Dnevnik: "Gospođa ministarka" na srpskom uz hrvatske titlove

Dnevnik za RSE ovaj tjedan vodila dr. Vitomira Lončar, glumica, producentica, ravnateljica i osnivačica kazališta Mala scena, docentica na Odsjeku produkcije ADU u Zagrebu, te doktorica teatrologije i dramatologije.

Naša je dnevničarka pisala u tjednu kada je u kazalištu Kerempuh održana premijera predstave «Gospođa ministarka» u režiji Olivera Frljića, a u Prištinu na međunarodni festival se uputila predstava njenog kazališta "Mala sirena".

Subota, 22. rujna 2012.

Kao i svake subote tijekom sezone, i danas igramo četiri predstave. Ujutro dvije za male bebe (jedino smo kazalište u Hrvatskoj koje njeguje repertoar za tu dobnu skupinu), posijepodne za djecu od 3 do 10 godina, a navečer za mlade. Neovisna scena u Hrvatskoj u posljednjih je nekoliko godina doslovno na koljenima pa, uz samo četiri zaposlenika, sve radimo suprug Ivica, naša kći Buga i ja. Ujutro je ona na blagajni, ja na garderobi, ona dijeli programe, ja se javljam na telefone i radim rezervacije. Ivica je u Beču gdje danas igramo dvije izvedbe naše najnovije interkulturne predstave «Superheroj» koju smo dvije i pol godine radili s kolegama iz sedam zemalja Azije i Europe. Dakle – sveukupno u jednom danu naše privatno kazalište Mala scena igra šest izvedaba. Ne znam kako sve ovo uspjevamo ali, iskreno, ne vidim kuda nas ovakva «kulturna politika – bez kulturne politke» može dovesti. Na papiru i po novinama je zalaganje za neovisnu scenu gotovo pa prioritet našeg Ministarstva kulture, a u stvarnosti tonemo sve više i više.

Navečer odlazim u kazalište Kerempuh na premijeru predstave «Gospođa ministarka» u režiji Olivera Frljića. Zbog svog bloga «Slamka spasa» u kojem već više od dvije godine objavljujem tekstove o devijacijama hrvatskog kazališnog sustava, više ne dobivam pozivnice za premijere u javna kazališta pa se snalazim na razne načine. Tako i ove subote «na crno» dobivam ulaznice. Unatoč najavama, predstava me nije isprovocirala. Igra se na srpskom jeziku i s hrvatskim titlovima. Naknadno sam saznala da je to trebala biti – provokacija. Što ću, nisam shvatila. Tko mi je kriv. Bilo mi je besmisleno i igranje na srpskom a i titlanje. Nakon predstave zaključujem da su «veliki dečki» koji su nas učili da kazalište čine glumac i gledatelj smješteni na istom prostoru – bili u pravu. Glumci su i ovoga puta dali sve od sebe i najbolji su dio predstave. Što se može, redatelji zaboravljaju da ih sve do 1866. godine uopće nije bilo u kazalištu, a sada bi htjeli biti SVE. Što se mene tiče, taj koncept ne prolazi.

Živjeli glumci!


Nedjelja, 23. rujna

Nedjelje su mi rezervirane za dvije stvari: odlazak u crkvu i pisanje «Slamke spasa». Ivice nam nema pa Buga i ja sjedamo na tramvaj i odlazimo u Franjevačku crkvu na misu u 11. Ove nedjelje misi pater Bonaventura Duda, naš najveći živući bibličar. Njegove propovjedi praznik su za sve nas i svaki put zahvaljujemo što smo imali priliku slušati ga.

Nakon druženja s prijateljima iz crkve, uživamo u predivnom danu i razgovaramo. Buga je ove godine postala studentica Muzičke akademije u Zagebu – Odsjek pjevanje i ne može dočekati da započne akademska godina pa da i stvarno postane studentica. Bujice riječi nestrpljenja izlaze iz njezinih usta i jedva pratim tu brzinu kojom današnji mladi govore. Kod kuće nas čekaju naša dva psa, hrvatski ovčari koje obožavamo. Imaju samo jednu manu – laju gotovo 24 sata. Skaču po nama kad stignemo kući kao da nas nije bilo mjesecima...

Poslijepodne napokon ispisujem «Slamku». Danas je tema četvrti po redu natječaj za intendanta HNK-a u Zagrebu. U Splitu je u tijeku peti... Ako ni po čemu drugome a onda po broju natječaja jasno je da nam je javno kazalište u debeloj krizi. Ali – nikoga to ne zabrinjava. Svi se prave kao da je sve u najbojem redu i kao da nam u kazalištu teku med, mlijeko i maćuhice. Navečer objavljujem tekst na internetu i ubrzo stižu reakcije. Kad je Slamka u pitanju nema ravnodušnih promatrača. S jedne strane je jednodušna podrška, a s druge – pljuvanje. No, u ove dvije godine otkako pišem blog, navikla sam se na sve. A i prošla svašta, od anonimnih prijava Državnom inspektoratu i poreznoj inspekciji, prijetnji, uvreda, sudovanja, pa sve do zlostavljanja birokracije. Kako nisam osoba koja odustaje tako svake nedjelje Slamka spasa, bez obzira na pritiske iz okruženja, dolazi do svojih čitatelja.

Ponedjeljak, 24. rujna 2012.

Kao i svakog radnog dana ustajem iza 5 ujutro. Pišem, odgovaram na mailove, gledam na Facebook-u komentare na Slamku, pratim što rade prijatelji... Oko 8 ujutro počinjem raditi u 9 kvadratnih metara naše jedine kancelarije u kazalištu.
Danas je jedan od uobičajenih dana, ugovori, papiri, prodaja predstava, sastanci, telefonski pozivi... Gužva koja ne popušta od 8 do 16 sati. Ujutro imamo još jednu predstavu «Superheroja» u Hornu na szene bunte waehne festivalu, u Austriji, a nakon toga Ivica dolazi kući. Dovodi u Hrvatsku i Dražena Čučeka, dragog prijatelja i kolegu koji igra u predstavi i mladu glumicu iz Tajvana, Hsuen Ju, koja će iskoristiti dolazak u Europu za obilazak Hrvatske. Veseli se kao malo dijete. Iz Austrije mi stižu i novosti da su nam se glumica iz Japana i glumac iz Hong Konga smrtno zaljubili i da imamo u kompaniji ljubavnu priču! Što se može, interkulturni dijalog na djelu! Ah, ljubav u kazalištu, ima li što ljepše? Navečer odlazim na ispit klase kolege Željka Vukmirice na Akademiju dramske umjetnosti gdje sam već nekoliko godina docentica na Odsjeku produkcije. Studentica kojoj sam mentorica radila je produkciju za ispit pa sam došla po «službenoj dužnosti» ali me zanimaju i mladi glumci koji će uskoro «izaći na tržište». U ispitu je najbolja mlada glumica Mia Anočić-Valentić koja je svoju prvu profesionalnu ulogu odigrala u našoj novoj predstavi za mlade premijerno izvedenoj prošloga tjedna: «Život je san». Veselim se Mijinoj petici!

Utorak, 25. rujna 2012.

Tijekom zime oformila se inicijativa za pokretanje Trećeg programa HRT-a kao specijaliziranog programa za kulturu, obrazovanje i znanost. Naša udruga, Kazališni epicentar, jedna je od 14 organizacija potpisnica te inicijative koja je uspjela u kratkom vremenu ostvariti svoj cilj i ovaj se program emitira već 9 dana! Danas u 11 sati imali smo u Matici hrvatskoj sastanak Savjeta i predložili još neke nove oblike suradnje kako bi program bio što bolji i kvalitetniji. Ne mogu opisati koliko sam sretna što je kultura u posljednja dva mjeseca ponovno počela osvajati javni medijski prostor! U 15 sati imam sastanak Mreže neovisnih kazališta i kazališnih družina pa u pauzi između dva sastanka razgovaram s prijateljicom Snježanom Banović u Kazališnoj kavani. Ona u Puli trenutačno režira komad Slobodana Šnajdera «Dunda» pa koristimo priliku i otvaramo bezbroj kulturno-političkih tema. Na putu prema tramvajskoj stanici susrećem vlastitog muža i odlučujemo se «ukrasti» 15 minuta samo za sebe. Sjedamo u kafić na Cvjetnom trgu, i gledamo prolaznike. Smijemo se, divni trenuci opuštanja... Sastanak Mreže bio je buran. Kao što je i buran život nas privatnika u kulturi u Hrvatskoj.

Srijeda, 26. rujna 2012.

Jutros imamo prijemne ispite na Akademiji za studente koji žele upisati magisterij iz kazališne produkcije. Eto prigode da kažem nešto o tome kako je kazališni producent, ključna karika u proizvodnji predstave u europskim zemljama, u Hrvatskoj – nepostojeće zanimanje. Naš Odsjek djeluje već gotovo 12 godina ali kazališne producente petrificirani i mumificirani sustav nije prepoznao. Javna kazališta još uvijek nemaju famozne «koeficijente» za kazališnog producenta, a promjena nije ni na vidiku. I? Pravo je čudo da itko želi studirati kazališnu produkciju kad s diplomom magistra kazališne produkcije nemaš nikakve ogućnosti zapošljavanja. I još te ljudi pitaju, što, zapravo, kazališni producent radi? A kad pitaš tko prima nagradu «Tony» ili «Olivier» za najbolju predstavu i shvate da je to PRODUCENT – svi se čude! E, još će mnogo vode proteći ispod savskog mosta prije nego ta činjenica dođe do mozga naših oblikovatelja kulturnih politika.

