Dostupni linkovi

Porodice deportovanih ne vjeruju crnogorskom pravosuđu


Foča, dio Bošnjaka deportovan je preko Podgorice i Nikšića u Foču
Već punih 18 godina Jasenka Perović iz Sarajeva pokušava saznati istinu o bratu Alenku Titoriću koji je u maju 1992. godine uhapšen u Herceg Novom. a potom deportovan za BiH. Od tada mu se gubi svaki trag, kao i za više od 70 bh. izbjeglica koji su početkom rata u BiH spas potražili u Crnoj Gori, što se pokazalo kobnim.

Već više od dvije godine u Podgorici se vodi krivični postupak protiv učesnika ovog zločina.

Porodice žrtava, međutim, sumnjaju da će se istina ikada saznati jer, kako tvrde, ključni svjedoci tužilaštva poput Slobodana Pejovića promijenili su svoje iskaze, kaže Jasenka Perović, koja je i predsjednica Udruženja porodica deportovanih bh. građana iz Crne Gore 1992. godine:

„Nije ukazao ni na jednog pojedinca koji je bio naredbodavac u tome procesu. Ustvari, on je prilikom saslušavanja ukazao na ljude koji su umrli i kojih danas nema, znači od kojih nema nikakve koristi, a van sudnice je ukazivao da je uglavnom odgovornost tada šefa državne bezbjednosti u Crnoj Gori, a na sarajevskoj tv je dao jednom izjavu gdje kaže da je za taj slučaj odgovoran Milo Đukanović. Međutim, to nema nikakve pravne reperkusije jer te se činjenice iznose van sudnice“, kaže Jasenka Perović.

Slobodan Pejović, koji je prema vlastitom priznanju učestvovao u hapšenju bh. izbjeglica u Herceg Novom 1992., ali i prvi javno progovorio o ovom zločinu, svjedok je tužilaštva. Zbog toga što je pristao da o ovom zločinu svjedoči dobio je nagrade za građansku hrabrost nekoliko NVO, te više puta bio fizički napadnut.

Odlučno demantuje optužbe porodica žrtava i ističe da je u sve upletena Služba državne bezbjednosti Crne Gore.

Slobodan Pejović pored razbijenog automobila, novembar 2010
„To su monstruozne laži. Pa ja uporno 18 godina kažem da najodgovorniji državni vrh na čelu sa Bulatovićem i Đukanovićem koji su tada bili predsjednik dražve i predsjednik vlade. I poslije njih sam okarkterisao Službu državne bezbjednosti koja je vodila čitavi taj proces, a tek sam na najzadnjem mjesto stavio Službu javne bezbjednosti - to je policija, uniformisani dio, što je praktično tako. Sve to što je ta gospođa iz Sarajeva rekla to su sve konstrukcije Službe državne bezbjednosti, jer, nažalost, ona je u raljama Službe državne bezbjednosti crnogorske. I da vam odmah kažem - ja znam posrednika. To je javna tajna i u Sarajevu i u Crnoj Gori“, navodi Pejović.

Na pitanje kako je moguće da tadašnji ali sadašnji premijer Crne Gore Milo Đukanović nikada nije ni saslušan o ovom slučaju, Pejović kaže:

„On je apsolutni gospodar Crne Gore. Ko će njega da pozove kao svjedoka, a ne da podigne protiv njega optužnicu? To je prosto nemoguće.“


Uhapšeno oko 160 izbjeglica


O deportaciji bh. izbjeglica iz nekoliko gradova Crne Gore ćutalo se više od decenije i nikada nije zvanično utvrđeno koliko ljudi je zaista uhapšeno i vraćeno na teritoriju BiH. Dugogodišnji novinar i publicista, Crnogorac u Sarajevu, Šeki Radončić istraživao je istinu o ovim deportacijama.

„Uhapšeno je, po mojim istraživanjima nažalost, niko se drugi nije time više bavio - oko 160 izbjeglica, 86 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti je deportovano. Ostali su po nacionalnosti bili Srbi, oni su razmijenjeni i ja nemam niti jedan podatak da je neko od njih nastradao. Od ovih 86 deportovanih, mi smo uspjeli da pronađemo 15 skeletnih ostataka. Desetorica su preživjela“
, kaže Radončić.

Prema podacima do kojih je došao Radončić, ali i porodice žrtava, akcija hapšenja trajala je gotovo mjesec dana, a deportovani bh. građani iz Crne Gore odvoženi su u dva pravca:

„Jedni u Herceg Novi, gdje je bio sabirni centar, - Podgorica, Podgorica -Nikšić, Nikšić - Foča. I tu imamo te preživjele. Drugi autobus je poslat preko Konjević Polja, gdje je bio Alenko Titorić i ostala ekipa, i tu nemamo niti jednog preživjelog, jer su ljudi iz tog autobusa likvidirani u roku 24 sata, i našli smo šest njihovih skeletnih ostataka, ali kod Sremske Mitrovice gdje je Sava izbacila njihove leševe“
, kaže Radončić.

Među deportovanim bh. izbjeglicama iz Bara 1992. godine bio je i Malik Meholjić iz Srebrenice. Njegov brat Hakija Meholjić, koji je prežvio srebrenički masakr, kaže kako nikada nije našao Malikove posmrtne ostatke, niti ikada čuo nešto o njemu za ovih 18 godina.

Ne vjeruje da će aktuelni sudski proces u Podgorici dovesti do pravde i istine o nestalim bh. građanima:

„Ja ne vjerujem pravosuđu Crne Gore, ne vjerujem u dobre namjere, jer tužilaštvo nije pripremilo, ili namjerno, što smatram sigurno da je to, ili su ljudi koji su od obavještajnih službi pripremljeni da promijene svoje iskaze i da govore ono što nije tačno. Znači optužnica nije pripremila dobar odabir svjedoka, koji su časni i pošteni, kao i njihov bivši predsjednik kojemu je skinut veto sa tajnosti da govori. Međutim, pošto sam radio u MUP-u i znam da bih ja bio mnogo naivan kad bih povjerovao da će on sam sebe osuditi ovim činom da je bila naredba. Ja sam imao dokumente gdje je i Skupština Crne Gore raspravljala baš o mom bratu i imam zapisnik“
, navodi Meholjić.

Predsjednik Helsinškog komiteta Crne Gore Slobo Franović vjeruje da bi aktuelno suđenje ipak trebalo biti tek početak procesa koji ce rezultirati otvaranjem novih slučajeva u kojima bi bili procesuirani svi odgovorni za zločine počinjene u Crnoj Gori 90-tih godina.

Pogledajte komentare (4)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG