„Zajedno protiv fašizma“, moto je pod kojim će 31. maja širom BiH i svijeta biti obilježen Dan bijelih traka u znak sjećanja na žrtve Prijedora. Nesrpskom stanovništvu naređeno je da nosi bijele trake kako bi se razlikovali od srpskog stanovništva. Na ovaj dan 1992. godine osnovan je i zloglasni logor Omarska kroz koji je prošlo više od 3.300 zatočenika.
Srpske snage u Prijedoru 31. maja 1992. godine naređuju putem svojih glasila, da sve nesrpsko stanovništvo na svoje kuće okači bijele čaršafe, a na ruke veže bijele trake.
Mustafa Muhić, jedan je od onih koji su preživjeli obilježavanje, po uzoru na nacističke metode, sjeća se tog dana:
„Morao sam i na balkon staviti, na kuću, a i ako sam htio u grad ići ili ikuda hodati morao sam staviti traku. Da se zna da me vodi kuda hoće. Dok si nosio bijelu traku, ti si nepodoban, neprijatelj srpskog naroda, što nije tačno.“
Pod krinkom da se tako iskazuje lojalnost srpskim vlastima u Prijedoru, namjera je, kako su to naveli haški svjedoci, bila da se kuće Muslimana i Hrvata razlikuju od srpskih. Tako su postajali meta, kaže Muhić.
„Sjećam se da je moj prijatelj Fuad Ekinović, obućar, poznati majstor u Prijedoru iznosio na balkon čaršaf. Snajper ga je ubio dok je postavljaotraku i čaršaf“, prisjeća se Muhić.
Prema navodima sa suđenja i presuda u Haškom tribunalu list „Kozarski vjesnik“ služio je kao ratnohuškačko glasilo. Uz naslove poput „Zatraćemo im sjeme“ u kojem se prijeti nesrpskim sugrađanima, okarakterisan je kao list koji snosi odgovornost za podstrekivanje zločina.
Udružena kampanja dovela je do protjerivanja oko 50 hiljada ljudi iz Prijedora i okoline. Ubijeno je 3.176 Prijedorčana, od kojih 102 djece.
Upravo je „Kozarski vjesnik“, danas glasilo lokalne zajednice koje se finansira iz gradskog budžeta, odbijao objaviti osmrtnice za djecu ubijenu 1992. i 1993. godine u Prijedoru. Prvi put, ove godine, osmrtnice su objavili.
Inicijator ranijih pokušaja Goran Zorić iz prijedorskog udruženja „Kvart“, objavu osmrtnica vidi kao korak naprijed. Još traje borba da se ubijenoj prijedorskoj djeci podigne spomenik, što je za lokalne vlasti neprihvatljivo.
„Građani i građanke Prijedora sve manje imaju otpora i sve manje su spremni pružati argumente protiv ovog spomenika, ali na institucionalnom nivou možemo reći da je negiranje još uvijek prilično jasno. Dovoljno govori da je Skupština grada odbila inicijativu roditelja za podizanje spomenika. S druge strane, što više pritiska generišemo instuitucije su natjerane da drugačije reaguju. U tom se svjetlu može posmatrati i ovo objavljivanje čitulje 'Kozarskog vijesnika'. O tome govori sada i uključivanje boračke organizacije koja izlazi sa svojim prijedlozima. Naravno da ti prijedlozi sada idu u relativizacijskim smjeru, da se izgradi spomenik za svu djecu, poginulima u Drugom svjetskom ratu, poginulima u ovom ratu i da to bude zajednički spomenik“, ocjenjuje Zorić.
Što je za prijedorske vlasti i nakon četvrt vijeka neprihvatljiva činjenica, za tužioce u Haškom tribunalu nepobitan je dokaz genocidne namjere. Iznoseći završne riječi na suđenju optuženiku, nekada komandantu VRS, Ratku Mladiću tužilac Alan Tieger upravo je tako okarakterisao ubistva, mučenja, silovanja i druga zlostavljanja u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje.
"Kada u jednoj zajednici kao što je Prijedor u kratkom roku bude ubijeno 1.500 ljudi, a više hiljada se izgladnjuje, ponižava ili ih neko muči u užasnim zatvorima, kada je većina njihovih domova razrušena, džamije sravnjene sa zemljom, namjera da se ta zajednica uništi je nesumnjiva. Riječ koja se koristi za takvu namjeru je genocid", precizirao je tužilac Tieger.
Dan bijelih traka u Prijedoru se obilježava već petu godinu. Paralelno, 31. maja širom svijeta ljudi se solidarišu sa žrtvama prijedorske regije noseći bijele trake oko ruke - simbol da su u moderno doba, necivilizacijske vrijednosti i metode još jednom harale Evropom.
Facebook Forum