Svijet će se u godini pred nama suočiti sa nizom problema – političkih, ekonomskih, klimatskih i medijskih – naslijeđenih iz 2018., i mada se čini da bi se situacija mogla još više pogoršati, nekoliko stvari ipak sugeriše da bi 2019. mogla biti godina u kojoj će se klatno vratiti na stranu mira, saradnje i napretka, kaže za RSE Nicholas Cull, profesor komunikacija i javne diplomatije na Univerzitetu Južne Kalifornije.
Trump i Brexit
Gledajući unaprijed na svijet u 2019. godini, riječ koja mi pada na pamet je denouement (rasplet). Najbitnije svjetske priče tokom posljednjih godina se neizbježno kreću ka kulminaciji u 2019. godini. Imamo pravne probleme koji se tiču predsjednika Donalda Trumpa.
Očekuje se da će rezultati istrage o Trumpovoj kampanji, koju vodi bivši direktor agencije FBI Robert Mueller, i koja uključuje tajne dogovore sa agentima ruske vlade, biti objavljeni u 2019. godini.
To čini potencijalnu krizu vodstva u Americi vrlo vjerovatnom. Velika Britanija je nekoliko mjeseci udaljena od planiranog Brexita, izlaska iz Evropske unije. Vrlo je moguće da će ovaj događaj ne samo omesti tu državu, nego prouzrokovati i reakcije širom najvećeg ekonomskog bloka u svijetu.
Razvezivanje čvora
Također, imamo i sve dublju klimatsku krizu. Imamo globalnu ekonomiju koja se urušava, dok povjerenje u budućnost isparava. Imamo završetak rata u Siriji. Imamo aktuelne probleme sa migrantima koji su zbog različitih prevrata u vlastitim zemljama potražili spas u zemljama koje zamišljaju sigurnijima, ako već nisu više prijateljski raspoložene.
Imamo građane i građanke širom svijeta koji se suprotstavljaju nejednakostima koje sa sobom nosi globalizacija, kao i one koji biraju dati moć političarima koji predstavljaju najekstremniju verziju njihovog političkog naslijeđa.
Pitanje nije samo u tome kako će se ove priče završiti, nego kako će završetak svake od njih oblikovati drugu priču. Povezanost se u denouementu podrazumijeva (riječ dolazi od francuskog izraza za razvezati čvor) i u tome leži značenje za one od nas koji žive izvan neposrednog epicentra svake od ovih kriza.
Granice, sukobi i špijuni
Ovu je taktiku najbolje opisao William Shakespeare, dok umirući Kralj Henri IV instruira svog sina i nasljednika: „Zato uvijek Hari, zaposli kolebljivce spoljnim ratovima, da ih djela izvan zemlje ne sjećaju na minule dane..“ (Henri IV, 2. dio, čin 4, scena 3, parafrazirani prevod, prim.prev.).
Možemo očekivati da će lideri u 2019. godini nastojati da unaprijede ili osiguraju vlastite pozicije tako što će se svađati sa susjedima. Ovo je bio ključni dio strategije gospodina Putina tokom posljednjih deset godina.
Svaki od svjetskih moćnika ima vlastito vanjsko žrtveno janje koje se može ocrniti kao glavni uzrok kolektivne nesreće. Možemo očekivati niz gužvi na granicama, pomorskih sukoba, špijunskih otkrića i optužbi, te narušavanja zračnog prostora. Što se moćnik osjeća više stjeranim u kut, to postoji veća šansa da će prouzrokovati veliki konflikt.
Otpornost na virus
Vjerujem da nije nužno tako. Dio razloga zašto nije tako je jasan zaokret u odnosu na stavove iz 2018. godine prema jednom od glavnih uzročnika trenutne globalne bolesti – medijima.
Jedan od velikih pokretača naše trenutne međusobne političke polarizacije je porast eho-komora društvenih medija i interakcija između glasina i kleveta koje nastaju na ovim platformama sa gladnim starim televizijskim i štampanim medijima koje kontrolišu lokalni državnim i poslovnim interesima.
Ljudi konačnu postaju svjesni problema koje mediji imaju: lažnih vijesti, pristrasnosti, pretjerivanja..., i postaju mudriji pri izboru medija koje slušaju, čitaju i gledaju. Metafora koja mi pada na pamet je kao da posmatrate kako populacija koja je bila ranjiva na neki virus razvija otpornost na njega.
Digitalni prostor
Naravno, predstoji nam još mnogo posla. Postoji potencijal da će se mediji preorijentirati sa prava građana da govore i slušaju na odgovornost građana da uzmu u obzir šta će podijeliti sa drugima na društvenim mrežama, i kako da oblikuju priču koja je njima najvažnija. Godina 2018. je bila godina u kojoj su prvi put postali primjetni potencijali koje novi mediji imaju u preoblikovanju odnosa moći.
Najbolji primjer za to desio se u Armeniji, gdje je bivši novinar Nikol Pashinyan uspio mobilizirati javnost protiv korumpiranog režima. Mediji nisu samo omogućili Pashinyanu da ljude pozove na kolektivno djelovanje, nego su osigurali i da se njihove aktivnosti prenose uživo tako da ih se nije moglo poreći ili ignorirati. Godina 2018. završila se tako što je Pashinyan izabran za premijera ove zemlje.
Tako je mala Armenija priredila neočekivan spektakl i postala zemlja koja je ponovo oživjela jer je njen narod vidio politiku i vlastitu uključenost u nju kao mehanizam koji njihov svijet može učiniti boljim mjestom. I na drugim mjestima postoji više primjera nekad nečujnih i obespravljenih grupa koje pronalaze glas u digitalnom prostoru. Mladi ljudi, pripadnici dijaspore, starosjedilačke grupe, povezuju se i dolaze do dosad nezamislivih publika.
Tranzicija ka kolektivu
Velika nada za 2019. godinu – kao i uvijek – leži u mogućnosti ljudi da pronađu zajedničke tačke uprkos rasi, klasi, rodu, generaciji, pa čak i nacionalnim podjelama, koje su se gomilale posljednjih godina. Ovo nije isprazna nada.
U 2018. godini su se desile zanimljive inicijative, poput one britanskog istraživača Simona Anholta koji je lansirao virtuelnu državu – Dobru državu – kao krovno mjesto za ljude širom svijeta koji traže kolektivna rješenja za zajedničke probleme i koji prepoznaju potrebu suradnje uprkos granicama.
Naša je politika obilježena ekstremnim zamasima klatna - od fokusa na prošlost i našu individualnu historiju patnje pa do fokusa na budućnost, na stvari koje dijelimo i na potencijal koji možemo ostvariti jedni uz druge. Naša tranzicija ka kolektivu je dugo kasnila. Neka 2019. godina bude godina kada će se klatno vratiti nazad.
