Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Matan: Poražena hrvatska kultura


Matan: Radikalno gušenje slobode govora
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:57 0:00

Matan: Radikalno gušenje slobode govora

Branko Matan rođen je 1951. u Zagrebu. Književnik i publicist. U sedamdesetim godinama bavio se kazalištem, pisao dramske tekstove i vodio alternativne kazališne festivale, potkraj desetljeća pokrenuo časopis „Gordogan”.

U osamdesetima se posebno bavio Brechtom i Krležom. Od ljeta 1991. do ljeta 1995. vodio dnevnik, svakodnevno, bio kroničar ratnog iskustva iz vizure zagrebačkog civila. Izbor iz tih dnevnika potkraj devedesetih trebao je biti objavljen u izdanju Matice hrvatske pod naslovom „Domovina je teško pitanje”, no izdavač je u posljednji trenutak zabranio vlastitu knjigu zbog nepoćudnog teksta i fotografije dreteljskih logoraša na koricama.

Od godine 2003. vodi novu seriju časopisa „Gordogan”. U posljednje vrijeme više nego prije bavi se hrvatskom kulturnom povijesti, intenzivno je istraživao život i rad dva građanska novinara prve polovice prošlog stoljeća, Josipa Horvata, autora brojnih povijesnih djela, i Slavka Vereša, najboljeg hrvatskog karikaturista.

Subota, 10. veljače

Gledam na ekran i razmišljam o prvoj rečenici. Odjednom shvaćam da dnevnik nisam vodio više od dvadeset i dvije godine. U prvoj polovici devedesetih napisao sam nekoliko tisuća stranica, onda sam jednog dana naprosto prestao. Ugasio se poput žarulje. Prije Oluje i prije Daytona. Svega mi je bilo dosta, rata, pisanja, najviše čekanja da rat završi. A ratu nikad kraja...

Tako je bilo tada, ne vjerujem da je itko mogao sanjati da će gotovo četvrt stoljeća kasnije betoni u glavama biti čvršći nego ikada. Tako je barem s hrvatskim glavama, kako je drugdje ne znam ... nadam se da je bolje.

Ukratko, pišem ove retke kao svojevrsni veteran vođenja dnevnika, pišem na poziv redakcije Radija Slobodna Evropa. Poziv sam dobio očito zbog toga što se časopis koji vodim, zagrebački časopis „Gordogan“, pobunio protiv divljačkog poteza sadašnje hrvatske vlade prema nama. Čini mi se pristojnim prema slušateljima da kažem o tome nekoliko riječi.

Časopis izlazi – s manjim prekidima – od 1979. godine. Čita se u Hrvatskoj, čita se u Bosni i Hercegovini, čita se u Srbiji, sigurno još ponegdje, znamo za razne slavističke i slične katedre koje ga prate. U novije doba izlazi s velikim teškoćama, jedna od njih je da većina autora ne dobiva nikakav honorar. Prije nekoliko godina, s dolaskom Tomislava Karamarka na vlast, kulturni horizont se zamračio, došli su veoma loši dani, počelo je radikalno gušenje slobode govora i da ne nabrajam što je sve počelo dalje. Bilo je jasno da se i našem časopisu crno piše.

Pokušavali smo prvi put razgovarati s utjecajnim ljudima, djelovati preventivno, djelovati iza kulisa, pisati žalbe i slično. Ništa nije pomagalo: ministar Zlatko Hasanbegović doveo nas je na minimum, njegova nasljednica, Nina Obuljen Koržinek, potpuno nam je obustavila sufinanciranje. Prije osam dana na tribini u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića pozvao sam ministricu i članove njezine komisije da obrazlože zbog čega žele ukinuti časopis o kojem – koliko mi znamo – uopće nema nepovoljnih odjeka.

Dva dana kasnije, u nedjelju na večer, tekst svoje „Izjave“ objavio sam na našoj Facebook-stranici. Stisnuo sam „klik“ mišem redakcijskog, deset godina starog kompjutera, i nakon toga su se počele događati stvari koje su nas iznenadile.

