Piše Darko Šuković
Milo Đukanović će do penzije braniti svoja kadrovska rješenja, ali to neće promijeniti činjenicu da u partiji nema ni pet ljudi kadrih da, kad zagusti, stanu pred kamere i zauzmu jasan stav, piše autor emisije “Živa istina” u osvrtu na crnogorske proteste.
Ako je sposobnost da se odabere realan cilj i strpljivost u njegovoj realizaciji, drugo ime za dobru politiku, onda je dar za mjeru, zapravo, najvažnija osobina karaktera političara. Lideri DF, u ciglo sedam dana, pokazali su da nemaju te kvalitete. Prošloga su vikenda, ne samo zaustavili vrtoglav pad vrijednosti svojih akcija na crnogorskoj političkoj berzi, nego su se, sticajem (i) čudnih okolnosti, premetnuli od repa, u glavu opozicije! A, u subotu, u zoni sumraka ispred Skupštine, Mandić, Medojević i Knežević pokušali su nezakonito, neustavno i, ispostavilo se, nemoguće!? Po ocjeni Tužilaštva – da nasilno promijene ustavno uređenje Crne Gore!
I sunovratili se daleko ispod tačke na kojoj su bili prije 27. septembra, dana početka protesta. Vrijeme, a, možda, i istraga nadležnih državnih organa, pokazaće jesu li lideri DF sami svoju sudbinu spiskali ili ih je, sve se jače govorka, preko rubikona gurnula neka radikalna ruska ruka? Uostalom, mnoga ruska glasila javila su o razbijanju “antinato protesta u Podgorici”, ne pominjući prijelaznu vladu!
Kad se razmetne dim sa bojišta, pošten čovjek želi samo jedno – da je saldo žrtava nula. Srećom, bilo je tako. Zato, sada, ima smisla analizirati moguće političke posljedice subotnjih događaja.
Poljuljana arhitektura opozicije
Na odnosu prema protestima DF, sasvim očito, poljuljana je, tek posložena, arhitektura opozicije. Dok se Milić, hoće-neće, ipak pridružio demonstrantima, uprkos dilemi da li ih podržava i vaskolika SNP,gradeći most za novo predizborno savezništvo, liderska trojka Lekić-Bečić-Rakčević nije. Pridruživanje protestima značilo bi, ispravno su zaključili, pristajanje na Mandića kao lidera opozicije. Dakako da to nije godilo sujetama trojice lidera. No, prije svega, nije išlo na ruku njihovim planovima za predstojeće izbore…a, valjda, nije bilo u skladu ni sa njihovim stavom o nasilnoj promjeni vlasti? Ne treba sumnjati da su Lekić, Bečić i Rakčević savršeno razumjeli, a, vjerovatno, i znali da će slika sa plakata “Sloboda traži ljude” postati stvarnost u noći kad je planirano da “sve bude gotovo”!
U obzir, međutim, nije dolazio ni jasan vrijednosni, ideološki otklon od demonstracija, zbog straha od optužbi za opozicionu nesolidarnost, pa čak i šurovanje sa DPS. Uostalom, unutar opozicije takve se etikete dijele kao priganice s medom. Zato su Demos, Demokrate i URA odlučili da DF-u “učine ćeif”, a ne završe posao. Ljudski su razumjeli razloge za protest, ali će oni svojim putem…na čijem će kraju, moguće, takođe biti protest, ali njihov.
Zapravo, bio je to stav trojice lidera, nakon petosatnog vijećanja, dan uoči protesta. Ne, baš, i njihovih partija! Po dubini, odmah su se pojavile pukotine. Koje, zacijelo, najmanje prijete Demosu, iako bi neko zloban mogao primijetiti da je dolaskom Danilovića, na mitingu bilo pola te partije. Ni među Demokratama neće dramiti zbog odluke “stare garde”, Gošovića i Kaluđerovića, da nazoče demonstracijama. Na kojima ih je, pored ostalih, čekao njihov Peđa.
Drugo je URA! Stavovi Rada Bojovića i Božene Jelušić, na jednoj, a Dritana Abazovića na drugoj, teško bi koegzistirali i u okviru nekadašnjeg SSRN. Ipak, veći problem od političke razrokosti (Šerbo Rastoder još ćuti) potpredsjednika, Žarku Rakčeviću može predstavljati njegovo (nevoljno?) oglušivanje o direktive kolumnama dvojice paterfamilijasa koncerna (Iz)Vesti(ja)?!
Koji su, manirom istinski nezavisnih novinara, pozvali Rakčevića, Bečića i Lekića da izvedu svoje pristalice na ulicu, u subotu, i sruše vlast! Iako je jasno da dvojici tajkuna i njihovom koncernu, poslije ovoga, najdubljeg dosad, posrnuća, partner može da bude samo Kurir, a nikad više Delegacija EK, ambasada SAD, Njemačke ili bilo koje ozbiljne zemlje…uključujući Rusiju, i da se od tih medijsko-političkih očajnika i propaliteta treba urgentno sklanjati, lider URA, izgleda, nema snage za taj emancipatorski potez. Tako mu barem izgledaju izjavice o protsetima.
Trebalo je, dakle, da se desi nešto dovoljno politički zahtjevno, pa da se pokaže kako na opozicionoj strani opet nije sve leglo po šavovima. Jasan I oštar kritički odnos prema vlasti, nije mogao natjerati Bojovića i Jelušićku da zažmure na “panslovenska mantanja” i četničku ikonografiju, namjerena da Crnu Goru zanavijek drže na Istoku. Drugi su spremni da i to progutaju, treći bi tu platformu iskreno pretvorili u državnu politiku…
Koliko je protest zbližio DF i SNP, toliko je zakomplikovao njihove odnose sa ostatkom opozicije. Uz snažne šumove u URI, čini se mogućim još jedno miješanje karata na strani protivnika vlasti!? A tajming za tu rabotu daleko je od dobrog.
Dakako, protest DF, njegova pozadina i ishod, ponudio je mnoga naravoučenija i partijama na vlasti. To se odnosi na DPS i SDP više nego na ostale. Ratne sjekire su, očigledno, zakopane barem na sedam dana i vrh koalicije, kako se moglo čuti u obično dobro obaviještenim krugovima, funkcionisao je kao tim… i to kao nikad nakon referenduma!
Primirje ili mir na liniji Đukanović - Krivokapić
Da li je neoprezno i rano konstatovati da su strateški pravci državne politike još uvijek dovoljno jako vezivno tkivo u koaliciji na vlasti, kao što se ispostavlja da su silnice vrijednosnih i ideoloških razlika nepremostiv uzrok komešanja u opoziciji? Rizično, zacijelo, jeste! Samo Đukanović i Krivokapić znaju ima li im povratka na staro? U svakom slučaju, nakon zamornog perioda “bračnih” svađa i ulaska u fazu puke “tehničke” saradnje, protest DF ih je, makar nehotice i makar za kratko, ako ne pomirio, ono primirio.
I na toj, silom prilika obnovljenoj hemiji, pokazalo se da su zajedno jači. Medijski front, s Vladine strane, cijele sedmice, držala su, praktično, tri čovjeka: Đukanović, Marković i Raško Konjević. Sportskim rječnikom kazano, zapažen je bio i ministar Pažin. Premijer vjerovatno zna ko je mudro ćutao, a ko mudro radio, ali se stekao utisak da institucije funkcionišu samo kad se upali “crveni alarm” i na pogon “odozgo”!
Iako je subotnji stampedo proizveo solidan politički zemljotres, nije neophodno čekati kraj slijeganja tla, da bi se neki zaključci izveli. Izvjesno je da će DPS i SDP vrijeme do pozivnice provesti u prisnijim odnosima, nego su se nadali. No, DF-ov marš na institucije mogao bi motivisati i Đukanovića i Krivokapića da se još jednom presaberu u biranju partnera za budućnost, iz vizure proklamovanih državnih interesa? Za SDP je DF postao nemoguć partner još nakon odlaska Lekića, protestom je to samo “zakucano”, a ako su u DPS-u ikada ozbiljno razmišljali o SNP-u, u subotu je ta opcija sahranjena.
Uz te, najočiglednije, posljedice političke havarije DF, pa i SNP, naziru se još neke. Samo na prvi pogled daleke. Rezonski je očekivati da će opozicija sada mnogo teže pridobiti SDP za bojkot izbora (što je najjači planirani odgovor na eventualni tvrd stav DPS o izmjeni izbornih uslova), pošto bi time dovela u pitanje ne samomeđunarodno priznanje rezultata glasanja, pa, dakle, i legitimiteta vlasti, nego i ulazak Crne Gore u NATO! Zapravo, faktor strateškog cilja trajaće još cijelu godinu, pošto je kraj procesa članstvo u Alijansi, a ne pozivnica! U takvoj situaciji, SDP, jednostavno, ne može povući potez kojim rizikuje dramatične, istorijske posljedice po Crnu Goru!
Na pozicioniranje SDP mogao bi uticati još jedan, samo naizgled efemeran detalj – snažno negativno targetiranje potpredsjednika te stranke Raška Konjevića, zbog držanja policije na protestima! Previše je suzavca poteklo Bulevarom Ivana Crnojevića, da bi se lideri opozicije i ministar policije tako brzo mogli naći za istim stolom, kao potencijalni saveznici. Politički obrazac je jasan: koliko je Konjevićev rejting skočio u vladajućoj koaliciji, toliko je pao u opoziciji, a nije čovjek kojim SDP može trgovati.
Da li je država položila ispit
NATO orbita, i to je bjelodano, uticaće dominantno i na politiku Pozitivne. Darko Pajović je prošle sedmice kristalno jasno saopštio platformu svoje partije. U njoj nema kopče sa antinato snagama. Bilo bi neozbiljno pogađati hoće li se Rakčević prikloniti Dritanu i tajkunima ili Bojoviću i Jelušić, pošto je sve moguće, a nije pretjerano bitno, iako bi od toga moglo da zavisi da li će paktirati sa Demokratama i(li) Demosom, što, takođe, neće presudno uticati na ishod izbora.
Iako se mogao steći utisak da je Država suvereno položila ispit, na testu koji joj je zadao DF, bojim se da je bliža istini neka dvojka ili mršava trojka! Đukanović će do penzije braniti svoja kadrovska rješenja, ali to neće promijeniti činjenicu da u partiji nema ni pet ljudi kadrih da, kad zagusti, stanu pred kamere i poentiraju. Za pravu brigu je, međutim, što možete istresti sve što valja iz svih parlamentarnih I vanparlamentarnih crnogorskih stranaka, pa ih pojačati najboljima iz svijeta nepartijaca, opet će na nekom važnom mjestu u institucijama biti rupa. Zdrav razum, međutim, sugeriše da je lakše popuniti malo, nego puno rupa. Za one koji nijesu shvatili, rješenje slijedi.
Crnoj Gori nije potrebna ni prijelazna, ni tehnička, ni vlada nacionalnog jedinstva. Potreban joj je istorijski dogovor svih koji su joj lojalni, znaju znanje, ne lažu i ne kradu! Bez tog “poklona”za deseti rođendan, sa pečatom umjesto mašnice, mogla bi imati problema na stotu godišnjicu Podgoričke skupštine!
