Konjički romi bez posla i krova nad glavom

Unatoč naporima lokalnih vlasti u Konjicu da pokušaju potpunu integraciju najbrojnije manjine u ukupne društvene tokove, tamošnji Romi još uvijek žive u bijedi, uglavnom bez krova nad glavom i bez posla.

Najveći problemi, ipak, ostaju u oblasti obrazovanja. Mladi ljudi istina započinju školovanje, ali se vremenom ispisuju. Roditelji poručuju kako nemaju nikakve uslove da svoju djecu u škole opremaju kako to dolikuje dječacima i djevojčicama tog uzrasta.

Hašim Ahmetović, predsjednik je Udruženja Roma u Konjicu:

„Ima nas negdje oko 160. Trojica nas radi u Konjicu, ostali niko.“

Najviše Roma živi u selu Kraljupi, a o životu Ferida Seferović kaže:

„Imama četvero djece. Muž mi nigdje ne radi. Ni ja. Idemo na smeće, na kontejnere. Djeca mi prije išla dole u školu, sad nemam momgućnost da ih pošaljem. Treba nova roba, pribor, sve to, a to nemamo. Težak je život, bogami.“

Slično govore i drugi Romi iz ovog sela:

„Težak, bogami, narod se bori sa svake strane. Najviše nas po smeću ima. I od prljavštine je najviše bolesti - nemamo nikakvu pomoć i snalazimo se po tome.“

„Slabo, bogami. Idem onako, nekad prosim, nekad ne.“

„Pa bolje je bilo prije nego sad. Imali smo radno mjesto svak. Radio svaki čovjek, neko u Igmanu, neko u komunalnom, u Sipu... Nema firme u kojoj nije naš narod radio. Ovdje nekad je bila autobuska stanica najjača - od Roma.“

Hajro Ahmetović ima 30 godina, a bavi se sakupljanjem željeza:

„Željezo, pijaca, pa more se preživiti.“

Hasan Ahmetović je jedan od rijetkih Roma koji je sretan jer ima stalni posao:

„Stalno zaposlen.“

RSE: Koliko imate radnog staža?

Hasan: Imam oko 23 godine.

RSE: Koliko vam taj posao stalni znači u životu?

Hasan: Puno znači. Ljudi bi svi tražili da rade negdje, da se zaposle. To je najveći problem ovdje. Jedino nas dvojica smo zaposleni, ustvari u radnim odnosima, a jedan radi preko servisa. Ima ovdje puno omladine koja nije zaposlena.

Najveći problem obrazovanje

O životu Roma u Kralupima govori i Razija Ahmetović:

„Narod po smetljištima živi i hrani se i radi, a to nije baš pohvalno. Ali šta će, mora donijeti djetetu komad hljeba. Djeca idu u školu, a više su gladni nego siti. Treba zaposliti ljude, treba malo pomoći, svaki mjesec ponešto, makar u hrani ako ništa drugo.“

Najveći problem Roma svakako jeste obrazovanje njihove djece. I oni koji krenu, u školi se zadrže tek par razreda:

„Išao sam do četvrtog razreda i napustio.“

RSE: Esade, kaži mi koji si ti razred?

Esad: Treći.

RSE: Kako ti je u školi?

Esad: Fino

RSE: Da li imaš problema u školi?

Esad: Nemam.

RSE: Da li bi volio da više tvojih drugara odavde, Roma, ide u školu?

Esad: Volio bih.
RSE: Šemsa, koliko ti imaš godina?

Šemsa: Deset.

RSE: Da li ideš u školu?

Šemsa: Išla sam i napustila.

RSE: Zašto si napustila?

Šemsa: Zato što nemam knjige.

RSE: Koliko si razreda završila?

Šemsa: I prvi i drugi.

RSE: I više ništa, je li?

Šemsa: Ne.

RSE: Da li bi željela da ideš u školu?

Šemsa: Željela bih.

RSE: Šta ti nedostaje ustvari?

Šemsa: Prijatelji, škola, knjige, ruksak...

„Ove tekuće školske godine nastavu pohađa deset učenika - četiri učenika u centralnoj školi i šest učenika u područnoj školi Lišci. Oni pohađaju nastavu od prvog do šestog razreda, što znači da je to već duži proces, da su učenici romske nacionalnosti upućeni u nastavni proces. Za razliku od prošle školske godine, imali smo upisanih 18 učenika, od toga njih osam je završilo sa uspjehom razred, dok je deset učenika u toku školske godine napustilo obrazovanje, što znači da se oni u toku školske godine pomjeraju i napuštaju nastavu“, kaže Osman Elezović, direktor Osnovne škole Čelebići.

Bilježimo i poruke roditelja romske djece:

„Pa puno znači škola, samo što nemaju uslove.“

„Mi moramo zagrijati kantu vode, uz kafu, da bi se mogli kupati, da bi mogla naša djeca ići u školu sa drugom djecom. Kako će ići kad nemamo uslova?“

„Ne može dijete ići prljavo u školu, trebaš mu obuća nova, sve čisto, a nemamo.“