Prošle godine s kolegama s Odsjeka Darkom Lukićem i Snježanom Banović izlagala sam na skupu organiziranom povodom pedesete godišnjice sličnog odsjeka na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Danas je stigao zbornik s našim objavljenim radovima. Jupi! Još jedan objavljeni rad!

Četvrtak, 27. rujna 2012.

Ponovno ispisivanje aplikacija, slanje objave za medije za našu «Malu sirenu» koja sutra odlazi na međunarodni festival u Prištini i briga da sve na putu prođe u redu. Ni kazalište nije amnestirano od političkih prilika na ovim našim turbulentnim prostorima. Hoćemo li s ATA karnetima uspjeti ući u Kosovo i izaći iz njega bez problema – to samo anđeli znaju. Naravno da sam mogla reći da ne idemo na to gostovanje, ali kolege iz Prištine naprosto treba podržati u njihovim nastojanjima da održe međunarodni kazališni festival za djecu u svom okruženju. Pa putujemo. U podne jurim u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika gdje imamo povjerenstvo koje daje potvrde (mladim) umjetnicima da mogu aplicirati za status samostalnoga umjetnika. Molba je mnogo, mjesta za nove članove malo i teško je biti dio tima koji mora odlučivati o nečijoj sudbini. S druge strane, samostalni umjetnici u Hrvatskoj već su više od 3 godine građani drugog reda» jer je jedino njima od svih drugih kategorija građana ostala «krizna mjera» - smanjenje koeficijenta na koje im se plaćaju doprinosi i to za čak 33%. Što to znači u prijevodu? To znači da ću kao doktorica znanosti i diplomirana glumica otići u mirovinu s punim stažem s nekih 1.400,00 kuna. Dobro, dobro, dobit ću sigurno još neki dodatak od kojih 300 ili 400 kuna! Ma ludilo! Eto na djelu kulturne politike koja, kao, potiče fluktuaciju! Jadno. Navečer odlazimo Ivica i ja na novu premijeru kazališta slijepih i slabovidnih osoba Novi život «Ispeci pa reci». Idemo kao podrška mladoj dramaturginji Ani Prolić koja jenapisala tekst i režirala predstavu, ali i kao podrška osobama s invaliditetom koje rade kazalište. U svijetu sve popularnije kazalište koje rade osobe s invaliditetom kod nas još uvijek ne dobiva mjesto kakvo zaslužuje. Osobito kad se uzme u obzir da je Novi život najstarije takvo kazalište na svijetu, a i jedino koje djeluje u kontinuitetu. Publika je s oduševljenjem popratila slijepe izvođače, a i nas potakla na razmišljanje o važnosti jačeg uključivanja različitih u društvo.

Petak, 28. rujna 2012.

Odmah nakon ispitnog roka otišla sam na Akademiju likovnih umjetnosti gdje je bio domijenak povodom odlaska s mjesta dekana slikara Dalibora Jelavića. Prigoda da se susretnu svi dekani koji su u posljednje dvije godini radili zajedničke projekte triju zagrebačkih umjetničkih akademija. Bile su to zahtjevne opere «Čarobna frula» i «Carmen» te oratorij «Ivan Grozni» koje su okupile stotine mladih ljudi i njihovih mentora koji su svi zajedno donijeli na pozornicu nevjerojatnu energiju. Sudjelovala sam u sva tri projekta koji su mi donijeli veliku radost i iskustvo. I danas, kao da je završilo jedno razdoblje jer i Enes Midžić s Akademije dramske umjetosti odlazi s dekanskog mjesta i prepušta ga redatelju Borni Baletiću.

S pomalo tuge što je jedno razdoblje i iza mene dolazim u Malu scenu gdje me čeka igranje dvije predstave «Priča o kotaču», još jednog naslova za male bebe. Moram priznati, nije mi jednostavno glumiti jer već dugo nisam igrala ovu predstvau, ali, i gluma je još uvijek dio moga života.

O, da, i sretna vijest za kraj: ekipa «Male sirene» sretno je stigla u Prištinu! Došo je kraj ovom tjednu i mom pisanju. Pozdravljam vas sve u nadi da će se do našeg sljedećeg susreta kulturna politika u Hrvatskoj ipak - promijeniti.