Predstavnici Vlade Crne Gore, političkih partija, nevladinih organizacija i članovi porodica žrtava obilježili su 31 godinu od deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz 1992. godine.
Crnogorska policija je maja 1992. godine nezakonito uhapsila 66 civila iz Bosne i Herecegovine, uglavnom muslimana, koji su u Crnu Goru došli bježeći od rata, a potom ih isporučila vojsci Republike Srpske Radovana Karadžića.
Većina je odmah likvidirana, a ostali su odvedeni u logore.
U obraćanju ispred sjedišta Centra bezbjednosti Herceg Novi, Alen Bajrović kazao je da je crnogorska policija njegovog oca Osmana Bajrovića nasilno odvela iz porodične kuće u Bijeloj "i dovela u ovo stratište, u 'logor' koji se nalazi ispred nas".
"Smatram da je ovo logor mog oca, da je to stratište u kojem je on najvjerovatnije i završio. Moram izraziti ogorčenost na institucije koje nisu dale ni djelić energije kako bi se ovaj zločin rasvijetlio. Ja još uvijek nijesam našao posmrtne ostatke svoga oca".
Prema podacima Akcije za ljudska prava (HRA), samo njih 12 je preživjelo mučenje. I dalje nijesu pronađena tijela svih žrtava deportovanih, niti se zna tačno mjesto na kome su ubijeni.
Iz nevladinih organizacija koje se bave ratnim zločinima počinjenim na teriotriji Crne Gore 1990-ih su kazali da su veoma razočarani odnosom institucija prema ovom zločinu.
Tamara Milaš iz Centra za građansko obrazovanje (CGO) kazala je da ništa nije učinjeno za osam godina od kada je donešena strategija kojom se Specijalno državno tužilaštvo (SDT) obavezalo da će preispitati sve slučajeve ratnih zločina.
"Na žalost, i pored promjena u SDT-u nemamo utisak da postoji drugačiji tretman ovih slučajeva", kazala je ona.
Direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević kazala je da se godinama zalažu za krivičnu pravdu, spomenik za žrtve, Dan sjećanja i izvinjenje crnogorske policije.
"To izvinjenje smo doživeli prošle godine. Drugo nismo”.
Prošle godine je tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin uputio izvinjenje žrtvama i članovima porodica.
Iz Vlade su danas saopštili da je Dritan Abazović prvi premijer koji je prisustvovao obilježavanju godišnjice deporatacije.
"Ovo je Crna Gora koja ne bježi od prošlosti i koja se suočava sa njom. Učimo na istorijskim greškama da bi u budućnosti bili bolji", istakao je Abazović.
Memorijalnom skupu prisustvovali su i potpredsjednik Vlade Ervin Ibrahimović i ministri pravde Marko Kovač i rada i socijalnog staranja Admir Adrović.
Ljupka Kovačević, koordinatorka Centra za mirovno i žensko obrazovanje, poručila je da je hvata nelagoda "kada stojim ispred ovih ljudi iz crnogorske vlasti".
"A većina njih je mogla mnogo više da uradi od onog što su uradili konkretno za ovaj zločin i sve druge zločine. Svi koji stoje iza nas, a nisu prvi koji su došli da se slikaju, imaju obavezu da urade da postoji spomen obilježje, da bude krivično gonjenje, da se nađu nalogodavci, i inspiratori i da se žrtve uvaže na način da stalno sve bude javno”.
Zločin deportacije počinjen je u vrijeme vlasti Demokratske partije socijalista (DPS), partije doskorašnjeg predsjednika Mila Đukanovića, koja je smijenjena u avgustu 2020. godine, nakon trodecenijske vladavine.
Đukanović je u vrijeme deportacije bio premijer Crne Gore.
Za zločin deportacije izbjeglica u Herceg Novom do danas niko nije osuđen.
Apelacioni sud je 2012. godine, oslobodio devet nekadašnjih policajaca nakon, kako je sopštila HRA, neistinite tvrdnje domaćih sudova da Crna Gora zvanično nije učestvovala u ratu u BiH.
Crna Gora je na osnovu poravnanja 2008. godine platila naknadu štete za većinu žrtava za ovaj ratni zločin ali niko nije krivično odgovarao, naveli su ranije HRA, CGO i Centar za žensko i mirovno obrazovanje.
Ove nevladine organizacije godinama unazad zahtijevaju krivičnu pravdu za žrtve deportacije, podizanje spomenika, i da se proglasi zvaničan dan sjećanja.
Godinama je Crna Gora kritikovana i od međunarodne zajednice zbog neriješavanja pitanja ratnih zločina.
U poslednjem izvještaju Evropske komisije navedeno je da je Crna Gora u predmetima postupanja sa ratnim zločinima nastavila sa implementacijom strategije procesuiranja ratnih zločina, "sa ograničenim rezultatima".
