Dnevnik: Dvije Crne Gore rastežu društvo u krajnosti

Nikola Koćalo dnevnik je vodio u sedmici u kojoj traju pregovori o novoj Vladi Crne Gore. Kako se poduzetnik snalazi u vodama politike i zašto misli pozitivno? Pojašnjava zašto je Crna Gora podijeljena i kakvi su to sebični interesi koji crnogorsko društvo rastežu u dvije krajnosti.

Nijesam ni sanjao da ću ikada pisati dnevnik. Nekako mi je još iz tinejdzerskih dana to bilo odvratno. Pisanje dnevnika me je asociralo na slabiće ila na kojekakve cure koje stalno cmizdre nad svojimm problemima. Kasnije, sazrijevajući, smatrao sam, a i danas sam tog mišljenja, da život treba da se živi, da se pusti njegovo odmotavanje onako kako je i zasluženo. Zamrznuti kadrovi života stavljeni na papir možda kriju u sebi strah od starosti i želju da se taj neumitan proces zaustavi. Bar se meni tako čini. Ali poziv moje drage prijateljice Biljane koju nijesam tako dugo vidio me je naprosto zatekao. Bio sam matiran u trenutku. I pristao da pišem. Vjerujući da joj dugujem mnogo više u životu od ove "žrtve" koju podnosim.

Subota 27.10.2112.

Od onih ljudi sam koji vole da gluvare. Mada to radim jako rijetko. Razlog je prost – obaveze.
Subotnje,kišno i maglovito jutro je idealan ambijent za leškarenje u krevetu. Volim da prebiram po glavi,da sumiram i zumiram, što bi rekao Cane. Prošla i pretprošla sedmica su bile jako zanimljive. Postizborna groznica u Nikšiću. Ustajem i uzimam subotnje izdanje Vijesti. Mislim da je Art jedno od rijetkih urbanih prostora u Crnoj Gori. Briljantan Balšin tekst "Graditelj" mi izaziva smijeh, ali i neki gadan osjećaj. Uh. Mislim o tome kakve su nam elite. Da se uvijek iznova šokiraš. Kao da im mozak jedino radi na kvarno. Nevjerovatno!
Pade mi na um statistički podatak da oko 65 % građana ovdje ne vjeruje ljudima. Kolektivna paranoja. Zato i mislim pozitivno.
Čujem se sa Srđom. Dogovaramo kafu u Blues Brothers Baru. U tih 20-tak kvadrata se okuplja gerila koja tvrdo vjeruje da knjige i rokenrol mogu učiti ljude etici,estetici i hrabrosti. Komentarišemo političke prilike u gradu. Promjene su tako potrebne. Suštinske, ne kozmetičke.
Kasnije odlazim do posla. Volim subotom da svratim neobavezno. U kolima mi je novi Dylan – Tempest. Hvala Dylanu što postoji, pomislih. Niko me nije učio hrabrosti kao on. A trebaće mi je ovih dana.
Kasno popodne stižem kući. Sinoć pročitah da su Stonesi imali nastup u jednom malom pariskom klubu. Slušam novu Doom and Gloom. Naježim se od pomisli na njihove koncerte.
Oko 8 mi dolaze Bula i Ana, moji dragi kumovi. Ništa važnije od prijatelja.
Odlaze oko ponoći. Baš smo se ispričali. Čeka me Markesovih 12 hodočasnika. Vjerujem da smo bolji s knjigama nego bez njih. Pomislih na Džonijeve stihove: "zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku..."
Da su išta čitali, siguran sam da bi ove poslednje 23 godine bile drugačije.

Nedjelja 28.10.2012.

Opet isto jutro, kiša i magla. Neobično sam odmoran mada još nije 7h. Konačno kapiram da je sat pomjeren unazad, zimsko računanje vremena. Nedjelja je prilika da se više družim s Davidom i Vanjom, mojim klincima. Prija mi opuštenost. Oko podne opet skoknem do Bluesa. Razgovor s prijateljima uz kafu i muziku.
Čujem se s mojim Pozitivcima. Aktivni smo. Dobra je to ekipa. Stvarno jeste.
Razmišljam koliko je Crna Gora podijeljena. Ušančeni u svojim sebičnim interesima, dvije Crne Gore rastežu ovo društvo u dvije krajnosti.
Popodne vježbam engleski. Odmara me to.
U 9 je Utisak nedjelje. Gosti su pisci. Marko Vidojković, Ante Tomić. Ante mi je neobično drag. Prije mjesec sam ga upoznao u Beogradu, u kafiću Šikarica, puštali smo ploče, Van Morison, Moondance.
Navijači Rada i Novog Pazara se prepucavaju fašistički. Dokle više, pomislih.
Stiže mi sms od Dekija iz Beograda. Kupio je karte za Marka Lanegana. Sjajno.

Ponedjeljak 29.10.2012.

Ponedjeljak je očekivano naporan i dinamičan. Puno obaveza na poslu. Radimo nekoliko značajnih projekata u firmi. Pionirskih u Crnoj Gori. Neckom sajt učestvuje za nagradu na regionalnom takmičenju. Jako sam ponosan na ekipu iz Neckoma. Uskoro punimo 18 godina. Punoljetstvo u privatnom poslu je rijetkost kod nas, rijetki to znaju.
Sjutra nam u goste dolazi moj dragi Slavoljub Stanković. Naš konsultant za marketing. Pisac dvije sjajne knjige, The Box i Split. Jutros me Vesna obavijestila da je u dahu pročitala "Split". Oduševljena je.
Dolazim s posla oko 6. Osjećam onaj lijepi umor. Pogled na štampu. Zovem Mladena. Koliko samo hrabrosti, mudrosti, želje i iskrenosti treba da se stvari promijene. Ne fali nam u Pozitivnoj ništa od nabrojanog.
Uveče nabasam na "Bez granica" sa Sejom Sadikovićem. Opet briljira.
Na nekoj televiziji izvještaj sa sajma knjige u Bgdu. Kratak intervju sa Antom Tomićem. Progoni me Ante, nasmijah se. Volim autentične ljude sa svojim čvrstim stavovima. Horoskop Mike Antića je uvijek pored kreveta. Posveta sinu s molbom da nikad ne pristane na čopor. Volio bih sličnu poruku da pošaljem i svojim sinovima. Već je 1 sat, dosta je za danas.

Utorak 30.10.2012.

Jutros je buđenje teže nego obično. Jako je dinamično ovih dana, a malo vremena za spavanje. Ali – nije problem, što bi rekli mi u Neckomu. Jedva čekam da se na poslu sretnem sa mojim prijateljima Eldarom i Slavoljubom.
Slavoljub dolazi prvi. Srdačno ga pozdravljaju moji s posla. Iskren i prijateljski zagrljaj nas dvojice. Vrlo brzo prelazimo na posao. Vremena ja užasno malo, avion mu je u 7:15. Ideja ima na pretek. Donio mi je knjigu “Kosa posvuda”, mlade spisateljice Tee Tulić. Potpisana je, naravno. Knjga na poklon nikad neće biti kliše. Tvrdim. Beskrajno duhoviti Slavoljub nas zasmijava. Žarko i Mijo su tu. Razrađujemo ideje za 18-ti rođendan Neckoma. Plan će biti sjajan.
Poslije sat, dolazi Eldar, Miloš i ekipa iz Sage. Miloš je sjajan. Prepoznaje CBGB na mojoj majici, legendarni Njujorški klub. Miloš me Kupio zauvijek.
Sastanak je sjajan. Oduševljen sam rješenjima. Ekspresni ručak na motelu na Trebjesi. Svi žure na avion. Nema puno vremena za ćaskanje. Šteta. Eldar i ekipa idu ranije, ja vozim Slavoljuba. Koja iz 'Discipline' je u Podgorici. Zovemo ga, ali je izašao. Koja nema mobilni. Nemamo vremena da ga čekamo. Kafa na aerodromu i zakazujemo novo druženje u Beogradu.
U povratku lagano vozim. Neckom se plavi. Mislim da je zasluženo kandidovan ovaj divni objekat za Mies Van der Rohe Award 2013. Nagradu EU za savremenu arhitekturu. Koliko je samo želje, znanja i kreativnosti uloženo da izgleda ovako elegantno i ponosno.
Kući stigoh kasno. Osjećam umor, ali me pomisao na dnevnik disciplinuje.

