Autor: Lucy Wallis, BBC (Prevela: Ena Stevanović)
Nova psihološka istraživanja pokazuju da adolescencija sada praktično traje do dvadesetpete godine. Da li je to nova granica odrasle dobi?
„Ideja da sa osamnaest godina postajete odrasla osoba baš i ne izgleda istinito“, kaže dječiji psiholog Laverne Antrobus, koja radi na londonskoj klinici Tavistock.
„Moje iskustvo sa mladim ljudima pokazuje da oni trebaju znatnu količinu podrške i pomoći i nakon te dobi“, dodaje ona.
Dječiji psiholozi su dobili novu direktivu koja nalaže da raspon dobi s kojom rade više nije od nula do osamnaest već od nula do dvadeset i pet godina.
„Mi postajemo mnogo svjesniji razvoja nakon osamnaeste godine i smatram da je to jako dobra inicijativa“, kaže Antrobus, koja vjeruje da mi često proletimo kroz djetinjstvo u želji da naša djeca što prije dođu do ključnih prekretnica.
Nove smjernice imaju za cilj spriječiti da mladi ljudi nakon što napune osamnaest godina zapadnu u pukotine zdravstvenog i obrazovnog sustava. Ova promjena je rezultat razvoja našeg shvatanja emocionalne zrelosti, hormonalnog razvoja i posebno aktivnosti mozga.
„Neuroznanost je napravila ogromne pomake i danas se ne smatra da se stvari tek tako zautave u određenoj dobi. Zapravo postoje dokazi o razvoju mozga u ranim dvadesetim i dob kojoj se stvari zaustavljaju je zapravo mnogo kasnija nego što smo ranije mislili“, kaže Antrobus.
Postoje tri faze adolescencije. Prva je faza rane adolescencije koja traje od dvanaeste do četrnaeste godine, srednja faza traje od petnaeste do sedamnaeste, a kasna od osamnaeste nadalje.
Neuroznanost je pokazala da se kognitivni razvoj mladih osoba nastavlja i u dvadesetim godinama i da je njihova emocionalna zrelost, prosuđivanje i slika sebe pod utjecajem razvoja prefrontalnog korteksa mozga.
Ne samo razvoj mozga već i hormonalna aktivnost se nastavlja i u ranim dvadesetim, kaže Antrobus.
„Veliki broj mladih između šesnaest i osamnaest godina s kojima sam radila ima tako snažnu hormonalnu aktivnost da je teško zamisliti da će se ona zaustaviti u osamnaestoj godini“, kaže Antrobus.
Ona kaže da mnogi adolescenti žele ostati duže sa svojom obitelji jer im je potrebna podrška tijekom ovih razvojnih godina i važno je da roditelji shvate da svi mladi ljudi ne odrastaju istim tempom.
Međutim, postoji li opasnost u tome da odgajamo generaciju mladih ljudi koji ne žele ostaviti adolescenciju iza sebe?
Televizijski program je prepun stereotipa o mladim odraslim osobama, kao što je Smithy iz Gavina ili Stacey iz Private Pike. Tu su i oni likovi koji žele pobjeći od svojih previše zabrinutih roditelja i ući u odraslo doba, ali ne uspijevaju prekinuti obiteljske veze.
Frank Fueredi, profesor sociologije na Univerzitetu u Kentu kaže da smo infantilizirali mlade ljude i da zato imamo veliki broj djevojaka i momaka koji u kasnim dvadesetim još uvijek žive sa roditeljima.
„Često se tvrdi da je to iz ekonomskih razloga, ali to zapravo nije istina“, kaže Fueredi. „Radi se o gubitku težnje za osamostajivanjem i započinjanjem vlastitog života. Kada sam ja studirao, živjeti sa roditeljima je značilo društvenu smrt, a sada je to norma.“
„Dakle došlo je do neke vrste kulturnog obrata u kojem adolescencija traje do kasnih dvadesetih i to vas može ugroziti na nekoliko načina. Smatram da psihologija nehotice pojačava tu vrstu pasivnosti, bespomoćnosti i nezrelosti i da to normalizira“, dodaje Fueredi.
Fueredi kaže da ova infantilizirana kultura intenzivira osjećaj „pasivne ovisnosti“ koji može dovesti do poteškoća u stvaranju zrelih odnosa. Dokaz za to su i naše preferencije.
„Sve veći broj ljudi gleda dječije filmove u kinima. Ako se osvrnete na dječije kanale u Americi, 25 posto gledatelja su odrasle osobe, a ne djeca“, kaže Fueredi.
On se ne slaže da je mladim ljudima danas teže nego ranije.
„Smatram da svijet nije postao okrutniji već mi štitimo djecu još od rane dobi. Kada imaju 11, 12, 13 godina ne puštamo ih same nikamo. Kada im je 14, 15, mi lebdimo nad njima i štitimo ih od stvarnih životnih iskustava. Mi tretiramo studente kako smo nekad tretirali đake osnovnih škola. Smatram da je taj kumulativni učinak infantilizacije odgovoran za sve ovo", kaže Fueredi.
Međutim, da li bi roditelji doista trebali još više ohrabrivati adolescente da idu svojim vlastitim putem? Serija „Djevojke“ u kojoj se glavna junakinja Hannah Horvath bori sa odraslom dobi objašnjava sve. Njeni roditelji su je prestali financirati i ona sada živi daleko i sama se bori sa vlastitim greškama.
Jedan od tradicionalnih obreda prelaska u odraslu dob je odlazak od kuće, međutim TV stručnjak Sarah Beeny kaže da se adolescenti ne moraju iseliti iz roditeljske kuće kako bi naučili da budu neovisni te da postoje mnoge prednosti multi-generacijskog života.
„Rješenje da nemamo beskorisne dvadesetpetogodišnjake koji žive u kući nije da ih istjeramo iz kuće, već da ih natjeramo da peru svoj veš, plaćaju račune, plaćaju svoje troškove i da preuzmu odgovornost za čišćenje svoje sobe“, kaže Beeny.
Ona kaže da bi roditelji trebali naučiti adolescente ključnim vještinama, a da bi mladi ljudi za uzvrat trebali upoznati svoje roditelje s novim trendovima.
„Znam da to zvuči kao san, ali to bi nam vjerojatno trebao biti cilj. Za mene je to sveti gral, a ne da svako živi zasebno smatrajući se uspješnim jer plaća hipoteku.“
Ideja roditeljske odgovornosti bi se trebala proširiti i na druge eksterne simbole zrelosti kao što je auto, kaže stručnjak za automobile Quentin Willson. On smatra da je auto postalo „talisman“ za mlade ljude kako bi se osjećali zrelije.
Wilson kaže da je u dobi od osamnaest godina velika većina nesreća mladih vozača uzrokovana lošim prosuđivanjem i donošenjem odluka i da zrelost za volanom „nije u potpunosti ostvarena dok ne pređete 25 godina, za većinu ljudi“.
No umjesto da se podiže minimalna dob za dobivanje vozačke dozvole, Wilson smatra da roditelji i nastavnici trebaju upozoravati adolescente i učiti ih pravilima sigurne vožnje mnogo prije nego što steknu pravo na vozačku dozvolu.
„Ako učite ovu djecu kada im je način razmišljanja čist, prije nego što upadnu u krug društvenih pritisaka, prenijećete poruku o sigurnosti na cestama mnogo efikasnije“, kaže on.
S obzirom da hormonska aktivnost i adolescencija traju mnogo duže nego što smo ranije pretpostavljali, kako ćemo onda znati da smo zapravo ušli u odraslu dob?
Za Antrobus odrasla dob počinje kada se neovisnost „čini kao nešto što oboje želite i
možete ostvariti“.
Ali za vječne adolescente među nama, možda ova definicija izgleda privlačnije:
"Za mene je odrasla dob kada shvatite da nema odraslih, a svi ostali se pretvaraju“, kaže Beeny.
Nova psihološka istraživanja pokazuju da adolescencija sada praktično traje do dvadesetpete godine. Da li je to nova granica odrasle dobi?
„Ideja da sa osamnaest godina postajete odrasla osoba baš i ne izgleda istinito“, kaže dječiji psiholog Laverne Antrobus, koja radi na londonskoj klinici Tavistock.
„Moje iskustvo sa mladim ljudima pokazuje da oni trebaju znatnu količinu podrške i pomoći i nakon te dobi“, dodaje ona.
Dječiji psiholozi su dobili novu direktivu koja nalaže da raspon dobi s kojom rade više nije od nula do osamnaest već od nula do dvadeset i pet godina.
„Mi postajemo mnogo svjesniji razvoja nakon osamnaeste godine i smatram da je to jako dobra inicijativa“, kaže Antrobus, koja vjeruje da mi često proletimo kroz djetinjstvo u želji da naša djeca što prije dođu do ključnih prekretnica.
Nove smjernice imaju za cilj spriječiti da mladi ljudi nakon što napune osamnaest godina zapadnu u pukotine zdravstvenog i obrazovnog sustava. Ova promjena je rezultat razvoja našeg shvatanja emocionalne zrelosti, hormonalnog razvoja i posebno aktivnosti mozga.
„Neuroznanost je napravila ogromne pomake i danas se ne smatra da se stvari tek tako zautave u određenoj dobi. Zapravo postoje dokazi o razvoju mozga u ranim dvadesetim i dob kojoj se stvari zaustavljaju je zapravo mnogo kasnija nego što smo ranije mislili“, kaže Antrobus.
Postoje tri faze adolescencije. Prva je faza rane adolescencije koja traje od dvanaeste do četrnaeste godine, srednja faza traje od petnaeste do sedamnaeste, a kasna od osamnaeste nadalje.
Neuroznanost je pokazala da se kognitivni razvoj mladih osoba nastavlja i u dvadesetim godinama i da je njihova emocionalna zrelost, prosuđivanje i slika sebe pod utjecajem razvoja prefrontalnog korteksa mozga.
Ne samo razvoj mozga već i hormonalna aktivnost se nastavlja i u ranim dvadesetim, kaže Antrobus.
„Veliki broj mladih između šesnaest i osamnaest godina s kojima sam radila ima tako snažnu hormonalnu aktivnost da je teško zamisliti da će se ona zaustaviti u osamnaestoj godini“, kaže Antrobus.
Ona kaže da mnogi adolescenti žele ostati duže sa svojom obitelji jer im je potrebna podrška tijekom ovih razvojnih godina i važno je da roditelji shvate da svi mladi ljudi ne odrastaju istim tempom.
Međutim, postoji li opasnost u tome da odgajamo generaciju mladih ljudi koji ne žele ostaviti adolescenciju iza sebe?
Televizijski program je prepun stereotipa o mladim odraslim osobama, kao što je Smithy iz Gavina ili Stacey iz Private Pike. Tu su i oni likovi koji žele pobjeći od svojih previše zabrinutih roditelja i ući u odraslo doba, ali ne uspijevaju prekinuti obiteljske veze.
Frank Fueredi, profesor sociologije na Univerzitetu u Kentu kaže da smo infantilizirali mlade ljude i da zato imamo veliki broj djevojaka i momaka koji u kasnim dvadesetim još uvijek žive sa roditeljima.
„Često se tvrdi da je to iz ekonomskih razloga, ali to zapravo nije istina“, kaže Fueredi. „Radi se o gubitku težnje za osamostajivanjem i započinjanjem vlastitog života. Kada sam ja studirao, živjeti sa roditeljima je značilo društvenu smrt, a sada je to norma.“
„Dakle došlo je do neke vrste kulturnog obrata u kojem adolescencija traje do kasnih dvadesetih i to vas može ugroziti na nekoliko načina. Smatram da psihologija nehotice pojačava tu vrstu pasivnosti, bespomoćnosti i nezrelosti i da to normalizira“, dodaje Fueredi.
Fueredi kaže da ova infantilizirana kultura intenzivira osjećaj „pasivne ovisnosti“ koji može dovesti do poteškoća u stvaranju zrelih odnosa. Dokaz za to su i naše preferencije.
„Sve veći broj ljudi gleda dječije filmove u kinima. Ako se osvrnete na dječije kanale u Americi, 25 posto gledatelja su odrasle osobe, a ne djeca“, kaže Fueredi.
On se ne slaže da je mladim ljudima danas teže nego ranije.
„Smatram da svijet nije postao okrutniji već mi štitimo djecu još od rane dobi. Kada imaju 11, 12, 13 godina ne puštamo ih same nikamo. Kada im je 14, 15, mi lebdimo nad njima i štitimo ih od stvarnih životnih iskustava. Mi tretiramo studente kako smo nekad tretirali đake osnovnih škola. Smatram da je taj kumulativni učinak infantilizacije odgovoran za sve ovo", kaže Fueredi.
Međutim, da li bi roditelji doista trebali još više ohrabrivati adolescente da idu svojim vlastitim putem? Serija „Djevojke“ u kojoj se glavna junakinja Hannah Horvath bori sa odraslom dobi objašnjava sve. Njeni roditelji su je prestali financirati i ona sada živi daleko i sama se bori sa vlastitim greškama.
Jedan od tradicionalnih obreda prelaska u odraslu dob je odlazak od kuće, međutim TV stručnjak Sarah Beeny kaže da se adolescenti ne moraju iseliti iz roditeljske kuće kako bi naučili da budu neovisni te da postoje mnoge prednosti multi-generacijskog života.
„Rješenje da nemamo beskorisne dvadesetpetogodišnjake koji žive u kući nije da ih istjeramo iz kuće, već da ih natjeramo da peru svoj veš, plaćaju račune, plaćaju svoje troškove i da preuzmu odgovornost za čišćenje svoje sobe“, kaže Beeny.
Ona kaže da bi roditelji trebali naučiti adolescente ključnim vještinama, a da bi mladi ljudi za uzvrat trebali upoznati svoje roditelje s novim trendovima.
„Znam da to zvuči kao san, ali to bi nam vjerojatno trebao biti cilj. Za mene je to sveti gral, a ne da svako živi zasebno smatrajući se uspješnim jer plaća hipoteku.“
Ideja roditeljske odgovornosti bi se trebala proširiti i na druge eksterne simbole zrelosti kao što je auto, kaže stručnjak za automobile Quentin Willson. On smatra da je auto postalo „talisman“ za mlade ljude kako bi se osjećali zrelije.
Wilson kaže da je u dobi od osamnaest godina velika većina nesreća mladih vozača uzrokovana lošim prosuđivanjem i donošenjem odluka i da zrelost za volanom „nije u potpunosti ostvarena dok ne pređete 25 godina, za većinu ljudi“.
No umjesto da se podiže minimalna dob za dobivanje vozačke dozvole, Wilson smatra da roditelji i nastavnici trebaju upozoravati adolescente i učiti ih pravilima sigurne vožnje mnogo prije nego što steknu pravo na vozačku dozvolu.
„Ako učite ovu djecu kada im je način razmišljanja čist, prije nego što upadnu u krug društvenih pritisaka, prenijećete poruku o sigurnosti na cestama mnogo efikasnije“, kaže on.
S obzirom da hormonska aktivnost i adolescencija traju mnogo duže nego što smo ranije pretpostavljali, kako ćemo onda znati da smo zapravo ušli u odraslu dob?
Za Antrobus odrasla dob počinje kada se neovisnost „čini kao nešto što oboje želite i
možete ostvariti“.
Ali za vječne adolescente među nama, možda ova definicija izgleda privlačnije:
"Za mene je odrasla dob kada shvatite da nema odraslih, a svi ostali se pretvaraju“, kaže Beeny.
