Predviđanje pada sljedećeg režima

Chrystia Freeland (Reuters), priredio Nedim Dervišbegović

Jedna od žrtava pobuna na Bliskom istoku su profesionalci koji se bave njihovim predviđanjem i koje su one iznenadile.

Međunarodni monetarni fond je pretrpio jak udar zbog izvještaja o Egptu iz aprila 2010. godine, u kojem je pohvalio "sustavne i široke reforme od 2004. godine" koje su ojačale ekonomiju i učinile je manje osjetljivom na spoljne udare.

Isto važi i za Leona Panettu, direktora američke Centralne obavještajne agencije (CIA), koji je osramoćen nakon što su se njegova predviđanja o Egiptu pred Kongresom za samo nekoliko sati pokazala netačnim.

Za bilo koga ko je svjedočio padu Sovjetskog saveza ili finansijskoj krizi iz 2008. godine, ovakve greške eksperata se čine vrlo poznatim.

Iz nekog razloga, jako nam je teško predvidjeti brze i krupne paradigmatske promjene -- bile one pucanje finansijskog balona koje se spremalo godinama ili narodna pobuna protiv režima koji je bio stabilan desetljećima.

Istraživanja ekonomista koji se bave ponašanjem, kao što je Dan Ariely sa Univerziteta Duke, sugeriraju da dio problema može biti u tome u tome da kada su naši interesi povezani sa statusom quo onda naši mozgovi imaju tendenciju da tu situaciju smatraju dobrom i stabilnom.

Dr. Ariely se u svom radu fokusirao na spoznajne greške koje nameće naš finansijski interes.

Ali slične predrasude mogu oblikovati i poglede političkih eksperata, koji mogu razviti osjećaj "vlasništva" nad nacionalnim elitama koje proučavaju koji može biti toliko jak kao što je i osjećaj koji bankari imaju za kreditne proizvode koje stvore.

U dalekosežnoj knjizi o demokratiji i autoritarizmu koju je napisao prije nego što je počeo raditi za Bijelu kuću, politički teoretičar Michael McFaul tvrdi da su pretpostavke o stabilnosti režima dominantne i da su, kada se radi o autoritarnim režimima, one uvijek pogrešne.

Dr. McFaul se grčevito protivi tom viđenju, tvrdeći da je "smatrati da će trenutna konfiguracija autokratskih režima ostati u igri i nakon 50 godina mnogo više naivno nego vjerovati da će neki od ovih režima uspješno napraviti tranziciju ka demokratiji."

Četiri faktora

Stavovi dr. McFaula danas kotiraju prilično dobro. Ali čak i kada bismo uspjeli prevazići naše psihološke prepreke po pitanju same promjene režima, predviđanje kada bi neki diiktator mogao biti oboren opet ne bi bilo moguće.

"Po samoj svojoj prirodi, te prelomne tačke nisu previdive," smatra Daron Acemoglu, profesor ekonomije na Massačusetskom insitutu za tehnologiju (MIT).

Bolji način za razmišljanja o tome da li će režim preživjeti, kaže on, bi mogao biti razumijevanje mogućnosti za pobunu, ako bi se znao pravi katalizator.

"Većinu vremena ovaj faktor je uspavan i teško je predvidjeti ustanak," tvrdi on. "Ali onog momenta kada uđemo u kritični period kao što je ovaj sada, ovaj pritajeni faktor dobija neku snagu koja omugaćava predviđanje."

U tom duhu, moj kolega Peter Rudegeair i ja smo napravili brzu procjenu zemalja sa najvećim prikrivenim potencijalom za ustanak.

U obzir smo uzeli četiri faktora, političku slobodu (pod pretpostavkom da u demokratijama nije potrebna narodna pobuna da bi došlo do promjene režima), korupciju, ranjivost na promjene cijene hrane i raširenost interneta.

U našoj analizi smo koristili javno dostupne podatke o ova četiri faktora i načinili smo listu od 25 najranjivijih zemalja. Analizu sa objašnjenjem javno dostupnih podataka u vezi četiri faktora u 25 zemalja do kojih smo došli njihovim kombinovanjem možete pogledati na ovoj adresi: http://static.reuters.com/resources/media/editorial/20110224/uprising_index.xls.

Libija, Alžir i Egipat su ušle u prvih deset, ali možda i veće iznenađenje predstavlja što su u njihovom duštvu i Rusija, Uzbekistan, Azerbejdžan i Venecuela.

Prema podacima sa Wired.com, stranice magazina Wired, američke vojne i obavještajne agencije su potrošile preko 125 miliona dolara u posljednje tri godine na kompjuterske modele koji pokušavaju predvidjeti nemire.

Imajući to u vidu, ova naša brza kalkulacija bi trebalo da isprovocira diskusiju a ne da tačno odredi sljedeću kriznu tačku.

Zaraza i percepcija

Dr. Acemoglu sugerira da je jedan način da se poboljša ovakva vrsta analize uzimanje u obzir načina na koje različiti faktori čine neki režim ranjivim:

"Na primjer, izražena korupcija bez raširenosti interneta ili velika raširenost internata bez korupcije neće stvoriti pritisak za pobunu, ali kada su oboje prisutni to je onda jedna sasvim dugačija utakmica."

Diktature koje se održavaju zahvaljujući ideološki ujedinjenoj revolucionarnoj političkoj partiji -- na primjer Iran i nešto manje Kina -- imaju veće izglede za opstanak nego one čiji vladari zavise samo od oružja i patronata.

Lucan Way, profesor političkih nauka na Univerzitetu Toronto, kaže da je sljedeća stvar koja doprinosi krhkosti režima koju bi trebalo uzeti u obzir u sofisticiranoj analizi to da li je sam autoritarni režim proizvod nedavne revolucionarne borbe.

Diktature koje se održavaju zahvaljujući ideološki ujedinjenoj revolucionarnoj političkoj partiji -- na primjer Iran i nešto manje Kina -- imaju veće izglede za opstanak nego one čiji vladari zavise samo od oružja i patronata.

Promjene cijena hrane su često katalizator koji od režima sa prikrivenom ranjivošću na pobunu načini onog koji se suočava sa masom na ulici. To je bio slučaj u Tunisu, ali i ne tako nedavno u Boljševičkoj revoluciji.

Druga stvar koja može gurnuti društvo sa prikrivenim potencijalom za pobunu u akciju je efekat demostracija, ili ono što dr. Acemoglu zove "zaraza", fenomen koji je također poznat onima koji su bili zahvaćeni širenjem velikog požara finansijske krize 2008. godine.

U oba slučaja, iznenadna vjera da se prijašnje stanje može promijeniti stvara moć kojom se može promijeniti stvarnost.

Izgleda da čak i neki od najmoćnijih svjetskih autoritarnih režima postaju zabrinuti zbog opasnosti od zaraze i zbog moći percepcije.

To je razlog zbog kojeg Kina blokira elektronske informacije i rasprave o ustancima na Bliskom istoku.

Kremlj ima čak i više razloga za zabrinutost. Istraživanje javnog mijenja u Rusiji je pokazalo da jedna trećina ispitanika smatra da je "egipatski scenario" masovnih protesta moguć i u Rusiji.

To je vrsta razmišljanja koje može preokrenuti prikriveni potencijal za pobunu u revoluciju.