Dostupni linkovi

Djetinjstvo bez igre i drugara


Azemina Sulejmanović
Azemina Sulejmanović
Azemina Sulejmanović i Fadil Kadrić već godinu dana jedini otvaraju vrata škole u Brgulama, selu 27 kilometara udaljenom od Vareša.

Napušteni Dom kulture je i kuća i škola osmogodišnje djevojčice koja je jedini učenik u improvizovanoj učionici.

Azemina je jedino dijete u ovom planinskom selu, nikada nije vidjela niti se igrala sa nekim svojih godina, a dječije igre i igračke za sada su samo njen neostvareni san.

"U nekoj dalekoj zemlji živjeli su jedan siromašni drvosječa i njegova porodica. Mnogo su radili. Oskudna berba voća i kromipra nije uvijek bila dovoljna da se prehrane...“ Azemina čita dok je učitelj Fadil Kadrić sluša.

Kadrić je prihvatio težak zadatak da svakog jutra iz Breze putuje skoro dva sata i bude učitelj samo jednom djetetu kojem je također i najbolji prijatelj.

"Azemina je na početku bila plašljiva. Ni s kim ko je nepoznat ne želi da komunicira. I tako je počelo s njom - druženje i... zavolio sam ja nju, ona mene vremenom. Na početku je bilo teškko. Ona je sad drugi razred. Međutim, na početku ona nije znala ni da čita, ni da piše dobro. To su ti neki problemi sa kojima sam se susretao. Međutim, sve je išlo dobro, malo pomalo, malo kroz igru sa njom - jer ja sam njoj i drug i drugarica i učitelj, sve to jer najbliži sam njoj po godnama. Zajedno smo, igramo lastike, igramo se žmurke, odemo, šetamo po ovim livadama zajedno. Svako jutro se dogovaramo šta ćemo taj dan da radimo. Ja otprilike znam šta treba ona da nauči. Tu dođem ujutro oko osam, naložim vatru, ona dođe i dogovaramo se. Nekad se prvo igramo jedno sat, dva - zavisi od Azemininog raspoloženja. Nekad znamo ništa cijeli dan i ne učiti, ali bitno je da s njom provedem vrijeme, da se ona osjeća super. Sutra će odmah reći, jedva dočeka da me vidi, idemo sad. Hvala Bogu, dobro je,“ kaže Kadrić.

Azemina sa roditeljima živi u potpuno neuslovnom smještaju. U jednoj prostoriji, koju su opremili u Domu kulture, ona jede i spava, kupa se i igra, piše zadaću i uči ako je to moguće. U slobodno vrijeme društvo joj prave domaće životinje.

Parče zemlje

Azeminina mama, Hata Sulejmanović, kaže da je najgore to što Azemina raste bez druge djece:

Azemina sa učiteljem
„Evo vidiš đe živimo. Nikakih uslova nejma. Dijete ne zna ni šta je kupatilo, da ne pričam dalje. S djecom se nikad poigrala nije. U nikakim uslovima. Šta da kažem? Eto vidite i sami sve to.“


Otac Mujo napornim fizičkim radom trudi se da u ovom udaljenom selu prehrani porodicu:

„Najteže mi je što nije moje, a drugo - samo radim za badavu. Sve ja mogu napraviti, sve ja mogu pozlatiti, ali nije moje. Meni da je dulum zemlje, dululm zemlje - i da imam svoje, i da imam jedan plastenik, meni ne treba... što će meni država, što će mi - i ovo moje penzijice i ova ženica - super.“

Sulejmanovići su iz Srebrenice. Njihov san je parče zemlje u predgrađu tog grada gdje bi mogli napraviti kuću - zbog Azemine negdje u blizini škole i druge djece kako bi, kažu, imala normalan život. Danas preživljavaju tako što Mujo pravi štila za alat i beru koprivu koju prodaju:

„Dvi i po marke je suva žara. Ovdi ima toga puno. To je korov. I niko to neće da bere nego mi, niko. Kaže jevtino je, jevtino, jevtino. Da ti kažem, ja ne bi u kući ni imo da nije mi te žare, ne bi, bogami. Ne bi. Otkle ću ja sa 191 marku? Otkle bi ja imao?“

U selu Brugule kraj Vareša od prijeratnih 180 porodica srpske nacionalnosti vratilo se tek njih osam koje su Sulejmanovićima danas jedini stanovnici ovog sela.

Ovo su podaci Unije za održivi povratak i integracije u BiH. Unija je radila monitoring projekta održivog povratka i u opštini Vareš kojoj pripada ovo selo - gdje će se, kako kažu, sa svojim projektima zadržati upravo zbog Azeminine sudbine.

Dvije tuge pod jednim krovom
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:05:22 0:00
XS
SM
MD
LG