Dostupni linkovi

Lov: Ja i ratni zločinci – Četvrti dio


U talijanskim knjižarama može se kupiti nova knjiga Carle del Ponte - "Lov: ja i ratni zločinci"

...Oko 3 popodne srećem se sa Zoranom Djindjićem koji će uskoro biti izabran za srpskog premijera. “Osjećamo veliku potrebu da predamo pravdi odgovorne za rat. Narod mora da zna šta se desilo,” kaže Zoran...

Pismo ministru pravde Savezne Republike Jugoslavije, Petru Jojiću, tvrdokornom članu Srpske radikalne stranke, poslala sam 26. aprila 2000. godine. Počinjalo je uobičajenim diplomatskim ljubaznostima, iako sam, čitajuci ga naglas, osjetila laganu odvratnost. “Ekselencijo”, počinjalo je moje pismo, ”Kancelarija tužioca ima čast da traži saradnju vlade Savezne Republike Jugoslavije…” U nastavku tražim pomoć za uručivanje poziva za svjedočenje na Sudu izvjesnom pukovniku jugoslovenske vojske, kojeg sam namjeravala saslušati u vezi sa kršenjem ljudskih prava za vrijeme napada i okupacije zaštićene zone “Srebrenica”.

Sedam dana nakon isteka zakazanog termina za saslušanuje pukovnika, dobili smo pismo sa pečatom i potpisom ministra Jojića, koje je počinjalo ovako: ”Attn: Kurva Dell Ponte, takozvani tužilac Suda za ratne zločine Hag”. Slijedi 25 gusto kucanih stranica izmišljotina. “Želim da Vas informišem da znam za Vaše nečasne namjere”, pisao je Jojić. Za razliku od onoga što radite Vi, ja poštujem medjunarodno pravo, naročito akta koja se odnose na medjunarodni kriminal, želim Vam pokazati da postoje ljudi koji se ne prodaju, koji ne gaze nauku koju su izučili, koji vjeruju u Boga i nemaju ruke okrvavljene nevinim žrtvama”.

“Zatvor kojim Vi upravljate, kao najbesčasnija od svih prostitutki koja se prodala Amerikancima, zatvor u koji, koristeći se živom silom, Vi odvlačite nevine Srbe, takozvani Medjunarodni sud pravde je ilegalna ustanova osnovana na kršenju normi statuta UN i medjunarodnog prava u cjelini…. Na kraju 25 stranica prijetnji i bijesa kao izazov nudi mi da se sretnemo u sobi jednog hotela u Moskvi, zajedno sa generalom Dragoljubom Ojdanićem, ministrom unutrašnjih poslova Jugoslavije, čovjekom koji, uvjerava me Jojić, ima uza se prave Srbe, a ne prevrtljivce. U suštini, Jojićevo pismo je bio jedan strasni apel da se osude i kazne vojnici i političari zbog NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore, od 24. marta do 9. juna 1999. “Najzad mi neko iskreno govori ono što misli”.

Milošević odbio da pruži podatke o NATO bombardovanju

…Moje interesovanje za slučaj (NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore) ne proizilazi samo iz moga mandata kao tužioca. Izvještaji o jednom posebnom slučaju - bombardovanju putničkog voza, koji je upravo prelazio željeznički most – kopkaju me. Zašto se pilot, pitam se, nakon što je jednom pogodio putnički voz, vratio i ponovo bombardovao most? Oformili smo Komisiju sa zadatkom da utvrdi da li činjenice kojima raspolažemo omogućavaju jednu temeljnu istragu. Imala sam potrebu da utvrdim da li su napadi na putnički voz i zgradu RTV Srbije bili zločini za koje odgovornost, slijedeći komandni lanac, mogu da snose visoko pozicionirane osobe koje mogu biti u nadležnosti Suda…. Trebali su nam detalji, činjenice. Ono sto smo dobili bile su samo tri stranice uopštenih uvjeravanja da je NATO preduzeo sve mjere da bi ograničio civilne žrtve prilikom bombardovanja vojnih ciljeva… Jasno je i meni i mom osoblju da NATO ne želi da nam da informacije o izboru ciljeva za bombardovanje i drugim odlukama.

…Sjećam se i jedne diskusije o kasetnim bombama koje je NATO koristio. Radi se o avionskim bombama koje se, prije nego što dotaknu zemlju, rasprše u kišu hiljada sitnih zvončića koji ostanu na zemlji, a ne eksplodiraju, što znači da funkcionišu kao mine. ”Nemoguće je da je korištenje tih bombi legalno”, tvrdila sam. Nekoliko dana kasnije došao je do mene Fenrick sa ubjedljivom pravnom dokumentacijom koja je pokazivala da je upotreba kasetnih bombi legalna. Takodje mi je pokazao dokumente koji potvrdjuju da ne postoji nikakav ugovor koji zabranjuje korištenje projektila sa osiromašenim uranijumom.

Moja Komisija nije nikada pokrenula generalno pitanje zakonitosti upotrebe sile od strane NATO-a protiv Jugoslavije, jer čak i da se dokaže nelegalnost bombardovanja, ta akcija spada pod takozvani “zločin protiv mira”, što nije u nadležnosti Suda.

…Godinama kasnije Slobodan Milošević je podnio Sudu tekst - transkript razgovora pilota koji je bombardovao putnički voz sa komandom u bazi Aviano. Tražila sam od NATO komande u Briselu da mi dostave njihov snimak razgovora, ali su rekli da ne postoji… Preko jednoga savjetnika odbrane S. Miloševića, tražila sam da razgovaram sa Miloševićem o NATO bombardovanju, nadajući se da će mi on dati nove činjenice o napadu na putnički voz. Nekoliko sedmica kasnije dobila sam odgovor: Milošević je odbio da pruži bilo kakve podatke.

Đinđićev “ugovor sa đavolom”

…Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam prihvatila ono što su mi savjetnici govorili o Koštunici, prije nego sam shvatila da se za Koštunicu etničko čišćenje nikada nije desilo, da nikada nije bilo masakra u Srebrenici, da stotine hiljada Albanaca nikada nisu bili protjerani sa Kosova u Albaniju i Makedoniju. On je tvrdokorni dogmata i nacionalista... istog tipa kao i Karadžić.

…Razgovor počinje s praznom pričom o tome kako ne može da u potpunosti odgovori na naše zahtjeve, jer su druge državne institucije zadužene za saradnju sa Sudom. Rat u bivšoj Jugoslaviji, kaže, previše je komplikovan za samo jedan “ad hoc” sud, tvrdi da formiranje jedne Komisije o istini i pomirenju – institucija koja mislim da nema odgovarajuću moć, koja eventualno može sakupiti činjenice o ratu, ali ne i izvesti optužbe - da bi takva komisija bio jedan pravi sistematski naučno - analitički pristup istraživanju zločina o ratu… Kada ga pitam zašto jugoslovenske vlasti nisu izručile sudu neke od optuženih bosanskih i hrvatskih Srba kao što su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Milan Martić, čovjek koji je optužen da je neselektivno gadjao Zagreb, Koštunica tvrdi da to nije u njegovoj nadležnosti, već jugoslovenske vlade….Umjesto da koristi činjenice, Koštunica bazira svoje mišljenje na dezinformacijama i prosipa propagandu. Poslije 20 minuta dosta mi je njegove besplodne retorike. Ustajem, uzimam moju Luis Vuitton tašnu i kažem: ”Gospodine predsjedniče, mislim da treba da prekinemo naš razgovor”.

…Oko 3 popodne srećem se sa Zoranom Đinđićem koji će uskoro biti izabran za srpskog premijera. “Osjećamo veliku potrebu da predamo pravdi odgovorne za rat. Narod mora da zna šta se desilo”, kaže Zoran... Pitam ga kako može početi naša saradnja. Njegov odgovor je prava bomba. Aludira na tajne izvještaje prema kojima je, srpska tajna policija, nastojeći da sakrije tragove masovnih zločina na Kosovu, transportovala leševe ubijenih Albanaca, medju kojima žena i djece, i tajno ih zakopala unutar vojne baze u Batajnici. Naredba za jednu takvu operaciju mogla je doći samo od visoko pozicioniranih vojnih i političkih osoba. Takva akcija podrazumijeva učešće policije i vojske.

…Po odlasku iz Beograda Joris i ja učestvujemo na Svjetskom ekonomskog forumu u Davosu…Izgleda da su svi optimisti u pogledu Koštunice, kao da je on taj koji je svrgnuo Miloševića. Čujem kako pričaju “Koštunica vizionar”, “umjereni Koštunica”, “Koštunica čovjek mira”. Carl Bildt, političko čudo od djeteta, Švedjanin, koji je dijelio predsjedavanje jednim promašenim pokušajem uspostavljanja mira, za vrijeme rata u BiH, nije jedini koji mi prebacuje kako moji napori mogu da destabiliziraju Jugoslaviju.

…Nekoliko dana kasnije Đinđić traži da se tajno sastanemo. Predlažem 3. mart 2001. u Luganu. Poslijepodne Đinđić i njegova supruga sletjeli su u Lugano. Sreli smo se na aerodromu. Predlažem Ružici da iskoristi priliku za šoping. Đinđić je energičan političar i optimista, znam da nije došao čak do Lugana, da bi gubio vrijeme. Dva sata pričamo, na njemačkom, o Srbiji i problemima. Đinđić tvrdi da Milošević i dalje upravlja SPS-om, pokušava politički da preživi kao opozicija. Jasno mu je da Miloševića treba neutralisati.

….Obavještava me o pokušajima Koštunice i njegovog tima, naročito Ljiljane Nedeljković, da ga obore. Priznaje da ga nadgledaju i da kontrolišu njegove telefone. Kaže da je Koštunica napravio dogovor sa Miloševićem, noć prije nego će ovaj napustiti položaj, ali mi ne kaže ništa o sadržaju pakta. Kada ga pitam zašto je prihvatio da podrži kandidaturu Koštunice, odgovara da drugačije nije mogao postupiti, iako zna da je to “ugovor sa djavolom”.

…Đinđić je tražio ovaj sastanak da bi mi saopštio svoj akcioni plan. Njegova strategija je da usvoji zakon koji ce omogućiti srpskoj vladi da ponudi kompenzaciju onima koji se spontano predaju. To Koštunica neće moći da blokira…Đinđić kaže da je njegova vlada već napravila dogovor sa Blagojem Simićem, optuženim za deportaciju ne - Srba u Bosanskom Šamcu (na kraju biće osudjen na 15 godina zatvora). Srpska vlada prihvatila je da Simićevoj porodici isplaćuje mjesečno sumu u iznosu od 500 njemackih maraka….odvratni su mi ovakvi dogovori i plaćanje. Medju osobama koje tražimo ima optuženih za masakr hiljada nevinih žrtava, i polazeći od predaje Simića, porodice zločinaca i onih koji su masovno silovali, primaju mjesečnu platu dok žrtve genocida, žene iz Srebrenice, na primjer, a da i ne govorimo o desetinama hiljada srpskih izbjeglica koji su izgubili sve i koji su prepušteni sami sebi, jedva uspijevaju da prežive. Ali, bez obzira na nemoralnost ovakve prakse, ona je legalna.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić

Naredni nastavak: Hapšenje Miloševića, objavljujemo u utorak, 29.04.08

U Italiji je u prodaji knijga bivšeg glavnog tužioca Haškog tribunala Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci". Ovo je prvo objavljeno izdanje ove knjige Carle del Ponte i prvo svjetsko izdanje u seriji "Bianca Feltrinelli" - izdavač je Ginagiacomo Feltrinelli, Editore Milano (Italija). Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi najzanimljivije dijelove iz knjige.
XS
SM
MD
LG