Istorija je u BiH kamen spoticanja, a ne učiteljica života, smatraju istoričari. Djeca uče istoriju historiju ili povjest - u zavisnosti od toga gdje žive.
Ovaj predmet spada u grupu nacionalnih predmeta i izučava se po tri nastavna plana i programa.
Prema analizama međunarodnih instituta, udžbenici istorije u BiH su etnocentrični i elitistički, odnosno ne bave se narodima. Takvim načinom nemoguće je graditi zajedničko društvo, već samo čvrste zidove koji odvajaju bosanskohercegovačku djecu.
Udžbenici su tako postali problem društva i organizacije države koja, pored svega ostalog, ima razdvojen i sistem obrazovanja, kaže direktor Instituta za istoriju iz Sarajeva Husnija Kamberović:
„Meni se čini da su nužne te neke ustavne promjene koje mogu vratiti problem obrazovanja na višu razinu - jer ako mi ne možemo imati zajedničko obrazovanje na razini države, šta onda možemo imati zajedničko?“
Djeca u školama u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci uče iz tri različita udžbenika koji nerijetko iste događaje tretiraju potpuno drugačije. U istorijske udžbenike ušla je bosanskohercegovačka stvarnost proistekla iz rata - da svako, pored teritorije i jezika, mora imati i sopstvenu istoriju.
Profesor povjesti iz Mostara Miljenko Miloš navodi da djeca u BiH o posljednjem ratu još uvijek ne uče:
„Postoji jedan dogovor na razini eksperata, ministarstava i ljudi koji pišu udžbenike itd. da se govori u svim tim udžbenicima, u svim programima o višestranačkim izborima, nastanku nove BiH, o prvim ratnim zbivanjima u BiH. O tijeku događanja 1992., 1993. se posebno ne piše upravo zato jer su to tako bliski događaji da bi trebalo s jedne vremenske distance razmaka to analizirati i pristupiti što objektivnije.“
Ipak, stručnjaci tvrde da je mnogo toga na unapređenju udžbenika istorije urađeno. Uvrjedljivi sadržaji, koji su krasili knjige prije deesetak godina, su izbačeni, napravljeno je zajedničko jezgro koje moraju učiti sva djeca u BiH, a napisane su i smjernice za pisanje knjiga.
Ipak, tri konstitutivna naroda nisu se mogla dogovoriti oko nekih djelova koji tretiraju nacionalnu istoriju. Koja su to sporna istorijska poglavlja govori Slavica Kuprešanin iz Ministarstva prosvjete i nauke RS:
„U RS ako se govori na temu srednjovjekovna bosanska država, u udžbenicima se taj sadržaj tretira s apekta istorijskih činjenica - kada je nastala, vladari itd., ali ćete naći da je kralj Tvrtko krunisan u manastiru Mileševo. Kad je riječ o bosanskim udžbenicima, odnosno nastavnim planovima i programima na tu temu, onda ćete naći također srednjevjekovna Bosna kad je nastala, privredna istorija, ekonomska, društvena itd., ali ćete kada je riječ o ovome podatku krunisanja kralja Tvrtka naći da je krunisan u Mili. Znači ti sadržaji mjesta krunisanja su sporni, kao što su i neki drugi sadržaji - recimo iz Osmanskog carstva je sporan sadržaj devširme, odnosno sporan je sadržaj danak u krvi.“
Direktor Instituta za istoriju u Sarajevu Husnija Kamberović nije optimističan da će sva djeca u BiH uskoro učiti iz istih knjiga istorije:
„Ono čemu možemo težiti je da gradimo barem minimum nekih zajedničkih interesa oko toga ili da pokažemo barem minimum odgovornosti prema djeci koja će učiti iz naših udžbenika, da se potrudimo kazati kako je ova zemlja imala u nekoj svojoj prošlosti nešto zajedničko. I ako smo danas pocijepani, da im pošaljemo poruku da to ne mora ostati vječno i da postoje u istoriji razdoblja kad su ljudi dijele, ali postoje i razdoblja kada se ljudi zbližavaju. I želim vjerovati da bi bilo dobro da mi i kroz udžbenike ili kroz male segmente u tim udžbenicima šaljemo djeci tu poruku da ove podjele neće ostati vječno.“
Ovaj predmet spada u grupu nacionalnih predmeta i izučava se po tri nastavna plana i programa.
Prema analizama međunarodnih instituta, udžbenici istorije u BiH su etnocentrični i elitistički, odnosno ne bave se narodima. Takvim načinom nemoguće je graditi zajedničko društvo, već samo čvrste zidove koji odvajaju bosanskohercegovačku djecu.
Udžbenici su tako postali problem društva i organizacije države koja, pored svega ostalog, ima razdvojen i sistem obrazovanja, kaže direktor Instituta za istoriju iz Sarajeva Husnija Kamberović:
„Meni se čini da su nužne te neke ustavne promjene koje mogu vratiti problem obrazovanja na višu razinu - jer ako mi ne možemo imati zajedničko obrazovanje na razini države, šta onda možemo imati zajedničko?“
Djeca u školama u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci uče iz tri različita udžbenika koji nerijetko iste događaje tretiraju potpuno drugačije. U istorijske udžbenike ušla je bosanskohercegovačka stvarnost proistekla iz rata - da svako, pored teritorije i jezika, mora imati i sopstvenu istoriju.
Profesor povjesti iz Mostara Miljenko Miloš navodi da djeca u BiH o posljednjem ratu još uvijek ne uče:
Teško će biti dogovora
Ipak, stručnjaci tvrde da je mnogo toga na unapređenju udžbenika istorije urađeno. Uvrjedljivi sadržaji, koji su krasili knjige prije deesetak godina, su izbačeni, napravljeno je zajedničko jezgro koje moraju učiti sva djeca u BiH, a napisane su i smjernice za pisanje knjiga.
Ipak, tri konstitutivna naroda nisu se mogla dogovoriti oko nekih djelova koji tretiraju nacionalnu istoriju. Koja su to sporna istorijska poglavlja govori Slavica Kuprešanin iz Ministarstva prosvjete i nauke RS:
„U RS ako se govori na temu srednjovjekovna bosanska država, u udžbenicima se taj sadržaj tretira s apekta istorijskih činjenica - kada je nastala, vladari itd., ali ćete naći da je kralj Tvrtko krunisan u manastiru Mileševo. Kad je riječ o bosanskim udžbenicima, odnosno nastavnim planovima i programima na tu temu, onda ćete naći također srednjevjekovna Bosna kad je nastala, privredna istorija, ekonomska, društvena itd., ali ćete kada je riječ o ovome podatku krunisanja kralja Tvrtka naći da je krunisan u Mili. Znači ti sadržaji mjesta krunisanja su sporni, kao što su i neki drugi sadržaji - recimo iz Osmanskog carstva je sporan sadržaj devširme, odnosno sporan je sadržaj danak u krvi.“
Direktor Instituta za istoriju u Sarajevu Husnija Kamberović nije optimističan da će sva djeca u BiH uskoro učiti iz istih knjiga istorije:
„Ono čemu možemo težiti je da gradimo barem minimum nekih zajedničkih interesa oko toga ili da pokažemo barem minimum odgovornosti prema djeci koja će učiti iz naših udžbenika, da se potrudimo kazati kako je ova zemlja imala u nekoj svojoj prošlosti nešto zajedničko. I ako smo danas pocijepani, da im pošaljemo poruku da to ne mora ostati vječno i da postoje u istoriji razdoblja kad su ljudi dijele, ali postoje i razdoblja kada se ljudi zbližavaju. I želim vjerovati da bi bilo dobro da mi i kroz udžbenike ili kroz male segmente u tim udžbenicima šaljemo djeci tu poruku da ove podjele neće ostati vječno.“
