Dostupni linkovi

Buđenje novog arapskog nacionalizma


Pobunjenik pali "Zelenu knjigu", knjigu o političkoj filozofiji Gadafija tokom anti-režimskih prosvjeda, mart 2011.
Autor: Hubert Védrine, prevod: Ena Stevanović

Kako će se razvijati događaji u arapskom svijetu je naravno vrlo neizvjesno. Ono što je vrlo izvjesno je da se zapad mora prilagoditi novoj realnosti odnosno arapskom svijetu koji će postati još više nacionalistički.

Trenutno zapad sam sebe zastrašuje političkim islamom. Prerano je tvrditi da je pronađeno rješenje kako bi se izbjeglo da arapske zemlje nakon rušenja autoritarnih režima potonu u islamizam.

Međutim, niko ne predviđa scenarij koji se desio u Iranu i koji je sviju iznenadio, uključujući i same Irance.

Slobodni izbori će učiniti da islamističke stranke ojačaju, ali šanse da će one zaustaviti demokratske procese su vrlo slabe. To dokazuje i primjer suprotan Iranu, a to je Turska.

Ono čemu ćemo vrlo vjerovatno svjedočiti jeste buđenje arapskog nacionalizma koji dolazi iz novog Egipta i njegovog okruženja. To će biti nešovinistički, legitimni nacionalizam zasnovan na ponovno probuđenom ponosu.

FOTOGALERIJA - Revolucija u Egiptu - Mubarak odstupio s vlasti

Egipat je historijski srce arapskog svijeta, ali je bio neutralan više od 30 godina, što je paraliziralo arapski svijet. Novi demokratski Egipat će sigurno htjeti ponovo uspostaviti svoj utjecaj. Neće staviti u pitanje svoj mirovni sporazum sa Izraelom niti će zauzeti agresivan stav.

Ali zasigurno više neće podržavati pseudo mirovne procese i prestati će usluživati druge organizacijom prigodnih konferencija u Sharm-el-Sheiku. To ne bi trebalo iznenaditi niti uzbuđivati zapad koji će se morati potruditi da izbjegne iskušenje da si stvori novog neprijatelja te će morati biti spreman da prihvati ovaj novi arapski svijet kao svog partnera.

Dugo i ugodno razdoblje za zapad i Izrael je završeno. Morat ćemo zaboraviti prijatne odnose koje smo imali i prilagoditi se na inteligentan način. Isto to vrijedi i za arapske zemlje, posebno zaljevske koje su imale koristi od odsustva Egipta i koje će se sada morati prilagoditi njegovom povratku.

Okrenuta nova stranica

Demokratski Egipat će u konačnici sigurno biti bolji svjetski partner za mir. Ali samo ako Izrael pristane na kompromise za koje se cijeli svijet slaže da su neophodni i koje prihvata i izraelsko javno mnijenje, naravno ukoliko im je zagarantirana sigurnost.

Iako je tačno da je zapad nešto naučio od arapskih vlada i da je tražio njihovu podršku za svoje vlastite inicijative, zapad nije doveo te režime na vlast, niti ima išta s njihovim smaknućem. Oni su srušeni revolucijom mladih arapskih muškaraca i žena iz Egipta i Tunisa. A ostali su ih pratili.

Američki neokonzervativci i njihovi evropski sljedbenici si ne mogu pripisati nikakve zasluge za te promjene.

Oni ih nisu predvidjeli, jer da je to istina, zašto bi onda za vrijeme predsjednika GeorgeW. Busha razvili teorije o nužnosti vojnih intervencija kako bi se postigle promjene? Zapravo su samo uništili vlastitu reputaciju koristeći principe demokratije kao izgovor i opravdanje za rat u Iraku i sve što je došlo nakon toga.

Trebamo se zapitati da li su neokonzervativci možda samo usporili demokratizaciju arapskog svijeta. To što je međunarodna zajednica intervenirala u Libiji ne mijenja ovu jednadžbu: niko izvan Libije nije predvidio niti potaknuo ustanak u Bengaziju.

Libija je ekstremni slučaj u kojem je odgovornost da se zaštite pobunjenici važnija od svih ostalih razmatranja. Ali međunarodni angažman UN-a i g.Bush-a je presedan koji će se morati pažljivo tretirati.

Nema sumnje da će se Egipćani, Tunižani i ostali suočiti s mnogim problemima. Budućnost Libije je još neizvjesnija. Izgradnja kohezivnog demokratskog društva nakon Muhameda Gadafija će potrajati, a neokonzervativci i Sirija predstavljaju poseban izazov. Biti će trenutaka nazadovanja, ali su izgledi obećavajući. Jedan od njih je i Maroko.

Kako će se razviti ovi arapski procesi nije naša odluka, ali to nas ne sprječava da im pomognemo kako bi bili uspješni. Na putu ka izgradnji demokratskih institucija, arapske zemlje će biti mnogo asertivnije i boriti će se za svoje interese s većim samopouzdanjem.

Egipat je već krenuo tim smjerom, tražeći od tri najmoćnije zemlje u regiji (Turska, Iran i Izrael) da otvore novu stranicu međusobnih odnosa. Ostale zemlje će učiniti isto.

Ovaj novi nacionalizam nema ništa zajedničko sa arabizmom iz 1950ih. On odražava čežnju za snažnim suverenitetom u rješavanju vanjskopolitičkih pitanja. Objektivno nemamo razlog da ga se bojimo.

*Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova Francuske

Kriza u arapskom svijetu






Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
XS
SM
MD
LG