(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Marko Begović rođen je 1983. u Titogradu. Živi u Stokholmu. Radi na relaciji Stokholm - Keln - Podgorica. Doktorand na Njemačkom sportskom univerzitetu u Kelnu, istraživač-partner i konsultant u oblasti međunarodnih odnosa i sporta. Autor je nekoliko međunarodno obavezujućih dokumenata-konvencija, akademskih radova i novinskih tekstova.
Nekadašnji član Izvršnog odbora Savjeta Evrope za sport i Izvjestilac za rodnu ravnopravnost, danas je član uređivačkog odbora časopisa za sport "Sport Science" i direktor sportske akademije "Hellas".
Subota, 23. februar
Ovaj dan se bitno razlikuje od prethodnog. Primio sam poruku od bivšeg kolege Zvonimira, od kojeg inače odavno nijesam ništa čuo. Iznenadio me je. Naime, radi se o atletičaru Darku Pešiću. Ništa novo, kažem mu, ponavljajući se po ko zna koji put, da je sportista samo objekt, i u shvatanju politički eksponiranih donosilaca odluka ili predmet sticanja profita ili trošak. Tokom angažmana u organu državne uprave, stekao sam važno životno iskustvo ali i kartu u jednom smjeru (za sada).
Dok zapisujem prethodno, pojavljuje se poznata slika oronulih prostorija preuređenog prvog i drugog sprata zgrade, dijagonalno i preko puta bivšeg SDK. Građena u neko bolje vrijeme, nije ostala imuna na nemar gostiju, uključujući i same zaposlene. Prije stepeništa, uvijek vas dočeka nezvanični domaćin zgrade u liku nasmijane gospođe, ozbiljnih godina i neposrednog ponašanja. Čini se da u prstima ima sve informacije, koje iako nijesu vezane za djelatnost organa državne uprave, odlučujuće trasiraju rad istih.
Prizemlje je namijenjeno za prosvjetnu inspekciju u sastavu Uprave za inspekcijske poslove. Primjećujem povremeno, doduše nikad u kancelariji, veselog, plavog dugajliju. Više je sklon razmjeni partijskih podataka nego izazovima vaspitno-obrazovnog sistema. Evropska komisija nas godinama upozorava na korupciju u prosvjeti.
Nedjelja, 24. februar
Crtice o bivšim kolegama "isprovocirala" je poruka od juče. Nastavljam. Na kraju hodnika, dva gorostasa u fizičkom smislu govoreći, radili su po svemu sudeći odlučujuće poslove. Bogoljub, sportista po profesiji, a pravnik po nuždi, zadužen je bio za administrativne poslove. Slaviša, kockar po profesiji – kao ekonomista obavljao je finansijsko-ekonomske poslove, isplate naknada radnicima, sredstava sportskim organizacijama ali i nerijetko drugim zainteresovanim stranama bez pravnog osnova.
Četverac bez kormilara upotpunjavao je Stojan – neumoljivi borac za pravo sa nevještim tumačenjem istoga. Ostavljao je utisak strogoće i nespremnosti na kompromis. Teško ga je bilo razumjeti, početak skoro nikada nije pratio završetak toka misli. Kao šaljivi pojavni oblici javljali su se, pomalo nespretnih manira Miluna – iz planinskih krajeva Crne Gore, i Žaklina iz prigradskog dijela Podgorice, sa pretjeranom željom da pokaže da reljef ne igra značajnu ulogu. Iako različitih geografskih polaznih osnova, djelovale su poput uigranog tandema i u dobru i u zlu.
Nijesu ovo bili izolovani slučajevi, koliko god je Uprava podsjećala na mjesto koje su svi zaboravili. Kadrovska politika je posljednjih dvadesetak godina poprimila obrise šaljivosti posebno u oblasti inostranih djela. Diplomatska mreža je snažena plagijatorima, kabadahijama, dilerima automobila i lokalnim zabavljačima. Ko se više sjeća Veljka Mićunovića? Tako pamtim državnu upravu.
Ponedjeljak, 25. februar
Kao i svakog ponedjeljka, jutro počinjem listanjem regionalne štampe. Iako je važno demistifikovati nakaradni sistem, ružno je gledati (jer mediji izgleda ne znaju stati!) snimak/fotografije tadašnjeg gradonačelnika Podgorice u ulozi svečarskog kurira. Odlučio sam ipak da korisnije provedem dan, jer uskoro putujem za Utreht. Dogovor je da na Fakultetu za dobru upravu Univerziteta Utreht, održim par predavanja o pravnim i političkim aspektima uređenja sporta sa osvrtom na obavezujuće standarde i instrumente međunarodnih multilateralnih autoriteta.
Duga je noć preda mnom – trebalo je pred put završiti i poslati godišnji izvještaj o radu akademije. Na pasoškoj kontroli, iznenadio me je službenik sa znanjem jugoslovenskog jezika. Uvijek govorim jugoslovenski, kako crnogorski, bosanski, hrvatski i srpski nijesu ništa više, sem politikantski hir, jer pitanje jezika ne dovodi u pitanje nacionalnu/etničku/vjersku specifičnost ili pripadnost. Inače, u administrativnoj upotrebi u Švedskoj su svi navedeni, osim crnogorskog. #dajevječna.
Utorak, 26. februar
Bitna crtica – odnedavno živim u Švedskoj. Glavni grad Kraljevine Švedske Stokholm čini arhipelag ostrva, tačnije njih četrnaest funkcionalno povezanih cjelina. Sa blizu milion stanovnika (gradsko jezgro) i društveno-ekonomskom potentnošću, uvijek je među desetak svjetskih destinacija po životnom standardu, kvalitetu vazduha i vode. Izgleda da klimatske promjene uzimaju maha, pa zima nije više što je bila. Kiša koja nije karakteristična za Stokholm, od jutra se prenijela na podne. Šveđani nigdje ne žure. To je najviše primjetno u poslu.
Nakon dobrih četiri sata pripremnih sastanaka, uputili smo se ka terenima na obodu Hamarbija – Hellasgarden (Grčka bašta). Kompleks teniskih terena je oivičen nepreglednom gustom šumom. Šveđani ljubomorno čuvaju svoju okolinu. Originalni plan je bio da se sa grupom arhitekata-urbanista i predstavnika lokalne samouprave, razmotri proširivanje postojećih kapaciteta. Sastanci prolaze mirno, što u meni budi nemir koji ni sam ne mogu da razumijem. Uzalud tražim, vjerovatno po navici, ali nema situacije koja bi prouzrokovala stres. Što je samo po sebi, stresno za mene.
Ostao mi je razgovor sa Rikardom Bo Gardt (zanimljivog li prezimena). Kao i većina Šveđana posljednjih godina, Rikard radi dva posla. Filmski producent sa pozamašnim iskustvom u tenisu. Pitao me je šta mislim o Švedskoj, poslu, generalno načinu života. U neodređenom maniru ukazao sam na prednosti, zanemarujući nedostatnosti. Dosta toga se promijenilo, srdito je primijetio Rikard. U školi, nastavnik nije više autoritet. Djeca su bez kontrole. Kultura je zapostavljena, a imigranata je sve više. Nijesam se uključivao, ali me je odmah upitao o imigrantskoj politici Crne Gore. Rekoh da se nema tu bogzna šta reći, sem da smo tranzitna zemlja i djeluje mi da izmrcvareni gosti žele što brže napustiti prostor "niđe nebo nije plavo".
Nastavlja kao da me nije ni čuo do kraja, propitujući sebe. a čini se više tražeći moju podršku, odakle svi ti ljudi, tako različitog načina života. Potom mi je pokazao trejler njegovog filma. Trajao je desetak minuta, ali tek pred kraj se mogao čuti engleski jezik i razaznao sam o čemu se radi. Švedska demokratija je ugrožena spolja. Veliki broj ljudi, po njihovim riječima, došao je u Švedsku da bi zloupotrijebio sistem socijalne zaštite. Kako je iznenada počeo naš razgovor, tako se i završio. Bez posebnog zaključka.
Srijeda, 27. februar
Tih dana sam imao vanredno zanimljiv susret sa glavom prve porodice (kako on sebe ponosno naziva) koja je emigrirala iz Sirije sredinom 70-ih godina prošlog vijeka. Po manirima i stilu, rekao bih da se radi o prilično imućnom sagovorniku lokalnih karakteristika, bitno odudarajući od ispoljenog tradicionalizma Govorio mi je o razlozima dolaska u kraljevinu.
Naime, demografska slika bitno se mijenjala od kraja devetnaestog vijeka, i hrišćani su se našli pred nezadrživim naletom muslimana. Koristio je čak i pogrdnu riječ "životinje" objašnjavajući demografski skok "pridošlica". Govorio je u naletima, kao da je gubio dah. Kako je vojni rok trajao pet godina, i odbijanja da se bori protiv Izraela, njegov otac je odlučio da emigrira zajedno sa svojom porodicom. Nastavio je o genocidu nad Jermenima, Asircima i "ponto" Grcima. Mučno je bilo slušati te opise. Nastavio je kako je "hrišćanski Zapad", valjda je mislio na prostor današnje Evropske unije, ostavio braću hrišćane da krvave na Bliskom Istoku, zauvijek promijenivši demografsku i nacionalnu strukturu.
Na kraju je zaključio da su SAD glavni krivac za stanje produženog konflikta, a da u Švedsku dolaze između ostalih i oni, koji su ruinirali njegovu zemlju. Tražio je pogledom moje odobravanje koje je izostalo. Evropa jeste razapeta između kosmopolitizma i atlantskog interesa pomislio sam, i dijelom je pravu Dizdarević kada kaže da je Zapad umro na Istoku.
Četvrtak, 28. februar
Snijeg koji je počeo da pada, iznenadio je opštinske vlasti grada Stokholma. Zanimljivo je kako sve javne uprave liče jedna na drugu. Iste su veoma agilne u prolaženju argumenata za neispunjavanje radnih zadataka – usmjerene jedino na jezičko, potpuno zanemarujući logičko tumačenje. Ta činjenica izgleda da pretjerano ne uzbuđuje stanovnike ovog sada već veoma hladnog grada.
Pošto je mrak većim dijelom dana, jasno je zašto je "fika" – konzumiranje kafe – toliko važan ritual. Izgleda da je to jedini način da ostanu budni. Kako radim tri posla, u hodu pripremam put za Izrael. Nestalni (konsultantski) poslovi iziskuju najviše posvećenja. Uspostavljena je nova klasa radnika – prekarijat – čija je su odlike nestabilnost, nesigurnost radnog mjesta, minimalni prihodi, a maksimalno opterećenje. Sve je veća distancija radnika od proizvoda rada.
Negdje je postala rutina da tokom boravka u trećim zemljama, razmišljam o kući. Tako je bilo i ovoga puta. Na putu ka Tel Avivu, u mislima mi se smjenjuju roditelji, kuća i Crna Gora. Teško je ostati neodređen ili kako konformisti kažu "apolitičan".
Kulturno-istorijsko stagniranje i nesretno odustajanje od samoupravnog sistema u korist partijskog kapitalizma, rezultiralo je brojnim degenerativnim promjenama – postali smo društvo polulidera, kabinetske (polu)inteligencije, nejakog civilnog sektora i vjerskih preduzetnika. Em što je urešen koncept socijalne države, s tim u vezi nema više kvalitetnog zdravstva i obrazovanja, unutrašnja bezbjednost je složena, a sva je prilika da ni penzija neće biti u narednih par decenija. Izbori su postali farsa, jer se kapitalizam odlično snalazi u liberalnim demokratijama.
Petak, 1. mart
Šetajući nepredvidljivim sokacima Jafe – inače drevni lučki grad – nailazim na zidni natpis. Piše da je davne 1740. godine, osnovan prvi hostel. Wikipedia na aparatima, rekao bi moj drug Boro iz Brisela. Lijepo vrijeme me je pratilo tokom boravka u Izraelu. Prijatni sagovornici iz Ministarstva kulture i sport, festival sporta, nasmijani prolaznici i činjenica da se nalazim na veoma malom prostoru za toliko istorije, ne uspijevaju da mi skrenu pažnju sa Crne Gore.
Primjećujem da je geografija bila presudna u zadržavanju statusa periferije u kapitalističkoj arhitekturi, gdje jedan manji broj servilnih prema međunarodnim partnerima, u monopolističkom i oligokratskom maniru na unutrašnjem planu, rukovodi dodatno polarizujući društvo. Kao i svaka interesna grupacija, koristi poluge javnih vlasti u smislu izrade propisa po mjeri partikularnih potreba. Ti propisi imaju dvojaku vrijednost; s jedne strane, omogućavaju dalje uvećavanje profita, a s druge strane, usložnjava se pristup servisima koji podižu kvalitet života građana.
No, ne brine me toliko nivo klijentelizma, partijskog kapitalizma i kriminala, koliko spremnost kabinetskih "intelektualaca" i dijela civilnog sektora da obezbijede legitimitet nakaradno uspostavljenom sistemu vrijednosti. Nažalost, dio civilnog sektora, fluktuirajući između klase povlašćenih i podređenih, fingira ulogu korektiva javnih vlasti i saboraca potlačenih kroz vještački konflikt i konsenzus kao osnova društveno-političkog statusa quo. Građanska šutnja je njihova moć.
Sjenka prošlosti postaje java budućnosti, ali prestati boriti se nije opcija. Petak prolazi uz prelazak sa Azre na stihove "Bella Ciao". Subota samo što nije. Stranački okvir je postao tjeskoban. Građani skidaju okove i spremaju jedno veliko "NE" parazitskom sistemu. Ujedinjeni ne možemo biti poraženi. Vrijeme je za akciju svih građana – #oduprise.
Facebook Forum