Dostupni linkovi

Odbijaju da nas liše svojih zabluda


Biljana Srbljanović
Biljana Srbljanović
Uoči premijere novog pozorišnog komada po tekstu Biljane Srbljanović
“Nije smrt biciklo da ti ga ukradu”, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u režiji Slobodana Unkovskog, pitali smo poznatu dramaturškinju šta je njena generacija dobila u nasleđe od generacije svojih očeva, a šta predaje u nasleđe sledećoj.

“Neko je rekao o tom komadu da je to priča o generaciji Valtera u Sarajevu koja nestaje i to mi se dopalo, pa ja to ponavljam. To je generacija naših očeva koji jesu formulisani kao jugoslovenski Evrimen, kao jedan opšti čovek koji nije ideološki zaslepljen, koji živi sasvim komotno i veruje i sistem u kome živi, koji ne vidi da taj sistem mora da se uruši i kakve će to posledice imati, i u tom smislu se i ne snaalzi u vremenu koje nastaje. Ta generacija naših očeva iz najbolje namere ili ignorancije je nama ostavila niz nerešenih problema. Ova moja generacija je sa tim problemima pokušala da se uhvati u koštac ali vrlo, vrlo neuspešno i samo ih prenosi, preliva na novu generaciju koja će, nadam se, jednim oštrim hirurškim rezom konačno da razreši te naše dileme koje se vrte još od 19. veka naovamo: šta je čovek, koliko vredi život a koliko smrt, da li se sme ubiti u ime nečeg većeg, da li treba da se bavimo zakonima ovozemaljskim ili onima koje zamišljamo da dolaze iza..."

RSE: Mnogi su ljuti na tu generaciju očeva, smatrajući je krivom za ratove u 90-im.

Srbljanović: Ja mislim da nijedna generacija nije kriva, mislim da je za ratove kriva elita. To jeste generacija mog oca koja, paradoksalno, jedina na ovim prostorima doživljava duboku starost...

RSE: Zašto se mi i danas bavimo ustašama i četnicima?

Srbljanović: Zbog toga što ti ljudi odbijaju da napuste javnu scenu. Odbijaju da nas liše svojih zabluda, ono što su nametali u drugoj polovini 20. veka, onu vrstu opsesija koje nisu sami umeli da razreše .

RSE: Pa, kakva je porodica o kojoj govorite u vašem komadu?

Srbljanović: Ja na isti način govorim o istim ljudima koji žive svoje male živote. Tu nema one porodice “tata, mama, ja i pas” neka fina građanska porodica, to nikada ovde nije psotojalo. Moje porodice su uvek više porodice Ace Popovića nego Čehova.



RSE: Da se malo odmaknemo od vaše predstave. Vi ste supruga francsukog diplomate, živite u Azerbejdžanu, šta vas u tim krugovima najčešće pitaju o Srbiji?

Srbljanović: Kad smo doputovali u Baku, gde je moj muž ambasador, sutradan smo išli na prijem povodom nacionalnog američkog praznika, ja sam se tada upoznala sa diplomatskom kolonijom i prvi put sam se srela sa ruskim ambasadorom koji mi je rekao: imam samo jedno pitanje, vi ste pravoslavna, je li? Bio je informisan da dolazim iz ovih krajeva. Dva minuta kasnije se upoznajem sa američkiom ambasadorom koji mi kaže: samo jedno pitanje za vas: vi ste pravoslavna, jel da? Oni se, dakle, dosta informišu o vama, steknu neko predubeđenje, predrasude, pa tek onda počnu da komuniciraju. Dakle, ja mislim da oni sve znaju o meni, znaju šta ja mislim, pa mi ne postavljaju nezgodna pitanja.

RSE: Znamo da su vaše adrese razne, od Beograda, Bakua, pa radnih adresa u Beču, Milanu...gde je tu region? Da li vas poslovi vode u susedne zemlje, gde se igraju vaši komadi?

Srbljanović: Najviše se u ovom trenutku igraju u Hrvatskoj, zamislite u Bosni se nikada nisu igrali i to mi je dosta krivo. Sutra se moj tekst “Porodične priče” javno čita na jednom festivalu u Prištini, ja nažalost neću biti tamo jer imam u Beogradu pretpremijeru. To će biti prvi put da se moj tekst čita na Kosovu, na albanskom jeziku. Ranije se dosta predstava igralo u Sloveniji, sada su oni Evropa, nisu deo regiona. Mada, moram da kažem, ja predajem u Beču i mislim da Balkan, odnosno bivša Jugoslavija, počinje negde tamo na Stefan Platzu.
XS
SM
MD
LG