Složeno uređenje u Bosni i Hercegovini diktira i donošenje zakonske regulative o socijalnoj zaštiti. Zbog velikog broja zakona na različitim nivoima dolazi do konfuzije u sistemu, a onda i do diskriminacije krajnjih korisnika. Socijalne naknade u BiH primaju i oni koji to uopšte ne bi trebali, što cijelu situaciju dovodi do apsurda. Za razliku od BiH, situacija u toj oblasti u susjednim zemljama je nešto bolja.
Udruženje “I mi postojimo” iz Velike Kladuše bavi se zaštitom prava djece sa posebnim potrebama i, kako kaže predsjednica Umija Pajazetović, ta djeca ne dobijaju ono što im prema zakonu i pripada. Sa invalidninom od 170 eura ne mogu platiti sve što im je potrebno za normalan život:
„Ja imam dijete sa cerebralnom paralizom koje ide autobusom, ne dobije bolničko auto ni prijevoz hitne pomoći. Po zakonu im sve pripadaju - i invalidnina, ortopedska pomagala, pelene, prijevoz do njihovih škola itd., jer to su sve djeca sa stopostotnim invaliditetom“, navodi ona.
U Bosni i Hercegovini nisu izjednačena prava osobama sa invaliditetom. Na adresu Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH stižu brojne pritužbe građana, posebno na zakone u Federaciji BiH.
„Problem invalida koji žive u Federaciji jeste da su mnogi od njih lišeni prava na dodatke na invalidnine. Svi oni čija je invalidnost ispod 90 posto nemaju pravo da primaju bilo kakve naknadne invalidnine. To je zbog toga što Federacija nema novca. Takva situacija nije u RS. Oni imaju, bez obzira na kategoriju, invalidnine, ali njihov problem je što su te invalidnine mnogo manje nego u Federaciji“, navodi predsjednica Helsinškog komiteta Vera Jovanović.
Zbog velikog broja zakona na različitim nivoima u BiH dolazi do kršenja ljudskih prava u oblasti socijalne zaštite, kaže Nikolina Obradović sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
„Sistem socijalnih davanja u BiH je dosta diskriminatoran iz razloga što tretira pojedince prema statusu - i razlikuju se uvelike da li živite u Federaciji BiH ili u RS. Razlike u tim naknadama su ogromne“, navodi Obradović.
Socijalne naknade u BiH primaju i oni koji to uopšte ne bi trebali, što cijelu situaciju dovodi do apsurda, smatra ona.
„Značajan broj dobrostojećeg stanovništva prima neku vrstu naknade - što je, naravno, apsurdno - iz razloga što prema našem zakonodavstvu, posebno u Federaciji, te se naknade isplaćuju bez obzira na vaš radni ili imovinski status“, navodi Obradović.
Konfuzija i raskorak sa evropskim principima
Država diskriminaciju ne sprječava, a sistem socijalne zaštite je u raskoraku sa prethodnim i evropskim principima skrbi za najugroženije. Kao takav, treba pretrpjeti korjenite promjene, smatra Aida Hunček Pita iz Centra za javno pravo.
„U oblasti socijalne zaštite u BiH vlada konfuzija. Moje mišljenje je da je razlog tome, između ostalog, nedostatak socijalnih politika na državnoj razini, te nerazumijevanje osnovnih pojmova socijalne zaštite - socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalnih potreba. U praksi bi socijalna zaštita trebala da pretpri korjenite promjene koje bi za rezultat imale jedinstven sistem socijalne zaštite“, smatra on.
U susjednim zemljama situacija je nešto bolja. U Hrvatskoj, naprimjer, izdaci za socijalnu zaštitu su oko 21 % bruto domaćeg proizvoda, što, prema mišljenju profesora Pravnog fakuteta Sveučilišta u Zagrebu Vlade Puljiza, nije mnogo. Glavni problem je što taj novac nije dobro raspoređen:
„Hrvatska socijalna zaštita je pod snažnim pritiskom ekonomista. Socijalna zaštita ne troši zasad puno, ali ona može biti produktivna. I osnovno je da treba napraviti taj zaokret - od tzv. pasivne, distrubitivne socijalne zaštite, koja samo distribuira nešto i daje vam neki novac, treba preći na model te aktivne, što je europska orijentacija“, kaže Puljiza.
U Srbiji se prate evropski standardi, pa je nedavno donesen novi zakon.
„U R Srbiji je prošle godine donesen zakon o socijalnoj zaštiti koji je proširio prava korisnika socijalne zaštite, uveo je neka nova prava. Uvedena je npr. podrška za samostalan život. Druga novina jeste što se razdvojila socijalna kategorija od penzijske kategorije“, kaže Vukašin Nišavić iz Republičkog fond za penzijsko i invalidsko osiguranja Srbije.
Za razliku od susjednih zemalja, bh. vlasti ne čine ništa kako bi prava bila dostupna svima. BiH je potpisnica brojnih međunarodnih dokumenata koji su je obavezali da na jednak način štiti ugrožne grupe, ali ih ne poštuje. Na putu ka Evropskoj uniji, BiH će morati iz korijena promijenti sistem i približiti ga evropskim standardima.
Udruženje “I mi postojimo” iz Velike Kladuše bavi se zaštitom prava djece sa posebnim potrebama i, kako kaže predsjednica Umija Pajazetović, ta djeca ne dobijaju ono što im prema zakonu i pripada. Sa invalidninom od 170 eura ne mogu platiti sve što im je potrebno za normalan život:
„Ja imam dijete sa cerebralnom paralizom koje ide autobusom, ne dobije bolničko auto ni prijevoz hitne pomoći. Po zakonu im sve pripadaju - i invalidnina, ortopedska pomagala, pelene, prijevoz do njihovih škola itd., jer to su sve djeca sa stopostotnim invaliditetom“, navodi ona.
U Bosni i Hercegovini nisu izjednačena prava osobama sa invaliditetom. Na adresu Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH stižu brojne pritužbe građana, posebno na zakone u Federaciji BiH.
„Problem invalida koji žive u Federaciji jeste da su mnogi od njih lišeni prava na dodatke na invalidnine. Svi oni čija je invalidnost ispod 90 posto nemaju pravo da primaju bilo kakve naknadne invalidnine. To je zbog toga što Federacija nema novca. Takva situacija nije u RS. Oni imaju, bez obzira na kategoriju, invalidnine, ali njihov problem je što su te invalidnine mnogo manje nego u Federaciji“, navodi predsjednica Helsinškog komiteta Vera Jovanović.
Zbog velikog broja zakona na različitim nivoima u BiH dolazi do kršenja ljudskih prava u oblasti socijalne zaštite, kaže Nikolina Obradović sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
„Sistem socijalnih davanja u BiH je dosta diskriminatoran iz razloga što tretira pojedince prema statusu - i razlikuju se uvelike da li živite u Federaciji BiH ili u RS. Razlike u tim naknadama su ogromne“, navodi Obradović.
Socijalne naknade u BiH primaju i oni koji to uopšte ne bi trebali, što cijelu situaciju dovodi do apsurda, smatra ona.
„Značajan broj dobrostojećeg stanovništva prima neku vrstu naknade - što je, naravno, apsurdno - iz razloga što prema našem zakonodavstvu, posebno u Federaciji, te se naknade isplaćuju bez obzira na vaš radni ili imovinski status“, navodi Obradović.
Konfuzija i raskorak sa evropskim principima
Država diskriminaciju ne sprječava, a sistem socijalne zaštite je u raskoraku sa prethodnim i evropskim principima skrbi za najugroženije. Kao takav, treba pretrpjeti korjenite promjene, smatra Aida Hunček Pita iz Centra za javno pravo.
„U oblasti socijalne zaštite u BiH vlada konfuzija. Moje mišljenje je da je razlog tome, između ostalog, nedostatak socijalnih politika na državnoj razini, te nerazumijevanje osnovnih pojmova socijalne zaštite - socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalnih potreba. U praksi bi socijalna zaštita trebala da pretpri korjenite promjene koje bi za rezultat imale jedinstven sistem socijalne zaštite“, smatra on.
U susjednim zemljama situacija je nešto bolja. U Hrvatskoj, naprimjer, izdaci za socijalnu zaštitu su oko 21 % bruto domaćeg proizvoda, što, prema mišljenju profesora Pravnog fakuteta Sveučilišta u Zagrebu Vlade Puljiza, nije mnogo. Glavni problem je što taj novac nije dobro raspoređen:
„Hrvatska socijalna zaštita je pod snažnim pritiskom ekonomista. Socijalna zaštita ne troši zasad puno, ali ona može biti produktivna. I osnovno je da treba napraviti taj zaokret - od tzv. pasivne, distrubitivne socijalne zaštite, koja samo distribuira nešto i daje vam neki novac, treba preći na model te aktivne, što je europska orijentacija“, kaže Puljiza.
U Srbiji se prate evropski standardi, pa je nedavno donesen novi zakon.
„U R Srbiji je prošle godine donesen zakon o socijalnoj zaštiti koji je proširio prava korisnika socijalne zaštite, uveo je neka nova prava. Uvedena je npr. podrška za samostalan život. Druga novina jeste što se razdvojila socijalna kategorija od penzijske kategorije“, kaže Vukašin Nišavić iz Republičkog fond za penzijsko i invalidsko osiguranja Srbije.
Za razliku od susjednih zemalja, bh. vlasti ne čine ništa kako bi prava bila dostupna svima. BiH je potpisnica brojnih međunarodnih dokumenata koji su je obavezali da na jednak način štiti ugrožne grupe, ali ih ne poštuje. Na putu ka Evropskoj uniji, BiH će morati iz korijena promijenti sistem i približiti ga evropskim standardima.
