Turske snage kod granice sa Sirijom kod mjesta Akčakale, 7. oktobar
Da li bi Turska mogla ući u rat sa Sirijom?
Charles Recknagel, priredila Mirjana Rakela
Turska vlada je dobila odobrenje parlamenta za vojne operacije izvan njezinih granica. Znači li to da je Ankara spremna ići u rat s Damaskom? Planira li to učiniti?
Kabinet Tajipa Erdogana osigurao je 4. oktobra zeleno svjetlo za slanje vojnika u Siriju, ako se odluči za takvo djelovanje. Sada je pitanje planira li Turska tako nešto i učiniti? Napetosti ne prestaju, a dvije zemlje razmijenjuju prekograničnu artiljerijsku vatru, što povećava izglede za rat.
Sjednica parlamenta na kojoj je odobreno da Vladi u narednih godinu dana odlučuje o prekograničnim vojnim akcijama, 4. listopad 2012.
Ipak, promatrači su uvjereni da aktualni sukob neće prerasti u rat.
"Turska vlada želi odvratiti buduću sirijsku agresiju i to je razlog zašto je poduzela sve nužne korake. Dakle, u ovom slučaju se radi o odvraćanju od napada i poruka koja se želi poslati je smirivanje tenzija i ublažavanje napetosti", kaže za Radio Slobodna Evropa Sinan Ulgen, predsjednik Centra za ekonomiju i političke studije u Istanbulu.
On napominje da je parlament, otvaranjem prostora službenoj Ankari da u roku od godine dana može poslati vojnike u Siriju, stvorio uporište za eventualni rat, a što Sirija ne može ignorirati.
No, to ne znači da je jedini interes Turske u sirijskoj krizi isključivo spriječavanje graničnih incidenata.
Slaba podrška javnosti za intervenciju
Ankara je među državama koje pozivaju na promjenu režima u Siriji i na međunarodnu intervenciju kako bi se zaustavilo ubijanja civila.
Jedan je od razloga zbog kojih Turka ustrajava na tome je i stalni priliv sirijskih izbjeglica uzduž turskih granica. Službeno, u izbjegličkim logorima je oko 93.000 izbjeglica, ali gotovo 50.000 ljudi je našlo smještaj izvan tih logora.
No, za Ankaru je jednako zabrinjavajući strah da bi kaos u Siriji mogao dodatno pojačati borbe između vlasti i oružanih kurdskih separatista u Turskoj.
Anti-ratni protest u Turskoj, 4. listopad 2012.
Turski zamjenik premijera Besir Atalay optužio je prošli tjedan Damask za izravno pomaganje kurdskih pobunjenika i Kurdske radničke stranke (PKK).
"Sirija koristi terorističku organizaciju PKK protiv Turske sa svim njenim negativnim stavovima i politikom", rekao je Atalay.
Ankara je prethodno saopćila da je prošli mjesec vojska u akcijama protiv PPK likvidarala oko 500 kurdskih pobunjenika.
Ipak, ako su to razlozi zašto bi Turska željela poduzeti mjere protiv Sirije, za sada, nije vjerojatno da bi se Ankara mogla odlučiti na jednostranu akciju.
Ulgen kaže da je jedan od razloga i slaba podrška javnosti za intervenciju:
"Većina građana smatra da je vladina politika prema Siriji ratnohuškačka i mnogi misle da je ono što se događa u Siriji unutarnja stvar sirijskih građana, te da međunarodna zajednica ne treba intervenirati."
Uloga NATO
Ankara je zbog toga danas aktivan faktor u međunarodnoj koaliciji.
Turska je među najaktivnijim pripadnicima „Prijatelja Sirije“, grupe zemalja koje žele pojačati pritisak na Assada, dok Vijeće sigurnosti i dalje pod blokadom Rusije i Kine. Turska vlada je pozvala na uspostavu sigurne zone i otvaranje humanitarnih koridora kako bi se zaštitili civili u Siriji.
Vlasti u Ankari se zalažu za uključivanje NATO-a u akcije protiv Sirije. Kao članica alijanse, Turska je i do sada tražila i dobila hitne sastanke saveza u kriznim trenucima. Tako je bilo, ne samo prošloga tjedna kada je došlo do razmjene artiljerijske vatre sa Sirijom, već i u junu kada je oboren turski borbeni avion pri čemu su poginula dvojica pilota.
Dim u turskom Hatayu nakon napada sa sirijske teritorije, 8. listopad 2012.
Ovakvim zahtjevima Ankara krči put svojim nastojanjima da se obrambeni savez angažira u intervenciji u Siriji na temelju članka koji omogućuje uključivanje NATO-a u trenutku kada je napadnuta jedna od članica.
Ipak, po mišljenju stručnjaka, takav zahtjev sam po sebi nužno ne mora potaknuti savez na akciju:
"Ovdje se ne radi o pukom automatizmu. Vijeće mora odlučiti da li će ili ne podržati zemlju koja je bila napadnuta i obično za takvu akciju treba jednoglasna potpora. Koncenzus, bez prigovora", naglašava Barbara Zanchetta, iz Centra za sigurnosnu politiku u Ženevi.
Za sada ni Turska, ali ni druge ključne članice NATO-a nisu spremne poduzeti takav konačni korak.
Ministarsko vijeće NATO-a je i nakon prošlotjednog granatiranja turskog teritorija saopćilo da će savez "i dalje stajati uz Tursku, te da zahtijeva hitnu obustavu agresivnih djela protiv jedne članice alijanse."