Poziv je imao priličan odjek, u digitalnoj sferi i u print-medijima. Već u srijedu Ministarstvo kulture je na svojem portalu dosta opširno odgovorilo, u četvrtak smo u novinama čitali da je najpoznatiji član komisije, književnik Kristian Novak, podnio ostavku na članstvo. Te obavijestio javnost da je komisija željela podržati „Gordogan“, ali da ljudi iz Ministarstva to nisu dopustili. Nije kazao zbog čega su on i drugi članovi pristali na takvo ponašanje Ministarstva.

Od četvrtka pišem odgovor Ministarstvu, pisanje zapinje, današnji dan cijeli provodim za kompjuterom. Na večer je tekst gotov, ima oko dvanaest kartica. Šaljem ga e-poštom članovima redakcije na komentar. Nakon toga ga sam čitam i vidim da sve skupa nije ispalo onako kako sam želio. Posao je gotov, a rezultat ništa ne valja.

Nedjelja, 11. veljače

Stigle sugestije kolega, najbolje dao Stjepan Ćosić. Dižem se rano ujutro i bacam gotovo polovicu teksta, mijenjam osnovnu strukturu, velik dio pišem iznova.

U 11 h prijepodne u kavani na Prilazu imamo redakcijsku kavu. Stiže još nekoliko izvrsnih primjedbi. Poslijepodne ih primjenjujem.

Časopis je oblik društvenosti. Svi pišemo sami, ali časopis ponekad omogućuje da – uz pomoć drugih – pišemo bolje nego inače. To nije čest slučaj, danas za mene jest.

Dok poslijepodne završavam novu verziju teksta, u kompjuter stiže e-pismo iz Sarajeva. Veliko iznenađenje. Već tjedan dana ugledni intelektualci pišu protestna pisma ministrici kulture i traže da se odluka o „Gordoganu“ promijeni. Prvo pismo poslao je profesor Neven Jovanović, klasični filolog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Slijedila su pisma profesora Tvrtka Jakovine i Nevena Budaka, arhitektice Ade Pavlić-Cottiero i našeg australskog suradnika Vorija Waltera Lalicha. Sada joj se obratio fra Mile Babić, bosanski franjevac, teolog i filozof, najugledniji član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Pismo je izvanredno, prepisujem jednu rečenicu, iznimno neugodnu za adresata: „Povijest nas uči da narod može opstati i bez vlastite države, ali nikako ne može bez kulture.“ Drugim riječima, rušite kulturu, upravo ono po čemu postojimo i što nas kao zajednicu jedino možda može održati.

Na večer je tekst završen. Opet „klik“ mišem. I laku noć.

Ponedjeljak, 12. veljače

U Zagrebu loše vrijeme, snijeg, nešto vjetra, već dugo nije bilo tako neugodnog dana. I upravo je danas stigao u službeni posjet predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Stjecajem mojih životnih okolnosti njegov dolazak osjećam već pred kućnim pragom. Rođen sam u ulici koja se zove Pantovčak i pred kućom su jutros rastegnute policijske vrpce.

Šezdesetih godina, u doba kada sam išao u osnovnu školu, na vrhu ulice izgradilo se nešto što su svi zvali „Titova vila“. Tito je doista tu dolazio, no ne prečesto. U svojoj „vili“ je spavao još mnogo rjeđe. Možda i nikada. Od prvog dana nije volio tu zgradu. Kasnije je to postala „Vila Zagorje“, od 1991. pak „Predsjednički dvori“, nakon toga „Ured Predsjednika RH“, odnosno „Predsjednice“. Gotovo svaki važan politički posjet Zagrebu prošao je ispod mojih prozora.

Mogao bih sastaviti lijepu komparativnu analizu razina policijskog angažmana u posljednjih pola stoljeća iz vizure stanovnika ulice. Na žalost ovdje nemam dovoljno prostora za to, ograničit ću se stoga tek na zaključak: od domaćih posjeta, „domaćih“ u užem i širem smislu, vrhunac policijskog pritiska na stanovnike postignut je godine 1972, tada je Tito prvi put dolazio u Zagreb poslije smjene hrvatskog rukovodstva u Karađorđevu. Stvorena je nevjerojatna psihoza da će se „Zagreb osvetiti“. Tada su se u vrtovima iza zgrada po grmlju šuljali agenti. I to nekoliko dana.

Pamtim da sam ujutro prao zube u kupaonici i odjednom shvatio kako me kroz prozor, s razdaljine od pet-šest metara, fiksira strog pogled koji viri između grana jedne od voćaka. No sve je to bila šala prema posjetima u posljednjih petnaestak godina, nakon što smo ušli u doba terorizma u novom ključu. Najgore je s velikim zemljama i tzv. „procjenama rizika“ koje rade stranci. U našem susjedstvu po zlu se posebno pamte posjeti Georgea Busha 2008. i kineskog predsjednika Hua Jintaoa 2009. No vjerojatno najteže bilo je, prilično iznenađujuće, prigodom posjeta pape Benedikta 2011.

Popodne me naziva Nenad Polimac, član našeg uredništva. Prije nekoliko mjeseci prijavili smo, kao izdanje Biblioteke Gordogan, tri njegove knjige na natječaj Hrvatskog audiovizualnog centra, poznatoga HAVC-a. U neformalnim kontaktima najavljivalo se oko 120.000 kn. Danas su došle odluke: dvije knjige su odbijene, jedna je dobila 10.000 kn. Odluku je donijelo novo povjerenstvo, sastavljeno u skladu sa željama ministrice kulture. Troje ljudi bez većeg stručnog renomea praktički je odbilo – teško mi je to i napisati – knjige Nenada Polimca. Čovjeka koji u Hrvatskoj najbolje piše o filmu, čovjeka koji piše desetljećima, od sedamdesetih godina, koji je objavio veoma malo knjiga i sada je – dijelom zahvaljujući mojem nagovaranju – ipak pristao da se u tri knjige napravi reprezentativan izbor iz njegova opusa, neka vrste bilance. Koncepcija tih knjiga je isključivo njegova, zbog toga mi je dopušteno reći da je stvar izvrsno postavljena. Polimac je – čujem iz slušalice – neugodno iznenađen, potišten. Doživio je čin poniženja od predstavnika struke kojoj je posvetio cijeli život.

Što je pozadina ne znamo ni on ni ja. Hrvatska glupost? Nedostatak kućnog odgoja tih ljudi? Ili je više problem u izdavaču? Treba li u poretku koji gradi ova suluda vlada biti izbrisano sve što nosi ime „Gordogan“? Ili uopće sve što je još neka istinska kulturna vrijednost? Jesu li članovi povjerenstva više osluškivali „duh vremena“ koji određuje ministrica ili su u prvom planu bili prizemni rivaliteti kolega? Teško je reći, rezultat je jasan: zlo za hrvatsku kulturu, zlo za sve nas, još jedan korak nizbrdo. Uzet ću slobodu da kažem: ponižen je Polimac, ponižen je „Gordogan“, ali najviše je ponižena hrvatska kultura.

Utorak, 13. veljače

Jučer sam odužio preko mjere, a dosta toga što sam želio reći nisam dospio. Tako da će se današnji zapis sastojati pretežno od jučerašnjih „repova“. Što je u vođenjima dnevnika česta pojava.

Aleksandar Vučić bio je dočekan nevjerojatnim naslovima na portalima, svima redom, pa i onima malobrojnima koji nisu pod šapom vlasti i dominantnih nacionalističkih iracionalizama. Gdje god sam pogledao negdje se nalazila riječ „četnik“. Stilizacije naslova sugerirale su neko izvanredno stanje, neku napetost koja je na rubu da se pretvori incident. Prolazak centrom grada oko podneva daje posve suprotnu sliku: veoma malo ljudi, policajci se smrzavaju, sve skupa se doima kao igrokaz. Mi znamo da nitko neće nasrnuti na Vučića, ali glumimo da to ne znamo. Oni koji bi eventualno nešto pokušali učiniti ionako su naši, ideološki, a često i drukčije.

Prosvejd tijekom posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu
Prosvejd tijekom posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu

Politički analitičari, uostalom, kažu da je sve skupa i bio igrokaz, igrokaz po narudžbi, valjda američkoj.

Pisati Vučiću da je „četnik“ znači govoriti glasom pravednika. Glasom koji kaže: mi smo u svemu u pravu, ti ni u čemu, ti si nula.

Rekao bih ovako: u ime Srbije i srpstva počinjene su prema nama strašne stvari. U ime Hrvatske i hrvatstva počinjene su prema Srbima i srpstvu strašne stvari. To je aksiom. Nitko nema čiste ruke, nitko nema moralno pravo galamiti i prozivati druge. Bolje bi bilo da se šuti i tuguje. Ispitujmo same sebe u tišini i strogosti. Razmislimo o vlastitim krivnjama.

Dobro bi došlo i nešto ozbiljne znanosti, odmjerenih i opreznih riječi.

Jučer me nazvala, ni to nisam zabilježio, glumica Alma Prica. Razgovarali smo desetak minuta o koječemu, ali zvala je samo u jednoj stvari: moli me da joj onoga trenutka kada krene akcija uplaćivanja novčane pomoći časopisu „Gordogan“ to smjesta javim. Željela bi pomoći vlastitim prilogom, no još bi više željela mobilizirati svoje glumačke kolege da se priključe. Tko god o Almi Prici bilo što zna, zna da neće zaboraviti na ovu današnju najavu.

Srijeda, 14. veljače

Prvi dio dnevnika ispao je duži nego što je trebalo. Ostatak zbog toga mora biti kratak.

Na večer na Hrvatskoj televiziji emisija „Pola ure kulture“, ne gledam je godinama, večeras sam uz televizor jer su najavljivali prilog o našem slučaju. Pokazali su našu naslovnu stranicu, palcem vrtjeli stranice, a onda dali riječ urednicima drugih zakinutih časopisa. Prešutjeli su činjenicu da smo se mi jedini javno bunili, prešutjeli su političku dimenziju slučaja, sve sveli na urednike koji nisu zadovoljni i opće probleme poput distribucije. Bilo je dogovoreno da snime izjavu našeg Nenada Ivića, na dogovoru se nisu pojavili.

No u uvodnom dijelu emisije emitiran je prilog o problematici školskog kurikuluma za hrvatski jezik i književnost. Na ekranu čovjek za kojeg dosad nisam čuo, zove se Dean Slavić, doktor je znanosti s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta. Govori na nevjerojatan način, prepisujem prema snimci njegove riječi: Pozivam „one koje vodi u životu načelo Pošteno! i one koji vodi načelo Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!, i one koje vodi jedno i drugo, molim vas zaustavite taj kurikul iz 2016. kako god znate!“

Razina koju bismo nekad opisivali kao razinu pripitog društva iz kolodvorske birtije u sitnim satima, danas je razina javne rasprave o reformi školstva, ovdje u režiji javne televizije.

Jedini put u kakvu-takvu povoljnu budućnost za Hrvatsku je put znanja. Uz takvu razinu možemo jedino biti zemlja neznalica i nacionalističkih fanatika.

Četvrtak, 15. veljače

U podne kava s Nenadom Ivićem. Nekoliko stolova dalje naši redoviti susjedi u kavani, redakcija srpskog tjednika „Novosti“. Uvijek su tu, u četvrtak im izlazi broj.

Ivić je početkom tjedna u ime „Gordogana“ intervjuiran za Treći program HTV-a. Kaže da su pitanja bila korektna. Petnaestominutni razgovor, emitira se u ponedjeljak.

Predvečer u e-pošti insajderska glasina: ono što je Kristian Novak tvrdio nije posve točno, dvojica članova zapravo su bili glavne poluge egzekucije. S obzirom da je posrijedi glasina, ne navodim njihova imena.

Petak, 16. veljače

Pismo iz Italije, naš stalni suradnik Darko Suvin. Pismo završava glasovitim stihom Dylana Thomasa: „Do not go gentle into that good night“.

Može i tako, neka ovaj tjedan završi tim riječima. Ne idi krotko u tu laku noć. Ili tako nekako...

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG