Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Stogodišnjakinja koja je preživjela Staljina


Do današnjeg dana ne zna zbog čega je tačno bila optužena: Yauheniya Arlouskaya

Autor: Tony Wesolowsky (priedila: Una Cilić)

Godinu dana nakon što je njen otac, zajedno sa svoja dva brata, pronađen mrtav, sovjetske vlasti došle su po Yauheniyu Arlouskayu.

Optužena je za špijunažu, optužbu - i riječ - koju kao djevojka od dvadeset i jedne godine koja živi u sovjetskoj Bjelorusiji 1983., nije razumjela. Osuđena je na deset godina života u kaznenoj koloniji, sudbinu koju su doslovno dijelili milioni ljudi u SSSR-u tokom koje je Staljinova Velika Čistka sklanjala sve stvarne ili imaginarne otpore prema totalitarnom režimu.

Puštena je na slobodu deset godina kasnije, samo da bi je vratili ponovo na šest godina.

Na koncu, ona bi imala čist obraz, odnosno bila bi “rehabilitovana” kako su to nazivali tokom sovjetske ere.

Ove godine Arlouskaya je proslavila svoj 100-ti rođendan, uoči kojeg su joj lokalni zvaničnici kao i bivši šefovi Kirkov fabrike u Mohilevu za koju je radila od svog oslobođenja pa sve do 70. godine, priredili svečanost.

Arlouskaya ne može da hoda i izgubila je vid. I do današnjeg dana, ona ne zna zbog čega je tačno bila optužena, iako je gotovo sigurna u motiv optužbe.

Godine 1938. dva vojnika su je optužila za “strane veze”. Arlouskaya ih je poznavala sa lokalnih plesova koji su se održavali u njenom selu Palavinny Loh, pet kilometara dalje od Mohileya, današnje istočne Bjelorusije. Sa prezirom je odbila njihove pozive, opredjeljujući se da pleše sa kapetanom. Dobili su svoju osvetu, Arlouskaya vjeruje, tako što su izmislili optužbu protiv nje.

Imala je i susrete sa lokalnim sovjetskim vlastima godinu ranije, kada se raspitivala o okolnostima misteriozne smrti njenog oca i njegova dva brata.

“Rekli su mi da ću završiti kao i on ako nastavim postavljati pitanja,” prisjeća se Arlouskaya susreta iz 1937. godine.

Težak rad

Par mjeseci poslije toga, Arlouskaya je uhapšena i ispitivana.

Bila je ozbiljno pretučena i u jednom momentu nos joj je krvario.

“Ispitivač je posegnuo u kantu sa smećem i rekao mi da uzmem jedan komad i da obrišem krv sa tim,” pojašnjava Arlouskaya bjeloruskom servisu Radija Slobodna Evropa u skromnom stanu u Mohilevu kojega dijeli sa sinom.

“Rekao mi je da ću dobiti 5.000 rubalja ako priznam sve. Kada sam mu rekla da ne znam o čemu priča, udario me je snažno u glavu,” Arlouskaya nastavlja, brišući suze zbog sjećanja koja joj naviru.

Arlouskayin ispitivač joj je na koncu gurnuo komad papira u ruku. Na njemu su bile napisane optužbe protiv nje. Nije ih pročitala. Niti bi bilo bitno. Bez ikakvog suđenja ili legalnog izgovora Arlouskaya je osuđena na deset godina teškog rada u kaznenoj koloniji u ruskoj Krasnoyarsk Krai regiji.

Yauheniya Arlouskaya (u sredini) sa prijateljima iz sretnijeg vremena
Yauheniya Arlouskaya (u sredini) sa prijateljima iz sretnijeg vremena

Uskoro, vukla je teški kamen iz kamenoloma u Krasnoyarsku i utovarala ga u vagone.

Posla je bilo u izobilju, hrane, ne baš.

“Svi smo bili veoma gladni. Tanki kao konac,” pojašnjava Arlouskaya.

Njene kolege zatvorenici i ona, uvijek su držali na oku pekaru koja se nalazila unutar kaznene kolonije.

“Ako se dimilo iz dimnjaka, znali smo da će biti hljeba taj dan.”

Izvlačenje mrtvih

Kraj Drugog svjetskog rata u maju 1945. donio im je pauzu u dijetalnom načinu prehrane.

Arlouskaya je svečano jela zdjelu heljdine kaše dok je kamp ‘slavio’ predaju nacističke Njemačke.

Gladna i smrznuta, Arlouskaya je, zajedno sa kolegama zatvorenicima, spavala u barakama skupljeni jedni do drugih na drvenim krevetima na sprat.

“Ujutro bi izvlačili mrtva tijela. Nikad nismo znali gdje su ih nosili. Nije bilo grobova,” kaže Arlouskaya.

Deset godina nakon što je stigla u kamp. 10. februara 1948. Arlouskaya je oslobođena.

Vratila se u Mohilev, no samo nakon godinu dana, poslana je nazad u Krasnoyarsk, jer, kako ističe, nikada nije bila “rehabilitovana” za prvi prekršaj.

Ovaj put joj je bilo dozvoljeno slobodnije kretanje, i na kraju je upoznala drugog zatvorenika Mikalaya Milanovica, koji će postati njen muž i otac dvoje djece, dječaka i djevojčice.

Yauheniya sa sinom Yurijem
Yauheniya sa sinom Yurijem

Kada je 5. marta 1953. umro Staljin, skoro sve njene kolege iz zatvora su osjetile istinsku tugu, ističe Arlouskaya, iako je sovjetski diktator nadgledao sistem koji ih je tako okrutno tretirao.

“Bila sam preplašena, jer nisam znala šta će se naredno desiti. Bila sam sretna jer je Staljin umro, jer sam znala da je on odgovoran za sve što mi se desilo,” pojašnjava Arlouskaya.

Nikita Khrushchev je došao nakon toga i poništio je neka od okrutnih i pretjeranih djela staljinizma. Milioni zatvorenika pušteni su u kasnim 50-im i 60-im godinama, što će kasnije postati poznato kao Thaw.

‘Neprijatelj naroda’

Arlouskaya je oslobođena 18. oktobra 1955. nakon odluke lokalnog vojnog suda da se rehabilituje.

Vratila se u Mohilev sa porodicom i veoma brzo pronašla posao u Kirov fabrici automobila.

U početku se osjećala izopćeno jer su je kolege izbjegavale.

“Jedna žena mi je rekla da da je čula da sam bila uhapšena kao 'neprijatelj naroda'”, prisjeća se Arlouskaya.

Stvari su se promijenile onda kada je dobila zvanični dokument o rehabilitaciji. Postala je bliža sa kolegama, a u velikoj mjeri zahvaljujući njenoj radnoj etici.

“Bila sam tako sretna kada sam dobila taj dokument. Odjednom, svi moji neprijatelji su postali tihi. Bila sam na sedmom nebu,” ističe. “Više niko nije pričao loše stvari o meni.”

Njen rad u skladištu u Mohilev fabrici automobila ili MoAZ, i u 70-oj godini, bio je za primjera, bila je redovan primalac godišnjih bonusa, čak i odlazaka u banju.

Poput lokalne slavne ličnosti. Arlouskayin život je proslavljen sa stilom kada je napunila 100 ranije ove godine, zajedno sa lokalnim zvaničnicima i šefovima iz MoAZ koji su joj poželjeli sretan rođendan i uručili joj poklone, uključujući i novi pasoš.

Živi od mjesečne penzije u iznosu od 420 rubalja (209$) i ne žali se.

“Nisam siromašna. Imam dovoljno,” smije se. “Šta [predsjednik Alyaskandr] Lukashenko može da uradi? Mogao bi podići penzije, ali odakle bi dobio novac za to?”

Yazheniyu još uvijek redovno posjećuje sestra Branislava (desno)
Yazheniyu još uvijek redovno posjećuje sestra Branislava (desno)

Ograničena na svoj stan, Arlouskaya je zahvalna na tome što ima mlađu sestru, Bronislavu.

“Sestra me posjećuje svaki dan, otvara prozore da uđe svježi zrak. Bog mi je dao sestru koja me sada štiti,” nastavlja Arlouskaya.

Njena vjera, kako ističe je razlog zbog kojeg je uspjela da živi ovako dugo.

“Svećenik mi dolazi svaki mjesec zbog ispovjedi. Tome se veoma radujem i veoma volim svećenika. On donosi svjetlo i toplinu u moj dom,” bjeloruska stogodišnjakinja ističe.

Arlouskaya, koja ima četiri pra - unučeta i dva unučeta, žali zbog toga što je toliko godina svog mladog života provela u Krasnoyarsku, poznajući malo šta osim hladnoće i gladi.

Završila je intervju ističući svoje najviše želje ali i strahove:

“Voljela bi kada bi Bog otvorio moje oči ponovo, kako bi mogla da vidim sunce i plavo nebo još jednom.”

A njen najveći strah?

“Da će vlast doći do moći i početi ponovo ubijati ljude.”

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG