Fotografije i tekst: Andrij Dubčak

Ljekari u selu Popasna kažu da su primijetili porast psihosomatskih poremećaja među djecom u blizini ukrajinske linije fronta.

Psihologinja Ljudmila Romanenko kaže da je sukob ostavio djecu u regiji i njihove roditelje emocionalno "smrznutim".

Romanenko kaže da je to klasičan znak posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji dolazi zbog duboke psihološke traume.

Više od 13.000 ljudi ubijeno je na istoku Ukrajine od 2014. godine, kada su izbile borbe između vladinih snaga i separatista koje podržava Rusija.

Roditelji u Popasni kažu da se bore da svojoj djeci daju ljubav, toplinu i osjećaj sigurnosti.

Zolote: Žora

Četvorogodišnji Žora živi sa majkom u selu Zolote.

Šuma iza njihovog dvorišta je puna mina. Njegova majka kaže da ponekad psi aktiviraju eksploziv. "Njihove iznutrice ponekad se dugo zadrže na granama drveća i grmlja", kaže on.

Žora ima oštar pogled. Oči mu nisu vesele.

Žora izbjegava strance i rijetko priča. Majka mu pomaže prilikom razgovora s novinarima.

"Žora, sjećaš li se kada su dva gelera pogodila našeg psa?"

"Da."

"Pas nije preživio", kaže njegova majka. "Živio je tri mjeseca, a potom je umro. Žora, pričaj nam o vremenu kad su se čuli pucnji."

"Pucali su kada je bio mrak."

Žora oponaša zvukove različitog oružja.

Lugansk: David, Vova i Stepan

David, Vova i Stepan živjeli su u Lugansku od početka sukoba. Tokom najgorih borbi u 2015. godini, njihova porodica pobjegla je u Harkov, ali ubrzo su se vratili u selo u kojem su ostavili sve: usjeve, kombajne, traktore, pse i mačke.

Njihova kuća je na periferiji Luganska, tik iznad kontrolnog punkta i položaja ukrajinskih vladinih snaga.

Vatra iz Luganska se redovno ispaljuje, a ponekad granate separatista padaju vrlo blizu.

Dječaci su vrlo aktivni i nemirni. Cijelo vrijeme trče, pokušavaju uhvatiti pse ili mačke. Voze se naokolo na mini četvorotočkašu. Starija djeca su od velike pomoći roditeljima oko kuće. Voze čak i kombajn te traktor na porodičnoj farmi.

Desetogodišnji David opisuje život na selu: "Ponekad, uveče, kada jedemo lubenicu, čujemo pucanje s jedne, a zatim s druge strane. Neki pucaju iz borbenih vozila pješaštva, a drugi ispaljuju iz minobacača".

"Možete li razlikovati oružje?"

"Malo. Kad puca borbeno vozilo pješaštva, projektil zviždi i svijetli. A minobacačka paljba zvuči jako, malo zviždi i nije vidljiva."

"Jeste li uplašeni?"

"Ne. Navikli smo se. Jednom nismo imali struju devet mjeseci. Domaću zadaću sam radio uz svijeću. Sakrili smo se u podrum."

Sedmogodišnji Vova dodaje svoja zapažanja: "Kad pucaju, trčimo u podrum. Čak smo išli tamo u gaćicama jer smo se bojali da će se loše završiti. Volio bih da se rat završi i da se više nikad ne ponovi".

Dječaci su vrlo društveni i radoznali. Oni rat vide kao običan dio njihovog svijeta.

Krasnohorivka: Sofija

Kad je Sofija imala dvije godine, pala je s prozora petog sprata, teško ozlijedivši glavu, kuk i ruku. U junu 2015. eksplozija je raznijela staklo stana njenih roditelja u Krasnohorivki. Sofijina baka, koja je brinula o njoj, požurila je da sakupi odjeću kako bi mogle pobjeći u podrum.

Srećom, vojni ljekari su prolazili Krasnohorivkom na dan Sofijinog pada. Odjurili su u bolnicu u kojoj je bila opovrgnuta hitnoj operaciji. Praćenje njenog stanja trajalo više od godinu dana. Sofija, sada šestogodišnjakinja, još se oporavlja od povreda.

Teško govori, ima oštećen vid i slab imuni sistem, zbog čega je sklona bolestima.

Sofija ne želi da govori o ratu. Voli da priča o crtićima i svojim mačkama. Zahvaljujemo njenoj baki Svitlani na gostoprimstvu.

Ono što nas je zadivilo je apatija ove djevojčice. Njena baka kaže da većinu vremena provode kod kuće i da Sofija ne voli šetati. Šetnjom brzo dođete do linije fronta. Posvuda su porušene kuće i gomile smeća.

Marijinka: Toma

U julu 2017., separatisti koje podržava Rusija, ispalili su minobacače u mali ukrajinski grad Marijinku. Neke su granate pale među stambene zgrade, ranivši trogodišnju Tomu te njenog brata i sestru.

Njen stomak pogodila je granata koja je sletjela na prag njene kuće.

"Tata, boli me stomak", prisjeća se otac Sofijinih riječi. "Pogledao sam i vidi krv."

Geler je zamalo pogodio njen mjehur. Sofija je nakon ranjavanja nekoliko sedmica provela u bolnici.

Ranije je i njenog brata Ivana i stariju sestru Lenu takođe ranio geler.

Bili su na putu do kuće svog susjeda kako bi zatvorili vrata tora za koze. Kad su došli, granata je eksplodirala iza ograde.

Geleri su pogodili Ivanovu nogu i rame, a Lena je ranjena u nogu.

Položaji ukrajinske vojske nalaze se na nekoliko stotina metara od njihove kuće. Lena zvuk pucnjeva naziva "kokice", tako da Tomu ne uplaši.

Djeca i roditelji kažu da je sada mnogo mirnije nego prethodnih godina. Pucnjava uglavnom cilja na ukrajinske vojne položaje. Granatiranje gotovo nikada ne dosegne njihov dom.

Podsjećaju da nije bilo tako davno kada su se mogle čuti glasne eksplozije. Možda je to bio udar ruskog oružarskog sistema Gorinič koji se nalazi blizu ukrajinske vojske.

Hranitne: Miša i Stanislav

Miša i njegov brat Stanislav žive u selu Hranitne. Svaki dan moraju preći liniju fronta da bi stigli do svoje škole u mjestu Staromarivka, koje je pod kontrolom separatista. Svakog školskog dana prati ih tetka Tetjana Viktorivna, koja u školi radi kao nastavnica ukrajinskog jezika.

Miša pohađa šesti, a Stanislav drugi razred.

Ponekad na putu do škole čuju pucnjavu. Tada se sakriju i pokušavaju utvrditi koliko je opasno i mogu li nastaviti dalje.

"Želim da se rat završi", kaže Miša sa suzama u očima. "Želim da most bude obnovljen i da ljudi imaju posla."

Bojne linije vode se direktno kroz mjesto Hranitne, koje se nalazi uz rijeku Kalmius. Položaji ukrajinske vojske idu deltom rijeke. Prema riječima mještana, samo selo danas je rijetko pod vatrom. Ali "rijetko" je relativan pojam.

Direktor škole opisao je eksploziju 20. septembra na periferiji sela. Granata je pogodila put kojim djeca svakodnevno idu na putu ka kući.

"Srećom, tada sam kasnije krenula kuća", kaže Lesija Stepanivna. "Ko zna šta bi se moglo desiti [da je ranije krenula kući]?"

Po završetku nastave ne mogu puno razgovarati jer moraju žuriti kući.

Viktorivna traži da nećacima ne postavljamo mnogo pitanja jer bi se mogli uznemiriti.

Pavlopil: Sabrina

Sedmogodišnja Sabrina živi na rubu Pavlopila i svaki drugi dan čuje zvuk grana. Iza dvorišta njene porodice nalaze se položaji ukrajinskih vladinih trupa.

Na porodičnom poljoprivrednom imanju njena porodica uzgaja svinje, patke, kokoši i nutrije, glodare slične dabrovima, cijenjene zbog krzna i mesa. Budući da su bez posla, žive od stoke. Sabrinina majka Marija Čumak kaže da im država ne pruža pomoć.

Sabrin otac pati od dijabetesa, a stres tome doprinosi. Kako je bolest napredovala, sada ima odvojene mrežnice na oba oka i gotovo je slijep. Porodici je potreban novac za operaciju, ali ne zna kako do njega doći.

Svake večeri prije spavanja Sabrina recitira Gospodinovu molitvu i triput se prekrsti.

Sabrina se moli da granata ne pogodi njen dom i da njena porodica bude sigurna.

"Bože, molim te, prekini rat."