Dostupni linkovi

Razmjena uvreda umjesto razmijene argumenata


Sarajevo, zgrada Parlamenta Bosne i Hercegovine

Razmijena replika u Parlamentu BiH po broju uvreda i nekulturi komuniciranja podsjeća na ratne i poslijeratne godine. Da li će novi kodeks donijeti i pristojnije ponašanje?

Kultura dijaloga u Bosni i Hercegovini svedena je ne nivo ulice. Poslanici u skupštinama na svim nivoima uveseljavaju narod. Poruke koje se šalju često su šovinističke ili raspiruju nacionalnu mržnju. Ružne riječi i teatralni nastupi za parlamentarnim govornicama nisu rijetkost:

„Jesu niski udarci, ali je još gore ljude tako proizvati kriminalcima. Jako je nizak udarac nas nazvati prostitutkama. Ako vi mislite da smo mi to, neka svak potpiše - ja nisam.“

Više nam nije ni čudno kada parlamentarci kažu jedni drugima da lažu, da su klocevi ili da neke druge koji ne razmišljaju kao oni treba pobiti. Izvršni direktor Helsinškog komiteta Bosne i Hercegovine Muhamed Džemidžić kaže da političari moraju nositi posebnu odgovornost kada je u pitanju javni nastup:

„Nažalost, oni su perjanica onoga što danas zovemo netolerantnost. S jedne strane, i oni su zagovornici ’trebamo sjesti za sto pa se dogovoriti’, pa ’trebamo sjesti za sto pa čuti argumente drugih’ itd.“

U nekim evropskim parlamentima ružne riječi, pa čak i tuče nisu neuobičajeni. Tamo gdje krv previše uzavri doneseni su etički kodeksi kojima su regulisani jezik i ponašanje poslanika. Bosanskohercegovački državni parlament upravo čeka donošenje ovakvog kodeksa koji bi trebao da smiri ponekad uzavrele strasti. Šefik Džaferović, iz Stranke demokratske akcije:

„Generalno gledano, ja nisam zadovoljan, mada, naravno, postoje razlike od poslanika do poslanika. I mislim da će ovaj kodeks ponašanja doprinijeti uljudnijem, kulturnijem i odgovornijem ponašanju u Parlamentarnoj skupštini BiH.“

Drugi smatraju da kodeks neće bitnije popraviti ružnu sliku koja se sada šalje sa parlamentarnih govornica. Svetozar Pudarić, delegat Doma naroda Parlamenta Federacije BiH:

„Pitanje usvajanja kodeksa ponašanja je samo metastaza jedne bolesti u ovom društvu u kojem ljudi misle da ako se nešto propiše, odmah će tako biti. Pa valjda smo se ovdje uvjerili u to da propisivanje ne znači poštivanje. Imate zakona koliko hoćete koji se ne provode. Donošenje kodeksa koji se neće provoditi je potpuno besmisleno.“

Može li kodeks uticati na odgoj i kulturu parlamentaraca? I je li ih potrebno kažnjavati kako bi počeli makar pristojno da govore? Podsjećanja radi, u jednoj od replika zastupnik HDZ-a 1990 Vinko Zorić pojasnio je zašto Hrvatima potreban TV kanal:

„Meni je žao da gospodin Lagumdžija potvrđuje ono, što je jedan, ne znam mu ime i prezime, književnik rekao: ’Kako to Hrvati mogu tražiti svoj televizijski kanal, kad pederi ne traže? Možda je više pedera u BiH nego Hrvata.’“

A lider SDP-a Zlatko Lagumdžija, iznerviran radom tada predsjedavajućeg Vijeća ministara Adnana Terzića, rekao:

„Vi ste bitan kloc, pa srušilo bi se, srušila bi se ova trulovina, u redu je. Ali neću jednostavno da se sruši. Neću ja da budem saučesnik koji sam srušio. Da ti ja budem odgovoran što si ti staj’o k’o kloc četiri godine.“

Političari smatraju da način na koji nekada govore ne izlazi iz normi kulturnog ponašanja i jezika, te pojašnjavaju da su oni samo odraz društva u kom žive. Ljuljjeta Goranci - Brkić, iz Nansen dijalog centra, kaže da je kultura dijaloga u BiH na veoma niskom nivou:

„Prije svega, ne znam koliko ljudi razumiju šta znači dijalog. Dakle, slušati, pružiti priliku drugima da kaže ono što misle, što osjećaju i reći svoje mišljenje, podijeliti - saslušati i imati priliku reći ono što osjećate. Mislim da kod nas ljudi to vrlo malo prakticiraju. Nažalost, dosta se vodi monolog, vrlo rijetko dijalog. Međutim, u nekim segmentima života nije tako i ja posebno moram pohvaliti nevladin sektor koji se zaista trudi svim silama da se dijalog uspostavi koliko-toliko.“

U javnim nastupima nisu samo parlamentarci oni koji nisu mogli kontrolisati ono što govore. Među brojnim ispadima aktuelnog premijera RS-a Milorada Dodika ostaće upamćeno i da je članove Transparensi internaešnela nazvao pederima, a Doris Pak, zastupnici Evropskog parlamenta, poručio da nije poželjna u RS-u, i to ovako:

„Rekao sam u tom pismu da ona nije dobro došla ovdje. Ja ne želim da je vidim, niti sretnem u životu, uopšte me ne interesuje, kao da ne postoji. Ja mogu kraj nje da prođem kao kraj kisoka.“

Samo su ratne i poratne godine, tvrde stručnjaci, bile gore kada je riječ o svađama, nadmudrivanjima i izuzetno niskoj kulturi dijaloga. Poslanik SDS-a Momčilo Novaković kaže da se parlamentarci trude da na sjednicama izbjegavaju ekscesne situacije:

„Ali isto tako, sve to što ne kažemo na sjednici, onda kažemo u medijima, još i više, tako da se stiče dojam da je on izraženiji nego što u principu jeste. Valjda svako ima potrebu da u medijima, koji inače kreiraju mišljenje javnosti, zbog izbora kaže nešto i što nije rekao na nekom javnom skupu.“

Martin Raguž, iz HDZ-a 1990, smatra da svi političari moraju i mogu uraditi mnogo više na promovisanju kulture dijaloga:

„Možemo puno više učiniti na promociji dijaloga, međusobnog uvažavanja, na jednoj pozitivnoj retorici koja će ohrabriti ljude, a ne ovdje stvarati jedan ambijent u kojemu je samo sukob poželjan, i konfrontacije, da te naše potencijale pretvaramo u vrijednost, a ne slabost - da ih konfrontiramo stalno, što je bila praksa. Vrijeme je, dakle, da okrenemo tu stranice, bez obzira na razlike političke, koje su legitimne.“


XS
SM
MD
LG