Dva miliona i 263.000 konvertibilnih maraka, koje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH osiguralo za stambeno zbrinjavanje Roma, tek su dovoljni za zbrinjavanje neznatnog broja Roma koji su danas bez krova nad glavom. No, da stvar bude apsurdna, i taj iznos bi mogao ostati neiskorišten. Na konferenciji udruženja Roma s područja Tuzlanskog kantona istaknuto je da ni jedna općina s ovog kantona nije aplicirala za ova sredsta kako bi se stambeno riješio barem jedan broj Roma, a bez čijeg sudjelovanja je nemoguće dobiti sredstva.
Nedžad Jusić, koordinator za zajedničko djelovanje romskih organizacija:
„To je jedan vid indirektne diskriminacije spram Roma - jer ukoliko se ovi projekti realizuju riješiće se imovinsko-pravni odnosi za Rome, imaćemo stalno mjesto boravka, riješićemo svoje stambeno pitanje i bićemo ravnopravni građani sa drugima.“
Ukoliko općine ne prihvate ovakav način zbrinjavanja, udruženja Roma najavljuju šatorska naselja:
„Ukoliko ne budu općinske strukture vlasti aplicirale za ta sredstva, a već im se otvorila mogućnost, mi ćemo biti primorani da Rome koji nemaju riješena stambena pitanja na tim općinama dovedemo jednostavno pred općine i pravimo romska naselja, šatorska naselja.“
Indira Bajramović i Nedžad Jusić, Foto: Maja NikolićDa su Romi u veoma diskriminiranom položaju u odnosu na ostale narode u BiH, mišljenja je i Indira Bajramović, predsjednica Udruženja žena Romkinja Bolja budućnost:
„Koliko god se mi borimo, koliko god da postoji romskih nevladinih organizacija, mislim da treba još dugo, dugo vremena da se promijeni svijest kod neroma. To je zato što ne žele da znaju ništa o svojim komšijama, o svojim sugrađanima.“
Kao najveći problem u romskim udruženjima ističu kako službenici koji rade u općinskim službama imaju predrasude prema Romima, na osnovu kojih sve određuju, ne želeći ih čak niti pitati za situaciju u kojoj se nalaze. Indira Bajramović:
„Ja sam primijetila taj vid diskrimniacije prema Romima jer u Mihatovića kad smo trebali da smjestimo ljude, rekli su: ’Nećemo mi cigane.’ Ovdje je isto tako. Kažu: ’Napravljen im je objekat na Kiseljaku, ne može se prići tom objektu. Gdje god su Romi, oni demoliraju stanove, oni ruše.’ Znači već postoji otvoren vid predrasuda i diskriminacije. Kako mislite sad da mi uopšte smjestimo Rome? Gde da ih smjestimo?“
Iz romskih udruženja poručuju da se ovakve prilike kakvu je pružilo Ministarstvo za izbjegle i raseljene osobe BiH ne smiju propuštati jer ukoliko tako bude, Romi bi na svoje domove i ravnopravnost u društvu mogli čekati još desetinama godina:
„Preko 70 posto Roma u BiH nema adekvatne uslove života. Ali s druge strane, mi smo svjesni toga da je ovo mala količina novca, oko 1,600.000 maraka za kompletnu Federaciju, da se za to može nekih 50, 60 objekata ili sanirati ili novih napraviti, ali nama je u cilju da započne proces. Mi bismo bili zadovoljni da u toku 2009. godine na području Tuzlanskog kantona riješimo 15 do 20 porodica.“
Hoće li Romi ostati bez krova nad glavom, ostaje da se vidi, ali ova diskriminacija, kakvu oni trenutno prolaze moleći za svoja osnovna ljudska prava, se ne bi smjela događati u zemlji koja se voli nazivati demokratskom.
Nedžad Jusić, koordinator za zajedničko djelovanje romskih organizacija:
„To je jedan vid indirektne diskriminacije spram Roma - jer ukoliko se ovi projekti realizuju riješiće se imovinsko-pravni odnosi za Rome, imaćemo stalno mjesto boravka, riješićemo svoje stambeno pitanje i bićemo ravnopravni građani sa drugima.“
Ukoliko općine ne prihvate ovakav način zbrinjavanja, udruženja Roma najavljuju šatorska naselja:
„Ukoliko ne budu općinske strukture vlasti aplicirale za ta sredstva, a već im se otvorila mogućnost, mi ćemo biti primorani da Rome koji nemaju riješena stambena pitanja na tim općinama dovedemo jednostavno pred općine i pravimo romska naselja, šatorska naselja.“
„Koliko god se mi borimo, koliko god da postoji romskih nevladinih organizacija, mislim da treba još dugo, dugo vremena da se promijeni svijest kod neroma. To je zato što ne žele da znaju ništa o svojim komšijama, o svojim sugrađanima.“
Kao najveći problem u romskim udruženjima ističu kako službenici koji rade u općinskim službama imaju predrasude prema Romima, na osnovu kojih sve određuju, ne želeći ih čak niti pitati za situaciju u kojoj se nalaze. Indira Bajramović:
„Ja sam primijetila taj vid diskrimniacije prema Romima jer u Mihatovića kad smo trebali da smjestimo ljude, rekli su: ’Nećemo mi cigane.’ Ovdje je isto tako. Kažu: ’Napravljen im je objekat na Kiseljaku, ne može se prići tom objektu. Gdje god su Romi, oni demoliraju stanove, oni ruše.’ Znači već postoji otvoren vid predrasuda i diskriminacije. Kako mislite sad da mi uopšte smjestimo Rome? Gde da ih smjestimo?“
Iz romskih udruženja poručuju da se ovakve prilike kakvu je pružilo Ministarstvo za izbjegle i raseljene osobe BiH ne smiju propuštati jer ukoliko tako bude, Romi bi na svoje domove i ravnopravnost u društvu mogli čekati još desetinama godina:
„Preko 70 posto Roma u BiH nema adekvatne uslove života. Ali s druge strane, mi smo svjesni toga da je ovo mala količina novca, oko 1,600.000 maraka za kompletnu Federaciju, da se za to može nekih 50, 60 objekata ili sanirati ili novih napraviti, ali nama je u cilju da započne proces. Mi bismo bili zadovoljni da u toku 2009. godine na području Tuzlanskog kantona riješimo 15 do 20 porodica.“
Hoće li Romi ostati bez krova nad glavom, ostaje da se vidi, ali ova diskriminacija, kakvu oni trenutno prolaze moleći za svoja osnovna ljudska prava, se ne bi smjela događati u zemlji koja se voli nazivati demokratskom.