Srijeda 31.10.2012.

Srijeda je dan ni temo ni ovamo, što kaže jedan moj drug. Tako je i sa mnogim ljudima, možda tu ima neke istine. Neodlučni izmedju prošlosti i budućnosti, lijevo ili desno, vječito kolebljivi. Smiješno mi je ovo poređenje, ali ustajem s tim razmišljanjem i smijem se svemu tom.
Danas je Lučindan, kum Bula slavi. Ja, inače, nijesam vjernik. Umalo ne rekoh da sam nevjernik, ali nije ni to tačno. Anarhizam mi je blizak, ali tražim dalje. Pa dokle stignem, možda se definišem jednom.
Malo me nervira slavljenje slava, moram da priznam. Čini mi se da je kod mnogih to nekakva inercija, moda. Jedan mi skoro reče da mu je na slavi bilo preko 200 ljudi. Pomislih da nije kakvo takmičenje, facebook ili tako neke stvari.
Da, poslije posla sam spreman da krenem na slavu kod mog najboljeg druga i kuma. Činjenica da smo kumovi je ipak sekundarna u odnosu na druga.
Na slavi puno poznatih. Razgovor poslije 5 minuta skreće na političke aktuelnosti. Pričam sa puno strasti i sigurnosti u svoje stavoje.
Darko je večeras imao sjajan nastup na državnoj televiziji. Dobijam puno sms- ova pohvale zbog toga.
Milan je iz Bara donio sjajno vino. Kratošija i Vranac su dobitna kombinacija.
Još jedan komadić dnevnika je završen. Laku noć, pomislih nekom nepoznatom.

Četvrtak 1.11.2012.

Jutros sam ustao rano. Dogovor s Mladenom da dođem na pregovore. Čeka me jutarnje brijanje kao kazna.
Krećem, svratim do posla na kratko. U Podgorici sam u dogovoreno vrijeme. Atmosfera je dobra, Pozitivna ekipa je baš pozitivna jutros.
Kolege iz DF kasne pola sata. Sastanak počinje. A o njemu neki drugi put, shvatićete, nadam se.
Bio je vrlo kvalitetan, poslije napornog i dugog sastanka, Goran me sa Srđom vodi na ručak. Ugodno rekapituliramo sastanak. Vjerujemo da je trenutak da Crna Gora iskorači ka pomirenju.
Poslije ručka opet sastanak. Kreativan i koristan.
Oko 9 se vraćam kući. Dobijam sms od Biljane. Dogovaramo završetak dnevnika. Razmišljam šta li sam sve nabacao u njega ovih dana. Neka se slušaoci bakću s tim, ako koga uopšte i zanima.
Završavam pisanje oko ponoći.

Petak 2.11.2012.

Mislim da je tačna teorija da ljudi vole petak zbog vikenda. To raspoloženje imam i sam.
Na poslu neke vanredne obaveze. Puno telefoniranja. Čujem se sa Srđom i Dekijem. Nadam se da će jedan krupan problem na poslu biti riješen u ponedjeljak.
Došli su mi Darko i Peđa s nekim Amerima. Kratak sastanak, ali uspješan. Dogovaram s Darkom neobavezan susret sjutra da malo pokušam da unaprijedim moj grozni engleski. Darko je optimista.
Hej, pa i sunce nam je konačno stiglo. Dok trepneš, već je 1 h. Sjedam da završim dnevnik. Prekucavam tekst. Prvi put čitam šta sam napisao. Možda mi jednog dana bude zanimljivo da se podsjetim ovih značajnih 7 dana u mom životu. A ostali, mislim da će se dosađivati ovim. Drago mi je da sam opet u kontaktu sa Biljanom i Marijom. Nadam se da ćemo se sresti negdje uskoro. Prag, Sarajevo ili negdje u Crnoj Gori. Volim vas obje.