Dostupni linkovi

Mehmeti: 'Jogurt revolucija' stigla u Makedoniju


Kim Mehmeti, pisac, po "političkom ubeđenju" tipičan i gord Balkanac. Objavio je više romana i priče gde je oslikana istina o ljudima koji unapred znaju da im izvod iz knjige rođenja i posmrtnicu neće izdati ista kraljevina ili država. Mehmeti je više poznat kao politički analitačar nego kao pisac, što je sasvim razumljivo za društva gde je politika sve a umetnost ništa.

Subota, 25.3.

Nastavljaju se protesti Makedonaca protiv, kako kažu, Albanske platforme. Sve me podsjeća na takozvanu spontanu "jogurt revoluciju" iz Miloševićevog doba, kada su tadašnji demostranti branili Jugoslaviju od nezadovoljstva ostalih naroda i narodnosti. I ne preostaje mi ništa drugo nego da se nadam da će današnji branioci "zajedničke Makedonije" na vrijeme shvatiti da su neodbranjive države značajne samo za vlastodršce, a ne i za narod koji živi u njima. A što se tiče Makedonije, ona već odavno nalikuje na privatno vlasništvo čelnika dojučerašnje vladajuće partije, VMRO-DPMNE-a.

Lično smatram da je današnja kriza s kojom se suočava Makedonija najopasnija od svih dosadašnjih, uklučujući i konflikt iz 2001. godine. Što duže traje ova kriza, sve se jasnije vidi da je Makedonija bila i ostala krater balkanskog vulkana, iz kog bez prestanka izlazi uzavrela historijska lava ovih prostora, koja može zapaliti čitav region. Makedonija sve više nalikuje na građevinu zidanu na temeljima nesporazuma balkanskih naroda, i kao takva, ona teško može opstati bez međunarodnih infuzija.

Nedjelja, 26.3.

Danas je nedjelja. Neradni dan. Nedjeljom mi dolaze unuci i unuke. Oni donose veselje i poljupce koji život znače. Ali sve traje kratko, jer se nakon poljupca i zagrljaja, svako vraća svom mobitelu ili tabletu. I tako, nastavljaju komunicirati sa čitavim svijetom, ali ne i sa onima koji sjede tik pored njih. Dok internetom plove svijetom, oni ostaju bez realnog svijeta koji ih okružuje.

I eto, oni su tu. Svi smo u istoj sobi, ali svako plete mrežu svoje internet samoće. Tako, svako od njih, ostaje izoliran u ćeliji svog virtuelnog svijeta.

Danas je nedjelja, dan kada se odmaraju radni ljudi. Nedjeljom, kada su sa mnom unuci i unuke, meni postaje sve jasnije da oni i ne žive tu sa nama, već negdje daleko. A šta im drugo preostaje u zemlji u kojoj niko ne govori o sadašnjosti i budućnosti, i gdje svi hvale prošlost. U zemlji u kojoj i djeca i mladi žive u svom virtuelnom svijetu, a mi ostali nerijetko postavljamo vijekovima ponovljeno pitanje: zašto čežnja, beznadežnost, bol i tuga nemaju bar jedan neradni dan tokom sedmice, kako bismo mi mogli iskusiti istinsku radost i sreću.

Ponedjeljak, 27.3.

Prošla su tri mjeseca od parlamentarnih izbora, a Makedonija još nema svoju, novu vladu. Nema je zato što njena sudbina zavisi od političara koji znaju vladati državom i narodom, ali koji su izgubili vlast nad samim sobom, nad svojim strastima i svojom lakomošću da prigrabe sve za sebe.

Socijaldemokratski Savez Makedonije i ovdašnje albanske partije imaju potrebnu parlamentarnu većinu da bi sastavili Vladu, ali nemaju blagoslov predsjednika zemlje koji im ne daje mandat, valjda zato što smatra da Makedonijom može vladati samo njegova partija, VMRO-DPMNE.

Građani Makeodnije više vole da im neko gradi prošlost, nego budućnost (na fotografiji spomenik Aleksandru Makedonskom)
Građani Makeodnije više vole da im neko gradi prošlost, nego budućnost (na fotografiji spomenik Aleksandru Makedonskom)


A uzgred rečeno, na zadnjim parlamentarnim izborima, VMRO-DPMNE je dobila najviše glasova i ostaje i dalje najjača partija u makedonskom političkom etničkom bloku. Dakle, iako su čelnici ove partije osumnjičeni za kriminal i smatraju se krivim za nastalu situaciju, iako je VMRO-DPMNE Makedoniji donela samo spomenike i neizvjesnu budućnost, sudeći po broju glasova, ima se utisak da većina Makedonaca više vole da im neko gradi prošlost, nego puteve budućnosti. Kako god bilo, ostaje činjenica da niko nema pravo za bilo šta okrivljavati narod, čak i onda kada glasači zaborave poznatu istinu da nisu žrtva, već saučesnik u zločinu, oni koji za svoje vođe biraju kriminalce.

Utorak, 28.3.

Počela je sezona dolaska stranih novinara. A to se događa skoro svakih deset godina, koliko Makedoniji treba da izgubi dah i da bude na naslovnim stranama stranih medija. Novinari iz Bugarske čekaju me u centru grada. I odmah, nakon što smo se pozdravili, postavljaju mi očekivano pitanje o spomenicima u centru Skoplja, kojih ima u većem broju nego prolaznika. Kao i uvijek, osjećam se nemoćnim da dam neko logično objašnjenje o motivima graditelja baroknog Skoplja.

I uvijek dok gledam te brojne spomenike čini mi se da vidim spomenik podignut našem porazu. Usput, svi ti spomenici u centru Skoplja podsjećaju me na poznatu uzrečicu koja kaže: što je manji narod to mu je duža himna, a spomenici veći. Ukratko, centar Skoplja je ogledalo u kome se vidi lice onih koji smatraju da se i prošlost može korigovati, i izgraditi po sopstvenoj želji. Ogledalo u kome se jasno vidi da je graditeljima bilo važno da iz lica multietničkog i multikonfesionalnog Skoplja, izbrišu sve što nema veze sa etničkim Makedoncima i pravoslavnom religijom. Dakle, neki ludaci (bezumni ljudi) su Skoplje podrvgnuli plastičnoj hirurškoj intervenciji, da bi danas nalikovalo na grad koji ima svoj portet, ali sa pozajmljenom fizionomijom.

Srijeda, 29.3.

Konačno se neko sjetio da sam pisac, a ne profesionalni politčki analitičar. Eto, primio sam pozivnicu da učestvujem na jednom regionalnom susretu pisaca. Usput rečeno, skoro i da sam zaboravio kako izgleda biti pozvan u neku emisiju u kojoj je riječ o stvaralaštvu ili nekakvom susretu na kome će se voditi debata o umjetnosti. Ne znam šta se dogodilo i kako je došlo do toga, ali izgleda da smo skoro svi, potpuno neprimjetno, postali sluge političarima i svakim javnim političkim nastupom, sve više postajemo argument nekoj političkoj strani.

I ne samo to, već smo zaboravili da kritikujući političare samo opisujemo sopstvenu nemoć da dobijemo bitku protiv zla. Štaviše, našim javnim nastupima kao da želimo sakriti istinu da živimo u državama u kojima su korumpirani ne samo političari, već sve ovdašnje elite. Drugim riječima, umjetnost je postala vlasništvo partija na vlasti, a nama umjetnicima preostaje da, ili odaberemo partiju koju ćemo podržati, ili da dopustimo da nas odabere partija koja će nas natjerati da je podržimo.

Četvrtak, 30.3.

Zamalo da zaboravim da je danas četvrtak i da trebam govoriti na tribini na kojoj će se po ko zna koji put raspravljati o međuetničkim odnosima i svemu onome što se dešava u Makedoniji. A već godinama, zaredom, pričamo jedno te isto, s tom razlikom što u međuvremenu nismo primjetili da smo postali profesionalni mitingaši (tribinaši). I još da su oni koji su rođeni prvih godina nakon osamostaljenja Makedonije već stekli pravo glasa, slušajući svih ovih godina iste mitingaše (tribinaše) i iste teme o međuetničkim odnosima.

Skopje u vreme "Šarene revolucije"
Skopje u vreme "Šarene revolucije"


U međuvremenu, većina onih koji su odrasli u samostalnoj Makedoniji više i ne žive ovdje, već su se preselili u neke od brojnih metropola Zapadne Evrope. Pri tome, mi koji održavamo mitinge, kao i oni koji vladaju ovom državom, postigli smo samo jedan uspjeh: učinili smo da Makedonija nalikuje staračkom domu – u njoj ima onih koji umiru ali nema onih koji bi se rodili. Upravo zato, često mi se čini da su uzaludne te naše tribine koje mi sve više nalikuju na ogledalo koje odražava našu nemoć da se suočimo sa istinom da ovoj državi možda nedostaju državotvorni kapaciteti.

Petak, 31.3.

Lijep dan. Putujem prema Tirani. Ovaj ću vikend provesti sa tamošnjim prijateljima. A opet, i tamo se skoro sve svelo na bitku za vlast. Opozicija je u svom takozvanom šatoru slobode, a vlast u svojoj vladinoj zgradi. U međuvremenu, mladi napuštaju zemlju, povećavajući tako opasnost da broj stanovnika u zemlji postane jednak članstvu vladajuće partije.

Ko zna, možda sve ove postsocijalističke zemlje boluju od iste boljke (bolesti): napustile su jednopartijski sistem, ali ne i partizaciju države. Drugim riječima, to su države u kojima sve pripada vladajućoj partiji, a ništa ostalima. Tako se interes državnika izjednačuje sa interesom države pa je zato ovdašnjim državnicima, važnija partija koju predvode nego država kojom vladaju. Ovim se kultivira svijest da je partija, a ne lične sposobnosti, ona koja sve omogućava. Zato su partije postale sklonište za nesposobne i nepoštene. Za one koji imaju potrebu da nesposobnost pokriju oznakom (amblemom) na kome je logo partije. Eto, zato se u ovim zemljama dešavaju neviđene stvari: individualne vrijednosti nisu ono što ojačava partiju već je partija ta koja promoviše lične vrijednosti.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG