Dostupni linkovi

Nacrtaj mi osmijeh - gradimo svijet bez nasilja - pod tim se motom u Hrvatskoj pokreće široka javna rasprava o suzbijanju nasilja među djecom i mladima, koje je sve raširenije. Prva stručna rasprava i senzibiliziranje javnosti počelo je konferencijom na temu - mediji i nasilje, koju je u Zagrebu otvorio ministar znanosti, obrazovanja i športa, a u radu je sudjelovalo više od stotinu psihologa, pedagoga i sociologa.

Ministar znanosti, obrazovanja i športa, Dragan Primorac, tvrdi da nasilje u Hrvatskoj među školskom djecom pada, čak za 20 posto u zadnjih nekoliko godina. No, prema medijskim napisima, moglo bi se zaključiti obrnuto i teško je, kaže, izbjeći pitanje pridonose li medijski napisi porastu nasilja:

"Ne znam što je istina jer nitko tu istinu nije rekao. Mene zanima da li je istina što meni djeca pišu, a to je da je u Hrvatskoj danas najbolje postati zvijezda upravo kroz medije."


Je li nasilje u porastu, ili zbog medijskog praćenja samo dobivamo takvu sliku, pitamo i pravobraniteljicu za djecu, Mila Jelavić:

Mislim da smo postali osjetljiviji na nasilje i na takva događanja, što nije loše. Jedino je loše što tome pristupamo senzacionalistički, a manje pomažući djeci da se nauče ponašati bez nasilja.
"Mislim da je teško reći da li ga ima sve više. Mislim da smo postali osjetljiviji na nasilje i na takva događanja, što nije loše. Jedino je loše što tome pristupamo senzacionalistički, a manje pomažući djeci da se nauče ponašati bez nasilja. Preventivni programi su samo na papiru, na žalost."


Svako se malo može pročitati kako je iz čistog mira pretučen neki mladić, postoje nasilničke skupine, osobito po gradovima, zbog kojih se mnogi mladi Hrvati ne osjećaju sigurno u večernjim izlascima, a u našoj anketi sami potvrđuju da je nasilje prisutno i u školama i u školskim dvorištima:

"Dva se tuku i onda svi navijaju. Znale su se i cure potući zbog dečki. Kamate i te priče."

"Meni su jednom tako naplatili kamate i nisam vratio. Dobio sam batine. Ko u filmu."

"Ne izlazim, pa me to ne brine, ali inče to vidim kada prolazim ulicama."

"Nikada solo, uvijek sa nekim. Napiju se i tuku tko god prođe, nema veze što si, gdje si. Iz čista mira."

"Ma nema toga."

"Nema više morala kod ljudi."

"Na neki način preko staraca, svu tu agresiju i nezadovoljstvo državom i društvom ispoljavaju na takvim mjestima. To su ljudi koji su vođeni nekom krivom politikom."


Nasilje među mladima globalni je, a ne samo hrvatski problem, no činjenica je da je u hrvatskim školama premalo socijalnih psihologa, a i potplaćeni i degradirani nastavnici nemaju snage za dodatan trud - ističe stručna suradnica na prevenciji nasilja u školama, Slavica Schreng:

"Rekla bih da najviše zakazuju nastavnici i profesori jer dobro ne iskorištavaju sat razrednika ne iskorištavaju dobro odnose koje bi mogli imati, kao što su odlasci u kazalište, u kina, na neka kulturna događanja, ne povezuju se sa lokalnom zajednicom. Rekla bih da su needucirani, da oni ne znaju ni što bi sa svojim razredom, ni što bi sa sobom. Oni uopće ne znaju što je Facebook, koje su opasnosti. Treba ih se educirati, osvježiti, osuvremenit. Ne kažu bez veze da smo škola iz XIX stoljeća, a ne iz XXI."


Sigurno da je institucija nastavnika degradirana, ali ne mogu sada reći da su samo nastavnici ti koji su krivi. Obitelj, crkva, cjelokupno društvo čini mi se da je krivo jer ne može nastavnik toliko tu sam učiniti.
Psihologinja Dubravka Petrović, iz Centra za socijalni nauk Crkve:

"Vidim da nije samo problem nastavnika. Sigurno da je institucija nastavnika degradirana, ali ne mogu sada reći da su samo nastavnici ti koji su krivi. Obitelj, crkva, cjelokupno društvo čini mi se da je krivo jer ne može nastavnik toliko tu sam učiniti. Vidim pad povjerenja u sve institucije, pa i u crkvu. Čini mi se da je to povjerenje kod nas u društvu poljuljano."

Psihologinja Daira Bergam iz zagrebačke Osnovne škole Lovro plemeniti Matačić, glavne uzroke, prije svega vidi u obitelji, koja je, kaže, u strci s vremenom i zaradom izgubila najbitnije - dijete:

"Mi svi, kao muhe bez glave, nešto tražimo, za nečim idemo, trčimo. A zapravo za čim? Da ima tenisice, da ima majicu, da ima sve sa potpisom. Dijete sve to ima, ali što stoji iza toga? Ništa. Tako smo izgubili ono što smo trebali imati najviše, a to je ljubav i vrijeme za to naše dijete. Kada god imaju problema, kažem mojim učiteljima, jeste li razgovarali sa njim prije sata, poslije sata. Vidi ga da postoji i onda ti se neće javljati nekim nerazumnim ponašanjem jer to su sve SOS signali - i kada ustaje, i kada baca, kad dodiruje, kada gnjavi, kada telefonira. To su vapaji - Tu sam, primijeti me!"
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG