Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Osamnaesta godišnjica nezavisnosti BiH


Haris Silajdžić i Muhamed Filipović na obilježavanju Dana nezavisnosti BiH. Foto: Midhat Poturović
Na današnji dan prije 18 godina u BiH je održan referendum na kojem se 64,31 posto građana izjasnilo da je za nezavisnu, suverenu Bosnu i Hercegovinu.
Većina srpskog stanovništva tada nije izašla na referendum. Oni koji su željeli otcjepljenje BiH od tadašnje Jugoslavije kažnjeni su ratom.

Osamnaest godina kasnije u RS 1. mart, Dan nezavisnosti, nije praznik nego običan dan.

Nakon otcjepljenja Slovenije i Hrvatske od tadašnje Jugoslavije, političko vodstvo BiH bilo je na redu da zauzme stav hoće li krenuti putem susjednih republika. Parlament BiH još krajem januara 1992. godine na dnevni red stavlja pitanje o raspisivanju referenduma, po zahtjevu Badenterove arbitražne komisije EU, koja kaže da se o razdruživanju sa Jugoslavijom moraju izjasniti građani.

Poslanici Karadžićevog SDS-a ali i još nekih manjih partija sa srpskim predznakom žestoko se protive tome. Od te sjednice datira i Karadžićeva prijetnja o nestanku jednog naroda:

„Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak.“

Tadašnji parlamentarci RBiH na trodnevnoj sjednici, nakon bučne rasprave, prijetnji, ubjeđivanja, donijeli su odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnost BiH, prisjeća se primarijus Mehreb Junuzović:

„Srpski poslanici, posebno SDS i ostali, nisu dozvolili da se to pitanje iznese na glasanje, jer su oni htjeli da Bosna ostane u velikoj Srbiji - i onda smo mi na kraju doveli do toga da se ide glasati. Oni su svi napustili i mi smo uspjeli da izglasamo to referendumsko pitanje.“

„Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda?“ - glasilo je referendumsko pitanje. Više od dva miliona ljudi izašlo je na referendum i glasalo ZA.

BiH platila cijenu nepostojanja stvarnog svjetskog autoriteta

Prvog marta 1992. godine BiH je postala nezavisna država. Iste noći Sarajevo je već bilo blokirano barikadama, prisjeća se Miro Lazović, tadašnji parlamentarac:

Svečana sjednica u Parlamenu BiH. Foto: Midhat Poturović
„Nakon toga je uslijedila poznata opstrukcija u vidu podizanja barikada, prijetnji, što je kulminiralo 6. aprila i otvorenom agresijom na BiH.“


U međuvremenu počinje bitka za diplomatsko priznanje, koja je vođena u svim važnijim međunarodnim organizacijama, a prije svega u Generalnoj skupštini UN-a u Njujorku.

Odluka o međunarodnom priznanju donesena je 5. aprila 1992. godine. Dva dana kasnije tadašnji američki predsjednik Džordž Buš potpisuje odluku o priznanju BiH. Inače, za samo mjesec dana BiH je priznalo više od 40 država, a 22. maja BiH je postala punopravan član velike porodice svjetskih država - Generalne skupštine UN-a.


"Ujedinjene nacije pokazale su se krajnje nedjelotvornim i u samoj BiH je razotkriveno koliko su one nemoćne u ostvarivanju one zadaće zbog koje su osnovane - da čuvaju svjetski mir."
No, ta činjenica nije pomogla da se spriječi rat u BiH. Politički analitičar, dugogodišnji novinar Kemal Kurspahić podsjeća kako je BiH platila cijenu nepostojanja stvarnog svjetskog autoriteta:

„Ujedinjene nacije pokazale su se krajnje nedjelotvornim i u samoj BiH je razotkriveno koliko su one nemoćne u ostvarivanju one zadaće zbog koje su osnovane - da čuvaju svjetski mir. Međunarodno priznanje u takvim okolnostima kad su, recimo, Sjedinjene Države, koje su tek izišle bile iz prvog zalivskog rata 1991. godine i na neki način slavile tu pobjedu, kad su obezbijedile da se iračke snage povuku iz Kuvajta, su smatrale da je to posao Evrope da se bavi mirom u svome dvorištu. Evropa u to doba praktično nije postojala kao politički entitet, vrlo su različitim glasovima govorili, i u takvim okolnostima Bosna je bila prepuštena sama sebi i prepuštena snagama kojima objektivno nije imala čime da se suprotstavi - jer BiH na dan svog međunarodnog priznanja nije ni imala nikakvu vojsku, nikakve oružane snage.“

Punoljetnu državu dio stanovništva ne priznaje

Tatjana Ljujić - Mijatović, član Parlamenta RBiH ’90.-ih, ocjenjuje kako nakon 18 godina od nezavisnosti BiH i danas vodi bitku protiv zagovornika politike uništavanja države:

„Ja se usuđujem da kažem da su na vrhu na funkcijama ljudi koji ne vole ovu zemlji - ili je vole nedovoljno. A ako ne poštujemo istoriju, tradiciju, onda nemamo ni budućnosti.“

Punoljetnu državu dio stanovništva BiH ni danas ne priznaje. U RS 1. mart ne smatraju važnim datumom:

„Ma nikakav datum - kakav datum.“
„Zato što asocira na sve negativne posljedice tog referenduma na kojem je ta nezavisnot proglašena u svijesti srpskog naroda.“
„Moguće da to nije baš pravi datum ako se svi ljudi ne slažu.“

"Ima jedna stvar o kojoj bi se vjerovatno mogla složiti znatna većina bh. stanovništva svih nacionalnosti - to je da je budućnost BiH u Evropi. "
Dan nezavisnosti ne priznaju ni bh. parlamentarci iz RS, iako svakog mjeseca primaju platu od 3,5 hiljade eura za poslaničko mjesto u državnom Parlamentu, a kao predstavnici nezavisne BiH putuju po cijelom svijetu o trošku ne samo onih koji su glasali za suverenu, nezavisnu, nego i o trošku onih koji još uvijek žale što nisu u sastavu Srbije.

Iako se u posljednje vrijeme RS poziva na referendum koristeći ga u dnevno-političke svrhe, jer izborna je godina, međunarodna zajednica je danas odlučna da podrži cjelovitu državu BiH i tu nema dileme, kaže Kurspahić:

„Ima jedna stvar o kojoj bi se vjerovatno mogla složiti znatna većina bh. stanovništva svih nacionalnosti - to je da je budućnost BiH u Evropi. Svijet tako to također vidi, čemu zapravo nema alternative i u čemu se sav svijet slaže.“
  • 16x9 Image

    Mirna Sadiković

    U novinarstvu je od 1994. Na Tuzlanskoj televiziji stiče prva novinarska iskustva kao reporter, a potom radi i kao urednik do 1999. Radila je na OBN televiziji, u sarajevskoj redakciji "Nezavisnih novina", a 2001. postaje dio ekipe Radija Slobodna Evropa. Obrađuje političke i ekonomske teme.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG