Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Boško i Admira, 25 godina života, 25 godina smrti


Admira i Boško otišli su direktno u smrt od koje su bježali, ali i u legendu koja je obišla cijeli svijet

Prije tačno davdesetpet godina, mladi par iz Sarajeva, Admira Ismić i Boško Brkić, ubijeni su u pokušaju da napuste opkoljeni grad. Snajperski hici zaustavili su ih u koraku i prekinuli san o slobodi i ljubavi, jer, valjalo je njima preko rijeke...

Most Vrbanja za njih nije bio veza s drugom obalom. Otišli su direktno u smrt od koje su bježali, ali i u legendu koja je obišla cijeli svijet.

„Davno je to bilo, u zemlji koje nema više.

Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše

.....

Nisu bili iz plemena istog, nisu imali istoga Boga,

Al' imali su jedno drugo i san o bjegu iz svega toga“

Ovako glase stihovi pjesme sarajevske rok grupe Zabranjeno pušenje, posvećene Admiri Ismić i Bošku Brkiću, koji su ubijeni osamnaestog maja 1993.godine. Pokosili su ih snajperski hici o čemu je jedan očevidac ispričao:

„Dvoje mladih je išlo prema Vrbanja mostu. Držali su se za ruke, djevojka je mahala torbom, poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal – prvo je pogođen Boško pa Admira – ona je dopuzala do njega… Zagrlila ga i ostali su na asfaltu, onako zagrljeni.“

Trajao je taj posljednji zagraljaj punih sedam dana. Smjenjivali su se dani i noći, sunce i kiša, a mrtva tijela niko nije smio ili nije htio da prenese. Jer, snajperski hici su ih pokosili na ničijoj zemlji. Naselje Grbavica, gdje su trebali preći, bilo je pod kontrolom Vojske Republike Srpske, dok je ostali, veći dio grada kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercegovine. Obje vojske su se međusobno optuživale za mučko ubistvo mladog para a tadašnje mirovne snage UNPROFOR nisu se miješale, navodeći da čekaju primirje.

I, tek osmog dana njihova beživotna tijela su izvučena i sahranjena na groblju u Lukavici, u Istočnom Sarajevu. Po završetku rata, na inicijativu i želju Admirinih roditelja, njihovi su posmrtni ostaci prebačeni na groblje Lav u Sarajevu i zajedno sahranjeni. S tom odlukom je bila saglasna i Boškova majka Rada Brkić (Boškov otac je umro).

Priču o tragičnoj ljubavi koja je obišla svijet, prvi je objavio američki novinar, reporter iz ratnih područja pa tako i iz BiH, Kurt Šrok (Schork) koji je za Rojters (Reuters), već nekoliko dana poslije tragedije napisao:

„Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane - Armije BiH, i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Vojske Srba, netko ih je pogodio“

Ko je ubio dvoje mladih i pored toga što je prema brojnim svjedočenjima, bio dogovoren njihov izalazak iz grada pod opsadom, još uvijek nema odgovora... Istraga nikada nije pokrenuta, optužnica nikada nije podignuta. Na novinaru nije da otkriva ili prenosi pretpostavke ko je ubica ili ko su ubice, ko su nalogodavci a ko izvršioci.. I samo natuknica s koje strane su stigli meci, otvorila bi raspravu na društvenim mrežama koja bi samo oskrnavila uspomene.

A one žive u brojnim pričama, reportažama, melodijma, stihovima, filmovima pa čak i operi, što je privuklo pažnju širom svijeta, sve do SAD-a i Japana. Najčešće, Boška i Admiru su nazivali „sarajevskim Romeom i Julijom“, s čime se ne slažu ni Ismići ni Brkići.

Radmila Brkić kaže da ove dvije porodice nikada nisu zabranjivale njihovu ljubav, vezu mladića i djevojke različite nacije. Oni su Romeo i Julija samo po tome koliko su se voljeli, naglasiće u svakoj prilici Boškova majka. Uvijek mi je samo bilo važno ko je čovjek, ponavljaće Admirin otac.

A bend Zabranjeno pušenje pjeva o njima kao o onim koji su svoju ljubav stavili ispred zastava.

„Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio

i niko nikad neće sve dok Miljacka voda teče.

I pitaj se kad će još jednom na svijetu malom, bijelom

da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava.“

Međutim, ljubav staviti ispred zastava nije poželjno u poslijeratnoj BiH. Možda upravo zbog toga nema obilježja, nema mjesta uspomene na mladi par. Ništa se u njihovom gradu ne zove po njima.

Nekadašnji gradonačelnik Sarajeva, profesor Ivo Komšić, predlagao je izgradnju spomenika obrazlažući da njihova ljubav ima „neku epsko-lirsku snagu, ne običnu jer se radi o dvoje mladih ljudi koji su se voljeli u vrijeme kad se nisu smjeli voljeti, kad je sve bilo protiv njih". Bila je to Komšićeva ideja, bez podrške.

Autor pjesme o Bošku i Admiri, Davor Sučić, frontmen benda Zabranjeno pušenje, objašnjavajući nastanak pjesme i video-spota, naglašava da je to simbolična priča koja je autentična i danas, jer se poslije toliko godina mira i dalje traže sloboda i ljubav.

„Ja sam u toj pjesmi našao više simbola, prije svega da je ljubav uistinu ispred svega... Ona govori o prošlosti ali ja je prije svega shvatam kao metaforu budućnosti. Na mostu nema spomenika ni bilo kakvog znaka sjećanja na Admiru i Boška. Ali, legenda će uvijek ostati u ljudima i uvijek će nas intrigrirati: Kako su oni mogli sami protiv svih ami ne možemo?“

Zijo, Admirim otac poručuje da, kada se rat umiješa u ljubav prestaju svi zakoni i pravila, postojesamo zakoni rata.

Majka Nedreta se još uvijek pita da li je Admiru boljelo, da li je znala da umire kada je teško ranjena dopuzala i zagrlila već mrtvog Boška.

Boškova majka Radmila kaže da nije razmišljala o tome ko ih je ubio dodajući da kada bi i vidjela ubicu, samo bi ga pitala zašto je to uradio, zašto je pucao?

Prolaze godine, tuga ostaje.

Zijo i Nedreta Ismić pune dvije i po decenije čekaju da se vrate Admira i Boško. I danas će gledati na ulazna vrata... „ Kad o njima govorimo, to činimo kao da su tu. Čekamo da dođu odnekle.... I znamo da to nikada neće biti. Ali, tako je lakše i s tim osjećajem ćemo umrijeti ,“ kažu Ismići

I Radmila Brkić, Boškova majka, živi tako što o Admiri i Bošku ne govori kao o mrtvoj djeci.

Urna s dijelom pepela Šorkovog tijela, položena je u grob ispod Admirinog i Boškovog, na sarajevskom “Lavu”
Urna s dijelom pepela Šorkovog tijela, položena je u grob ispod Admirinog i Boškovog, na sarajevskom “Lavu”

I jedni i drugi, osim rane koju su ostavila njihova djeca, imaju još jednu - smrt reportera Kurta Šorka koji je ubijen na ratištu u Sijera Leoneu 2000. godine. Urna s dijelom pepela njegovog tijela, položena je u grob ispod Admirinog i Boškovog, na sarajevskom “Lavu”. Tu je želju Šork izrazio još za života, duboko vezan za tragičan kraj mladog para iz Sarajeva. Tako, kad se nosi cvijeće za Admiru i Boška, iz buketa se uvijek odvoji cvijet za ratnog reportera Kurta Šorka.

Boško i Admira
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:04:48 0:00
Direktan link

  • 16x9 Image

    Gordana Sandić-Hadžihasanović

    Saradnik Radija Slobodna Evropa od 1996. godine. Uređivala emisije posvećene izbjeglim i raseljenim osobama. Među osnivačima prve mreže bosanskohercegovačkih radio stanica i Jutarnjeg programa "Radio 27", što je jedan od zapaženijih projekata RSE. Trenutno uređuje emisiju "Na vratima Evrope", posvećenu evropskim integracijama i obavezama BiH na evropskom putu.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG