimum sedam godina, očito brat i sestra. Najljubaznijim mogućim pristupom pitaju me za nešto sitnine. Ne znam kako iko može odoljeti prizoru stidljivog, dobrodušnog osmijeha na krhkom tijelu. Nadležni nas uče da im nipošto ne treba davati novac, ali boljka je nadležnih što samo znaju šta ne treba raditi. Nemaju rješenja. Nema granica našoj bijedi kad čitav jedan narod tretiramo kao smetnju.

Utorak, 4. jul

Odjeknula je vijest o novoj eksploziji u Željezari. Radnik, kažu, samo pukom srećom nije ostao na mjestu mrtav. U javnosti se nastoji stvoriti slika o uspješno privatizovanoj firmi: kao, plate se isplaćuju i to je to. Stvarno stanje pokazuje robovlasničko lice kapitalizma. Radnici rade za mizernu paru, u groznim uslovima. Poslodavac ih razvlači do granice pucanja, jer se njegova filozofija dobitka zasniva na iscrpljivanju i posljednjeg atoma snage, kako se slučajno ne bi ukazala potreba za novim radnim mjestom. A robovlasnički odnos je, dakako, dobrovoljan – ako ti ne valja, pakuj se, ima ko oće.

Radnici rade za mizernu paru, u groznim uslovima
Radnici rade za mizernu paru, u groznim uslovima

Ravnodušnost je generator savremenog robovlasništva. Uvijek spremna čeka kolona rezervnih očajnika. Zato je i sindikalno organizovanje nemoguća misija. Između gazde i kandidata „na čekanju“ je vakuum gdje se vrše najperfidniji eksperimenti podjarmljivanja. Na djelu je radnički inženjering. Pomjeraju se dometi ljudske izdržljivosti. Pojačava se otpornost, ali kopni dostojanstvo. Dokon, izigravam Marksa. Na umu mi je jedan ovdašnji dobrostojeći restoran u kom radnici dobiju slobodan dan otprilike jednom mjesečno, a rade po 12 sati dnevno. Pri tom plaćaju hranu kao i ostali gosti. Kad sam pitao bijesnog konobara zašto to trpi, otkrio mi je sidrište: „Zbog bakšiša!“.

Srijeda, 5. jul

Spas od vrućine tražim na Skadarskom jezeru. Uvijek je lijepo popiti koje hladno pivo u kafani na Orahovštici. Jedini problem su komarci, pa stalno mrdam nogama, ostavljajući utisak neurotičara. Vlasnik je slijep, a pomažu mu žena i djeca. Kafana im je osnovni izvor prihoda. Često svrate prijatelji i komšije da im naprave posao. Goste se u prijatnom ambijentu za mali novac. Na kraju zadovoljni i gosti i domaćini. Najprirodnija moguća simbioza.

Skadarsko jezero
Skadarsko jezero

Nekoliko milja dalje niče Porto Skadar lake. Rečeno je da će u luksuzne apartmane i marinu biti uloženo skoro stotinu miliona. Jezero je zbog blizine mora dosad bilo pošteđeno graditeljskih zahvata. Ekolozi dižu glas protiv megalomanskog projekta, uz argument da će narušiti biodiverzitet nacionalnog parka. Mještani, kojima se najavljuje preporod, poručuju aktivistima da se drže podalje od obećanog raja. Prvi gledaju dugoročne posljedice, a drugi vrebaju one kratkoročne, što skorije, siti siromaštva i letargije, odnosno „jalove“ ljepote. Pošto je davno prošlo vrijeme kralja Solomona, predmet će, kao i uvijek, na ovaj ili onaj način zaključiti Njegovo investitorsko visočanstvo.

Zovu me iz Herceg Novog, dogovaramo promociju na Trgu od knjige. Kulturni festivali su Crnoj Gori dobrodošli kao banjski tretmani reumatičaru.

Četvrtak, 6. jul

Uvijek me iznenadi glasna reakcija na neku negativnu pojavu. Navikneš se na građanski defetizam, pa tražiš uzroke u spoljnim faktorima. Moguće da su tropske temperature raspirile iskrice bunta. Nervi cvrče na usijanoj zemlji. Studenti Fakulteta političkih nauka složno su se usprotivili bahatosti jednog profesora. To mi je posebno drago, jer za pet godina, otkako sam diplomirao, ne znam da je bilo ijednog sličnog iskakanja iz akademske učmalosti. Zasijedaće Sud časti. Dobro je ako mu višegodišnja uspavanost nije otupila moć rasuđivanja.

Građani su otkrili nestvarnu deponiju guma na Lovćenu. Vrtijeljka, nekada poprište slavne bitke, sad liči na predio iz Makartijevog „Puta“. Epitet „ekološki“ iz Ustava opravdava se na svakom koraku. Komotno se može napraviti originalna turistička atrakcija: „Stazama ekoloških crnih tačaka“.

Jednom nedjeljno posjetim babu. Iako je živjela povučenim životom prosvjetne radnice, ona je za mene istorijska ličnost. Fascinira me što imam privilegiju da dijelim vrijeme sa bićem koje je za gotovo 90 godina svašta prevalilo preko svojih leđa. Smrt sestre na rukama. Prisustvovanje očevom strijeljanju. Tiha borba sa suprugovom golootočkom traumom. No, i pored tako jake gravitacione sile prošlosti, ona u potpunosti pripada sadašnjici. Sjećanja dozira kao gorko piće.

Petak, 7. jul

Zora je. Čitao sam da se tada emituje neka posebna energija, pa je preporučljivo buditi se u svitanje. Shodno tome, oni koji ustaju u podne osjećaju se tromo, koliko god da su spavali, jer kasne za svojim prirodnim budilnikom. Mnogi pisci pišu isključivo rano ujutru, upravo zbog bistrine misli. Meni najviše odgovara gluvo doba noći. Sad pomišljam da oprobam i drugu krajnost. Makar dok se napokon nešto ne zakotrlja. Žargonski rečeno, nakupilo se dosta građe. Gradilište je prebukirano. Sve je spremno, render je preciziran, samo se čeka izvođač radova.

Brat mi šalje sliku s krstarenja. Azurna eksplozija na blijedoj podlozi vibera. Usidrili su se pred Kraljičinom plažom, oazom usred armaturom pritisnute obale. Zavidim, ali nije mi nedostižna robinzonska verzija užitka. Upućen sam na bližu vodu i manje plovne gabarite. Danas ću se cjenjkati oko skadarskog čuna.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG