Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Gdje je nestala riječ suživot


Nadgrobni spomenik Admiri Ismić i Bošku Brkiću, sarajevskim "Romeu i Juliji"
Brojni bh. gradovi su podijeljeni vidljivim i nevidljivim preprekama među ljudima. Također se procjenjuje da većinska ili jedna nacija u mnogim mjestima dostiže 90 procenata, negdje čak i više.

Sve se manje čuje riječ suživot, zapaža profesor sarajevskog Univerziteta, dr. Ugo Vlaisavljević.

„Ne mali broj nas iz akademske zajednice je primijetio da nestaje riječ „suživot“. To je simptom ili indikacija koja je vrlo rječita sama po sebi. Sjetićete se, pred sam rat, pa i tokom rata, naročito kada je bila potrebna neka vrsta duhovnog otpora, puno je bila u opticaju riječ „suživot“, a ima
"To odricanje od multietničkog života izgleda uzima sve više maha", kaže profesor Ugo Vlaisavljević.
sad sigurno više godina kako se ta riječ ne čuje u javnom mnijenju. Treba, dakle, pretpostaviti da se nešto značajno dešava, da to odricanje od multietničkog života izgleda uzima sve više maha, ili da je već uzelo toliko maha, da je ono imenovanje najviše vrijednosti, dakle zajedničkog života u BiH, potpuno iščezlo“
, kaže Vlaisavljević.

Podijeljeni gradovi, podijeljena djeca u školama, čiste teritorije - imaće stravične posljedice za budućnost BiH. Zbog toga, Mostarac Ratko Pejanović, izražava svoju tjeskobu.

„Često sam sebi kažem: da li sam ja velika budala ili sam zaista veliki optimista!? Evo, dvadeset godina sam stalno očekivao nekakav pomak u smislu boljeg, u smislu promjena. Prije svega, ja mislim da mi nećemo – bilo bi prestrogo i preoštro reći nikada – ali sigurno nećemo zadugo taj jaz prevazići u smislu približavanja te multietničnosti. To je još uvijek dobro vidljivo da se ta multietničnost itekako guši i gnječi. Dosadašnjim zvaničnim politikama nije bilo baš stalo puno do te multietičnosti“, smatra Pejanović.

Ali, ne bi bilo istinito reći da u BiH nema dobrih primjera suživota i skladnih međunanacionalnih odnosa. Izgleda ipak da nema dovoljno kulture da se oni afirmišu.

Primjeri ljudskosti


Zar ne bi bilo dobro da Parlament BiH, na primjer, oda počast onim koji su u ratu spasili ljude druge nacionalnosti? Dok ova ideja ne uđe u neko „debelo uho“, oni će dobijati priznanja izvan BiH.

Sarajka Ivanka Šućur je 1992. spasila dječaka Elvisa Salkanovića. Država Bosna i Hercegovina joj zbog toga nije rekla “hvala”, ali jeste nevladin sektor, zatim Hrvatska, ili Italija, gdje je proglašena “pravednicom” na ceremoniji koja se organizuje pod pokroviteljstvom predsjednika te države:

"Hrvatica Ivanka Šućur je, nakon granatiranja Sarajeva, u ruševinama pronašla bebu. U gotovo filmskom scenariju, preuzela je brigu o dječaku i odgojila ga kao vlastito dijete.",

„Nije majka koja me rodila, nego koja me je othranila, odgojila. Ona mi je sve u životu. Zahvaljujem joj sve“
, rekao je Elvis.

„Ja imam slike. Evo mi ovdje stoji, preda mnom. Dobila sam od Stipe Mesića „Srce na dlanu“. U Padovi mi je drvo zasađeno, to nisam u svojih šezdeset godina doživjela, niti ću doživjeti. Više sam dobila vani, nego ovdje“, kaže Ivanka Šućur.

Ulica Srđana Aleksića u Pančevu, novembar 2010, foto: Radovan Borović
Primjer drugi. Petnaest godina je bilo potrebno da jedna ulica u Sarajevu dobije ime Srđana Aleksića, mladića koji je spasio svog druga Bošnjaka i zbog toga - izgubio život.

Dva grada u Srbiji dobila su spomen obilježja s njegovim imenom. Tamo je nastao i dokumentarni film “SRĐO”. Otac Rade kaže:

„Ja bih najviše volio to obilježje u Trebinju, obilježje ljubavi, obilježje čovjeku – gdje možemo reći: poginuo je čovjek, rodio se čovjek.“

I bilo bi još primjera, kao što je ljubav i smrt Admire i Boška, koji su ubijeni prilikom pokušaja da napuste ratno Sarajevo. Njihov tragičan kraj dobio je više pažnje u svijetu nego u Sarajevu.

„Sarajevski Romeo i Julija” naziv je stranog dokumentarnog filma u koprodukciji više zemalja. Daleko od BiH, o njima su nastajali mjuzikli, baletske predstave, melodije.

U njihovom rodnom gradu čak niti jedna klupa u Šetalištu mladih (Vilsonovo) nije dobila ime po Admiri i Bošku. Stoga, za ilustraciju – melodija Bill Maddena (Bill Madden) „Bosko and Admira”:



Šta se to zapravo desilo? Da li je dejtonski politički sistem nakon rata uspio udaljiti ljude i jačati „etničku distancu“, kako to kaže dr. Nerzuk Ćurak? On je već u našem programu izjavio:

„Dok god imamo ovakvu strukturu političkog sistema, ona će proizvoditi nove kulture pamćenja koje će generirati novi kapital za strašne etničke distance. Potpuna dominacija političkog u ovakvoj zemlji, kao da šalje poruku ljudima da su svi napori za jednom uspostavom običajnosti koja negira rezultate rata da su uzalud.“

Miodrag Živanović
, profesor banjalučkog Univerziteta kaže kako je pogubno to na koji način se bh. društvo odriče svojih najvećih vrijednosti.

„Kod nas se, zapravo, već dvadesetek pa i više godina događa poništavanje svih ljudskih, posebno onih univerzalnih vrijednosti. Pa evo i u ovom slučaju, kad govorimo o Srđanu Aleksiću ili kad govorimo o drugim brojnim primjerima nečega što je najdublje ljudsko, to jednostavno kod nas „ne pije vode“, da kažem narodskim jezikom. Ja se nedavno govorio o tom kako su naši političari još prije petnaestak ili više godina poništili ili ukinuli obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, a antifašizam je ono što pripada, naravno pored multietničnosti, pored drugih ljudskih vrijednosti, opredjeljenja za mir itd., najdubljim ljudskim vrijednostima“
, zaključuje Živanović.
  • 16x9 Image

    Gordana Sandić-Hadžihasanović

    Saradnik Radija Slobodna Evropa od 1996. godine. Uređivala emisije posvećene izbjeglim i raseljenim osobama. Među osnivačima prve mreže bosanskohercegovačkih radio stanica i Jutarnjeg programa "Radio 27", što je jedan od zapaženijih projekata RSE. Trenutno uređuje emisiju "Na vratima Evrope", posvećenu evropskim integracijama i obavezama BiH na evropskom putu.

Pogledajte komentare (25)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG