Dostupni linkovi

Sor: Sličnost između Djeda Mraza i Karl Marxa nije slučajna


Borna Sor rođen je 1984. godine u Zagrebu. Dolazi iz obitelji satiričara, te mu je čak šukundjed bio dvorska luda na dvoru cara Franje Josipa. Zbog toga je naslijedio obiteljski posao sprdnje, ruganja i komentiranja aktualnih događaja, unatoč tome što je želio biti računovođa. Voditelj je i scenarist emisije Prime Time na N1, pisac kolumni i stotina lažnih vijesti na News Baru. Jednom je bio u mjuziklu. Glumio je mačku. Sad ima dvije doma. Slučajnost?

Subota, 17. prosinac

Subota je odličan dan. Možete se maknuti od ostatka svijeta nekoliko sati duže nego inače. Nije preporučljivo to raditi stalno, ali neka tisućljeća to zaslužuju.

Ova godina bila je prepuna crnih političkih događaja. Kao vidovnjakivnja na nekoj lokalnoj televiziji u dva ujutro, kojoj je pukao film i sad će predviđati samo horore, smrti i tragedije.

„Halo, zovem iz Požege i zanima me...“

„Umrijet ćete. Svi će umrijeti. Sljedeći.“

I zato sam želio maknuti se od političkih događaja barem ovaj blagdanski tjedan dok ništa ne snimam. Ali ne možeš pobjeći od društvenih mreža. Prepun mi je zid priča iz Alepa. Jedni javljaju da je grad pao. Drugi da je oslobođen. Link na grozote iz grada. Javljaju mediji da su krivi ekstremisti, samo se ne mogu dogovoriti tko je točno ekstremniji. I podsjeća me cijela ta priča na nešto. Ne mogu se sjetiti.

Ali me zato nešto tu preplašilo. Sad je 2016. godina. Ako sva moderna tehnologija, ljudski potencijal i globalne institucije prenose ovako podvojenu priču o Siriji, zar stvarno mislite (nevezano na kojoj ste strani) da sva naša povijest nije čista laž? I razumijem kako povijest pišu pobjednici, ali postojala je nada da kad tehnologija omogući masi da bilježi događaje oko sebe, kako ćemo dobiti napokon neku iskreniju sliku. Ali jedino smo dobili masu propagande. Huxley je ponovno pobijedio Orwella. Istina se ne sakriva, ona se razvodnjuje.

Ugasio sam browser i otišao odigrati neku nasilnu videoigru da me smiri i vrati mi nadu u čovječanstvo nakon svog tog bezumnog nasilja u stvarnom svijetu.

Blagdani su, treba razmišljati pozitivno. Sigurno se neće ništa grozno dogoditi do kraja godine, ima još samo dva tjedna.

Nedjelja, 18. prosinac

Zagreb po magli izgleda distopično. U svoj toj zimi leži njegova privlačnost. Bez puno ljudi, bez gužve, velegrad bez velikih svjetala. Ali sve se to promijenilo kad je došao Advent. Dugo je metropola bila sekundarni turistički fenomen u zemlji koja se hvali svojim fenomenalnim turizmom. Prvo je bila obala. Još od doba kad su prvi Česi, s kojima smo zajednički učili mađarski u austrijskim školama, odlučili doći na more.

Nakon tog su se pojavili nacionalni parkovi. Njih su preplavili turisti s Dalekog istoka. Nekad sam mislio da je to simpatično, no onda sam shvatio da nas oni arhiviraju prije negoli nestanemo.

Advent u Zagrebu veliki je hit, ali unatoč tome, mi domoroci, pokušavamo ga slaviti daleko od trgova, kućica i sveg tog kiča u ovom rococo gradu
Advent u Zagrebu veliki je hit, ali unatoč tome, mi domoroci, pokušavamo ga slaviti daleko od trgova, kućica i sveg tog kiča u ovom rococo gradu

Nekropole Zapada bit će zabilježene u obiteljskim albumima Kine, Koreje i Japana, kad ih već sami nismo znali sačuvati. U tom limbu življenja Zagreb je ponudio posebnu božićnu priču s kojom pokušava sustići južni dio zemlje.

Advent u Zagrebu veliki je hit, ali unatoč tome, mi domoroci, pokušavamo ga slaviti daleko od trgova, kućica i sveg tog kiča u ovom rococo gradu. Pravi odmor bilo je predblagdansko druženje s debatnim kolegama koje nisam vidio mjesecima. I sva okupljanja – nevezano tko ste i čime se bavite u Hrvatskoj – prolaze isto.

Svaki put nova osoba odlazi u neku bratsku europsku zemlju. Potražiti bolje sutra. Trbuhom za kruhom. Ja sam sretan, dovoljno, da moji prijatelji imponiraju inteligencijom, pa im ta tuđina nudi dobre poslove i prilike, ali svu sreću balansira neka sujeta. Svaku osobu koja odlazi, otprat ćemo kao heroja, koliko zbog njezine zasluge, toliko zbog sreće jer napušta ove naše krajeve.

I zar nije to obećanje naše državotvornosti? Zar nismo mi stoljećima branili Europu? Čemu, ako je sada ne baštine potomci tih drevnih heroja? Kosovo, Bihać, Siget! Zar nije to naša plaćena članarina od Dublina do Rima?

Ponedjeljak, 19. prosinac

Moja nadanja da će godina završiti mirno? Rasplinula su se kao obećanje balkanskih vlada da će se boriti protiv korupcije. Prvo je ubijen ruski ambasador u Turskoj. Snimka njegovog ubojstva najbolja je snimka atentata u povijesti.

Moderna tehnologija snimila je u viskoj rezoluciji zločin koji zna pokrenuti svjetske ratove, u takvoj visokoj kvaliteti i rasvjeti da sve izgleda kao filmska scena. Ispričavam se zbog morbidnosti, ali cijelo vrijeme sam buljio u ubojicu koji je izgledao tako elegantno odjeven i obrijan. Imao je oko vrata kravatu, kao svaka svečano odjevena osoba koja je odlazila na izložbu. I to me djelomično, kao hrvatskog patriota, dotaklo.

Jeʼl ta naša kravata, zavuče se svugdje. Kao običan rubac krajišnika, postala je francuska moda, da bi završila kao osnovni element zapadne kostimografije. Možete li zamisliti da se netko vjenča bez nje? Da potpiše ulazak svoje zemlje u EU bez nje? Da objavi nuklearni rat bez nje? Da napravi atentat kao prosirijski James Bond bez nje?

Obećao sam sâm sebi da ću se maknuti od politike. Sjeo sam u auto i pomogao prijatelju da se preseli iz Zagreba u Zagreb. Nije trajalo dugo, jer kolega nema namještaj. On je iz Splita. Jeʼl svi oni nemaju namještaj, nisam stigao pitati.

Došla je nova vijest.

Teroristički napad u Berlinu. Neki luđak se kamionom zaletio u mnoštvo. I znam da je to tragedija i znam da nije prva, ali nisam gotovo ništa osjetio. Ne zato jer nemam empatije, nego zato jer je taj čin napravio upravo ono što mu je cilj. Napravio od mene osobu koja se više ne može povezati s tim ljudima koji su tragično stradali. Zar je to postalo normalno? Ja imam osjećaj da zaista jest. Nakon Amerike, Engleske, Španjolske i Francuske, zar nije samo bilo pitanje dana kada će Njemačka biti meta? I to me grozi. Jer ne vidim kako sile razuma mogu pobijediti sile osvete koje rastu na našem kontinentu.

Utorak, 20. prosinac

Svaki dan treba naučiti nešto novo. Pogotovo ako je to nešto što stalno koristiš. Recimo, dobro se u ovim blagdanskim vremenima malo posvetiti proučavanju ovih posebnih dana u godini. Tako svi već znamo da je Božić samo nastavak slavljenja zimskog solsticija. Trenutka kad mrak zamjenjuje dan, kad najmračniji dani u godini postaju sve svjetliji i svjetliji.

Moram dodati na to da su pokloni super dodatak, i siguran sam kako sličnost između Djeda Mraza i Karl Marxa nije slučajna. Danas pomoćnici Djedice Marxa u Kini stvaraju sve naše poklone. I zar nisu ti pokloni prava pobjeda ovih svečanih dana, kad su mogli preživjeti sve vjere, sve političke režime i sve civilizacije. I marksisti u Šangaju i libertarijanci u Texasu jednako odgovoraju njegovom veličanstvu, Božićnom Darivanju.

I onda ponovno, iz vedra neba, trenutak bespolitičkog blagovanja ponovno uništi neki vanjski faktor.

Britanski konzul u Banja Luci, Timothy Less, napisao je za Foreign Affairs svoj osvrt na situaciju na Balkanu. Predložio je stvaranje velike Srbije, velike Hrvatske i velike Albanije kao garanciju mira. I onda se sjetim na što me neki dan situacija u Siriji podsjetila. Sva ta propaganda koju smo mi tijekom rata širili s ovih prostora morala je uroditi nekim plodom.

Tad nije bilo interneta i fotografije su se sporo širile, ali ipak je poruka pronašla svoje mete. I sada se napokon svi nacionalisti mogu odmoriti. Svi oni koji žele veliku Srbiju, veliku Hrvatsku i veliku Albaniju, mogu napokon malo predahnuti. Napokon su stranci nasjeli na vaše fore, možete njima malo prepustiti kormilo. Tko je rekao da velike nacije ne slušaju naše želje. Pravo Božićno čudo.

Cijelo vrijeme sam buljio u ubojicu koji je izgledao tako elegantno odjeven i obrijan. Imao je oko vrata kravatu
Cijelo vrijeme sam buljio u ubojicu koji je izgledao tako elegantno odjeven i obrijan. Imao je oko vrata kravatu

Srijeda, 21. prosinac

Otišao sam nakon drugo vremena u šoping centar. Bio sam omađijan svim tim lampicama i svjetlima, izlozima i plakatima. Doživio sam pravi kulturni šok. Nisam mislio da smo dosegli tu američku razinu. Mogao sam zamisliti da živim u jednome takvom mastodontu. Svi ti božićni ukrasi, sva ta divna hrana, kao neka bajka. I zaista, kao bajka o Ivici i Marici, vodi u propast. Čovjek vrlo brzo zaboravi zašto je uopće ušao u centar. Pogubi se, provede sate lutajući, kupi stvari koje mu uopće ne trebaju.

Krenuo sam kupiti novi kompjutor. To je u modernom svijetu kao konj kojeg kupuješ. Koliko je izdržljiv? Koliko je brz? Koliko me daleko može odvesti? Koliko je snažan? Kakvi su mu zubi? Pošto nisam gotovo cijelo desetljeće kupovao novo računalo, nisam imao pojma što mi točno treba osim nekog instinktivnog osjećaja za evolucijom.

„Dobar dan. Što trebate?“

„Ovo.“

„Hoćete li pogledati naše druge modele.“

„Ne. Ovo. Možemo li sad završiti razgovor?“

Kad sam došao doma dočekao me e-mail od stranke prava koje me pozvala na skupštinu lokalnog ogranka. Hrvatska stranka prava je jako desna politička opcija i čudim se da su me zvali. Zaključujem da vole slobodu kao ja, ali ja bih je dijelio.

Četvrtak, 22. prosinac

Danas se firma našla na božićnom domjenku. Pivnica, hrpa hrane i lakih nota. Moram reći da ne postoji lakši posao od satire. Ne zato jer je sâm posao lagan, on je uvijek društveno potplaćen i šikaniran, nego zato jer ljudi koji se bave satirom znaju zašto se time bave. I to je ono što veže sve ljude koji su se ili odlučili ili imali dovoljno talenta da se bave onim poslom koji ih uvijek podsjeća na igru. I svaki takav susret, nas grupe zgubidana, me podsjeti koliko je bitno imati podršku „svojih ljudi“ u bilo kojoj profesiji, a najbitnije u onima koje stoje samostalno na vjetrometini svačije kritike.

I zar nije to poanta svih ovih blagdana? Ta želja da radimo bolje? Bolje za društvo, za sve oko nas? Taj osjećaj da možemo promijeniti loše navike i postati netko bolji? Uz pomoć svojih najbližih?

Američki nas filmovi svake godine s malih ekrana uče što je božićni duh. Opraštanje, novac, ljubav, pokloni, obitelj, još više novca. Najveći hit je uvijek bio „Sam u kući“. Jedna prava američka priča.

Zašto mi ne možemo napraviti jednako banalan božićni film? Za ovaj Božić želim hrvatski "Sam u kući". Dakle ratni. Obitelj bježi od četnika, ali zaboravlja najmlađeg sina kod kuće. On će s pomoću svojih igračaka i mašte pomrsiti planove glupih četnika pljačkaša. Film završava s kvalitetnom porukom o narodnoj slozi, dodjeljivanjem velereda Franje Tuđmana i reklamom za Coca Colu. Ne tražim previše, samo tradicionalno blagdansko dno.

Petak, 23. prosinac

Jeste li i vi ona generacija koju su plašili kiselim kišama, a plave kacige su bile zadužene za siguran prolaz izbjeglica? Sad nema ni kiselih kiša ni plavih kaciga. Zašto? Jeʼl nema više novaca? Ipak, neke pozitivne vijesti. Gojaznost je broj jedan razlog neulaska u američku vojsku. Evo vam ga na, smijali ste se debelima, a što ste vi napravili za mir u svijetu ovaj tjedan?

Koliko ste pojeli? Ipak ima nade za ovaj svijet. Samo treba svima dati masnu hranu i brzi internet. Gojaznost je rješenje, debeli oteknuti zglobovi, kratki dah i iskrivljena kralježnica. Sve navućʼ na internet i videoigre, da uopće ne izlaze iz kuće. Imamo barem 100 godina mira. Pa ćemo onda vidjetʼ kako je Skandinaviji. Ima nade. Ima nade.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG