Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Potpuna diskriminacija invalida?


Svjetski dan osoba sa invaliditetom, u BiH obilježen je tek ceremonijalno. Invalidi ističu da su potpuno diskriminisani i suočeni sa brojnim barijerama u svakodnevnom životu

Sead Muratović imao je samo 21 godinu kada je krajem ratne 1992. godine stao na minu i izgubio desnu nogu. Od tada je stopostotni invalid. Nakon duge i teške rehabilitacije shvatio je da više nikada neće moći živjeti kao prije, te da će njegov život ići drugim tokom.

„Onda upadnete u jedan sistem i shvatite da u ovoj zemlji ste prepušteni sami sebi i onoliko koliko sami uložite ideje, uložite vremena u nekakvu svoju rehabilitaciju, u nekakava svoj novi život, toliko će vam biti kvalitetniji“, priča Muratović.

Danas je Sead predsjednik Eko sportskog kluba u Sarajevu koji okuplja ljude slične njemu koji su prošli razne obuke i prekvalifikacije kako bi mogli nastaviti i raditi normalno. Na pitanje koliko im je država BiH pomogla da se uključe u društvo i postanu njegov jednak dio, Sead odgovara:

„Ni najamanje, da budem iskren. Niz nekakvih programa je bilo za zapošljavanje, na što uopšte nismo mogli aplicirati, hajdemo biti iskreni, već je to dogovoreno ranije. Ali mi sami sebi pokušavamo pomoći, organizujemo se, pravimo projekte pomoći za samozapošljavanje, male biznis planove.“

ŽRTVE RATA

Od završetka rata do danas u BiH je od mina stradalo oko 1.700 ljudi, od kojih je 500 poginulo. Među njima samo ove godine poginulo je petero djece. 1.200 ljudi ostali su trajni invalidi. Oko 1.700 kilometara kvadratnih u BiH je još uvijek pod minama. Prema usvojenoj državnoj strategiji, cjelokupna teritorija BiH trebala bi biti deminirana do 2019, a za to je potrebno 40 miliona eura. To predviđa i značajna ulaganja države koja još uvijek nije u stanju usvojiti izmjene zakona kojima bi to bilo omogućeno, kaže ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović:

„Mi smo predložili izmjene zakona o deminiranju koji, nažalost, još nije ugledao svjetlo dana u Parlamentu, nije donese. Ukoliko zakon ne prođe, mi nažalost nećemo biti u poziciji da izdvojimo ta sredstva po strategijii moramo čekati onda da taj zakon bude usvojen. On stoji i leži gotovo pola godine u Parlamentu i ne vidim nijednog razloga zašto se tu politizira.“

Kako žrtve rata nisu zbrinute, veća prava i bolje uslova života u BiH nemaju ni neratni invalidi. Ljiljana Marković iz Širokog Brijega je invalid od djetinjstva kada je prebolovala dječiju paralizu. Kaže da joj je kretanje nemoguće bez Esingovog aparata koji mora koristiti 24 sata dnevno. Ovaj aparat košta od 1.000 do 2.000 eura, a Zavod za zdravstveno osiguranje pokriva tek dio troškova. Ostatak morate osigurati sami, ili ostati vezani za krevet, kaže Markovićeva i dodaje:

„Sam po sebi je kompliciran nabavak i skup je. Morate ići u druge države, u Hrvatsku ili kako je kome dostupno. A ovisim totalno od njega. Uglavnom, to su te poteškoće, a onda arhitektonske barijere, snalažanje uopće u društvu - kako se ko snađe.“

Osobe sa invaliditetom ističu da se o njihovim problemima govori uglavnom samo 3. decembra, te traže da Parlament BiH hitno ratifikuje Konvenciju UN-a o pravima osoba sa invaliditetom koja je potpisana još sredinom godine. Tek kada se ova Konvencija ratifikuje u Parlamentu BiH njene principe biće moguće pretvoriti u domaće zakone, što će svim osobama sa invaliditetom omogućiti prava o kojima za sada samo maštaju. Nadležni u BiH ipak ističu da je tek 20 zemalja u svijetu potpisalo i ratifikovalo ovu Konvenciju, te da će njena primjena trajati godinama.
XS
SM
MD
LG