Životna sredina je vrhunsko političko pitanje

Darko Pajović iz NVO Green Home za RSE govori o ekološkoj slici Crne Gore, koja je prije 20 godina postala ekološka država, na papiru. Kako je to u stvarnom životu i zašto je smeće svuda oko nas?

RSE: Obillježen je Dan planete Zemlje, koji je ove godine imao slogan „Milijarde zelenih djela”. Koliko je Crnoj Gori potrebno zelenih djela da bi bila, ne samo deklarativno, nego i suštinski ekološka država?

Pajović: Potrebno je mnogo više nego što je slogan ovogodišnje proslave Dana planete Zemlje. Naime, Crnoj Gori je potrebno jako puno da bi dostigla, prije svega, ekološke standarde koji imaju razvijene i uređene zemlje, a tek onda možemo razmišljati o nečemu što smo mi davno, još prije dvije decenije, nazvali ekološkom državom, tada, deklarativno se zalažući, da će nam priroda biti nešto što je najznačajnije u našem razvoju. Govorim o ekonomskom razvoju, ali isto tako i o prirodi, kao vrijednosti Crne Gore. Nažalost, danas nakon 20 godina, još uvijek nismo dostigli ni onu prvu stepenicu. Mnoge zemlje su otišle ispred nas, čak i zemlje koje su ekonomski manje razvijene od Crne Gore, što zapravo dovoljno govori da zaštita životne sredine i generalno održivi razvoj još uvijek nisu našli svoje mjesto na ljestvici političkih prioriteta.

RSE: Ono što strani turisti primijete kada dolaze u Crnu Goru, osim spektakularne prirode i pejzaža, od kojih zastaje dah, su otpaci u mjestima gdje u jednoj ekološkoj državi ne bi smjelo da ih bude. Uvjerio sam se u to lično putujući starim putem od Njeguša do Kotra, zatim na ulazu Mojkovac iz pravca Kolašine, gdje tik uz obalu rijeka Tare zjapi deponija. Ulcinj i Ada Bojana su posebna priča. Smeće je svuda oko nas. Kako promijeniti tu sliku?

Pajović: Vrlo lako. Nisam pristalica teze da se te stvari jako teško mijenjaju i da je potrebno jako puno vremena. Naime, treba samo preslikati ono što su uradile, danas, mnogo razvijenije zemlje nego što je Crna Gora. Potrebna je permanentna edukativna kampanja, koja će stanovništvu govoriti da svaki bačeni otpadak, bilo gdje, što na zemlju, što u vodu, što u vazduh, zapravo znači da će mu se on jednog dana vratiti na trpezu. Druga stvar, bez koje se definitivno ne može, jeste primjena kaznene politike.
Nažalost u Crnoj Gori imamo periodičnih, ad hoc edukativnih kampanja, ali nemamo nešto što se zove dugoročna kampanja. Imamo potpuno odsustvo primjene kaznene politike. Naime, kada imate ljude koji jednostavno nemaju straha od toga da će biti kažnjeni, onda ćete pronalaziti smeće na mjestima, kao što ste upravo rekli, gdje mu zapravo uopšte nije mjesto. Ono se čak nalazi na ostrvima, na Skadarskom jezeru, možete ga naći u uvalama, vrtačama, a možete naći čak i preduzeća koja deponuju smeće na obalama rijeka Morače, pa ga onda prekrivaju šljunkom, što je frapantna činjenica u XXI vijeku. Dakle, permanentna edukacija stanovništva, ali uz punu primjenu represivnih mjera, to jeste kaznene politike, moglo bi itekako brzo dovesti do poboljšanja stanja u ovoj oblasti. Zašto to do sada nije urađeno, to je jedno pitanje koje interesuje mnoge, pa i mene. Mogle bi se osnovati komunalne policije u samoj opštini. Vjerujem lično, da bi one bile finansijski samo-održive. Imali bi smo mnogo manje trošenje resursa. Razvijene zemlje nisu riješile pitanje selektovanja i deponovanje otpada na mjestima gdje je to predviđeno zbog bioloških i ekoloških razloga, već prevashodno su to bili ekonomski razlozi. Vrlo je jednostavno izračunati da će ovakva nekultura Crnu Goru koštati stotine hiljada, ako ne i milione eura, da bi se Crna Gora očistila. Ekonomska računica je vrlo jasna - mnogo je jeftinije preventivno raditi, nego kasnije čistiti posljedice ovakvih nekulturnih stvari koje se dešavaju u Crnoj Gori.

Gdje sa otpadom

RSE: U toku su, ili su u najavi, akcije čišćenja na lokalnom nivou u pojedinim opštinama u Crnoj Gori. Čak i neke organizacije, poput Kajakaša, uz pomoć policije, pokušavaju da učine, čini se nemoguće, da očiste korito rijeke Morače. Da li je Crna Gora zrela za jedno generalno čišćenje?

Pajović: Prvo treba pohvaliti sve akcije čišćenja, bez obzira što ću se ja složiti sa mnogima da na taj način nećemo zapravo riješiti pitanje deponovanja otpada, koje deponuju na velikom broju mjesta u Crnoj Gori. Međutim ono što je krucijalno pitanje jednog generalnog čišćenja Crne Gore jeste - gdje ćemo mi sa tim otpadom? Poražavajuća činjenica je, da ako mi sutra i očistimo cijelu Crnu Goru, imamo samo jednu jedinu sanitarnu deponiju, gdje ćemo zapravo to smeće deponovati. To je sve što smo mi uspjeli da uradimo za 20 godina, od predviđenih nekoliko u centralnom, sjevernom i južnom dijelu. Prosto, nemamo deponije, već taj otpad opet moramo smještati na smetlišta, koja nemaju ni minimum standarda, kada je u pitanju zaštita životne sredine. Čini mi se da se jednostavno kao bumerang vratio jedan nerad ili nemanje sluha za to da će životna sredina biti jedno od vrhunskih političkih pitanja, a ovdje već možemo slobodno govoriti o životnoj sredini kao jednom vrhunskom ekonomskom pitanju. Razvoj turizma, razvoj organske poljoprivrede i razvoj zelenih poslova, sa današnjom slikom Crne Gore, kada je u pitanju otpad, ne idu ruku pod ruku.

RSE: Da li je problem smeća sistemski ili mentalitetski? Da li je odgovorniji sistem ili građani?

Pajović: Apsolutno sam siguran da je u pitanju sistem. Nisam pristalica teze da su ljudi u Crnoj Gori na mnogo nižem stupnju razvoja, kako često ljudi vole da kažu, u odnosu na ljude koji se nalaze na zapadu Evrope. Iz prostog razloga što svako od nas, kada sleti avionom u zemlju zapadne Evrope, apsolutno odmah prihvati pravila ponašanja koja su upravo u toj zemlji. Dakle, kada imate uređen sistem, kada oko sebe ne gledate toliko smeća, vi se edukujete brže, nego što vas može edukovati jedna edukativna kampanja, jedna televizija ili jedan promotivni spot. Primjena kaznene politike i osjećaj kod ljudi da postoji primjena zakona kada je u pitanju bacanje i deponovanje otpada, bi apsolutno doveli do jako dobrih rezultata, u jako kratkom vremenu. Pristalica sam toga da prvo država uvede i primjeni zakone koji već postoje i nakon toga bi, sasvim sam siguran, stanje bilo puno bolje. Naravno, tim svakako ne aboliram ponašanje stanovnika jer teško da možete očekivati od građana Crne Gore da su ekološki osvješćeni i odgovorni, ako imate donosioca odluka koji apsolutno nisu ekološki osvješćeni, jer da jesu, oni bi do sada već našli načina da se primjene zakon iz ove oblasti. Ako mi neko kaže da je vrlo teška primjena zakona, onda ću ja postaviti kontra pitanje - kako je moguće da se Zakon o PDV-u primjeni u roku od 24 sata i cijeli niz, odnosno set pred-zakona kada su u pitanju neke druge stvari, a ovdje stvari nije moguće tako brzo primijeniti. Dakle, ta priča ne pije vodu i sasvim je očigledno da će još uvijek biti potrebno vršiti dodatni pritisak na donosioce odluka, da jednostavno shvate da je životna sredina vrhunsko političko pitanje, a zatim i ekonomsko pitanje, zbog kojeg Crna Gora svakoga dana mnogo više gubi, nego što bi inače.

RSE: Kako kao ekolog, ali i građanin Crne Gore, doživljavate situaciju gdje, sa jedne strane, država u svijet, preko zaista kreativnih i uspješnih video spotova, šalje sliku o nespornim ljepotama Crne Gore, a sa druge strane, pretpostavljam da ste i sami svjedočili onome što se dešavalo nakon posljednjih poplava na Skadarskom jezeru, svjedočili ste o tonoma plastičnih boca i otpadaka koji su prosto poslali neku drugu sliku o nama.

Pajović: Saglasan sam da Crna Gora ima jako puno prirodnih ljepota i saglasan sam da priroda zapravo predstavlja jednu od najvećih prednosti Crne Gore, ne samo prednosti u smislu životne sredine, već i ekonomske prednosti Crne Gore. Međutim, problem je kada vi na taj način animirate turiste, da eventualno dođu da posjete vašu zemlju, i onda vide ono sve što nisu vidjeli na spotovima. Podvlačim da je potrebno uraditi dodatni napor jer teško da će vam opet neko doći kada vidi sve te deponije i svo to smeće koje ja, makar koliko sam putovao van Crne Gore, teško da sam vidio, izuzev u zemljama koje karakterišu kao slabo razvijene ili čak nerazvijene. Zbog toga je neophodno uraditi upravo ovo o čemu stalno potenciram, a to je urediti sistem, da nam se ne bi kasnije vratile kao bumerang sve te stvari koje su danas nesporno potrebne za razvoj turističke privrede. Ljudi jednostavno moraju shvatiti da takve stvari znaju itekako da odbijaju. Oonda se tu postavlja pitanje - koliko je tu koristi, a koliko je štete? Ukoliko bismo uradili ono što je do nas, onda sam sasvim siguran da će se svaki turista vratiti, ako ništa drugo, onda zbog tradicionalnog gostoprimstva i jedne čiste prirode. Ukoliko se bude nastavilo sa ovakvom praksom, onda teško da možemo očekivati da će turizam, kao naša najveća ekonomska grana, napredovati u budućnosti.