Međunarodni dan borbe protiv homofobije u BiH je prošao posve tiho. Onako kako se i očekivalo. Sjetili su ga se u nekoliko nevladinih organizacija, ambasadori nekolicine država poslali su zajedničko saopštenje kako bi nas još jednom podsjetili da se prava svih moraju poštovati.
Niko od domaćih zvaničnika niti institucija nije smatrao da ovaj dan zaslužuje makar nekoliko redova protokolarnog saopštenja. A kako bi kada u tim institucijama sjedi veliki broj onih koji su u prošlosti direktno ili indirektno zagovarali predrasude, pa čak i mržnju prema osobama drugačije seksualne orijentacije.
„Podsjećanje na Sodomu i Gomoru. Ti ljudi normalno imaju pravo na svoju seksualnu orijentaciju - ili dezorijentaciju, ispravnije rečeno. Njihova stvar, nek se zaključaju i nek rade šta god hoće“, kaže Bakir Izetbegović.
Ovo je samo jedna od izjava nakon pokušaja organizovanja prvog Queer festivala. No, ovakve i slične izjave nisu smetale domaćim političarima da dignu ruke za donošenje Zakona o zabrani diskriminacije ili Zakona o jednakosti polova, a oba ih obavezuju da poštuju i prava seksualnih manjina.
Kad se sve zbroji, zakoni koji se u BiH donose puka su kozmetika i ispunjavanje obaveza onoga što se popularno zove pristupanje BiH euroatlantskim integracijama. Lejla Somun Krupalija, iz Naše stranke, smatra da je dobar zakonski okvir tek prvi korak, nakon kojeg se u BiH stane.
„Ja smatram da su seksualne manjine u svakom pogledu diskriminisane u BiH. Ja smatram da je govoriti o seksualnim manjinama i dalje tabu tema, da, naravno, ima jako puno kozmetike u tom javnom pojavljivanju gdje ljudi kažu: ’Po zakonu su oni zaštićeni’, a šta privatno misle bog sami zna“, kaže Lejla Somun Krupalija.
BiH je izrazito homofobično društvo. To je pokazao i posljednji incident koji se dogodio na sarajevskom Filozofskom fakultetu - kada je, između ostalog, bibliotekarka ovog fakulteta vrijeđala osobe drugačije seksualne orijentacije:
„Te nam se stvari dešavaju u samim centrima znanja, moći, tolerantnosti i demokratičnosti, gdje učimo o književnosti, o filozofiji, učimo šta to znači biti drugačiji i drugi. Dešava nam se u srcu tih mjesta - u instituciji Univerziteta u Sarajevu, što je zaista porazno i što pokazuje kako je netolerantnost, stigma, strah dio svake pore našeg društva.“
Strah od javnog deklarisanja
Javno deklarisanje u BiH često može da znači gubitak radnog mjesta, odbacivanje od porodice, maltretiranje i mobing od vršnjaka. Homoseksualne, biseksualne i transrodne osobe su skoro pa u potpunosti nevidljive u Bosni i Hercegovini. Strah i društvena represija čine ih takvim, kaže Saša Gavrić, iz Sarajevskog otvorenog centra.
„BiH nije iz sopstvenih interesa donijela Zakon o zabrani diskriminacije. To je bio jedan uslov za viznu liberalizaciju. BiH nije iz sopstvenog interesa usvojila Zakon o ravnospravnosti spolova, također. Pitanje vidljivosti LGBT zajednice je povezano sa homofobijom - i to pitanje vidljivosti je ključno pitanje, ustvari. Vi ako niste vidljivi, vi ne postojite. A vi ako ne postojite, ne možete tražiti svoja prava“, navodi Gavrić.
Slično misli i novinarka portal manjine.ba Tamara Zablocki.
„Mislim da tu postoje dva problema. Jedan je nevidljivost LGBT populacije, koja se i sama ne bori baš previše da izađe u javni diskurs, što podrazumijeva da svi ljudi okolo se prave da oni ne postoji, da LGBT populacije nema među njihovim prijateljima, saradnicima, komšijama. Drugi problem je samo nasilje koje se dokazalo već nekoliko puta“, mišljenja je Tamara Zablocki.
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, nevladine organizacije u Sarajevu su organizovale javnu diskusiju na temu LGBT prava na zapadnom Balkanu, prikazan je film „Molitve za Bobbyja“.
U petak je promovisana knjiga „Born to be gay: Historija homoseksualnosti“. Arijana Aganović, koja je radila na prevodu ove knjige, vjeruje da je ovo jedan od načina razbijanja predrasuda prema osobama drugačije seksualne orijentacije.
„Kroz obrazovanje, kroz objavljivanje stručne literature taj proces započinje. I on će biti dugotrajan jer se on najviše tiče promjene svijesti. S jedne strane mi imamo društvenu i političku strukturu koja može da uređuje zakonski okvir, a s druge strane imamo šire građanstvo koje je uskraćeno za niz informacija i koje, zapravo, nema dovoljno znanja o nekom određenom pojmu, tako da je neznanje jedan od razloga zašto se neko ili neka grupa diskriminišu“, zaključuje Arijana Aganović.
Niko od domaćih zvaničnika niti institucija nije smatrao da ovaj dan zaslužuje makar nekoliko redova protokolarnog saopštenja. A kako bi kada u tim institucijama sjedi veliki broj onih koji su u prošlosti direktno ili indirektno zagovarali predrasude, pa čak i mržnju prema osobama drugačije seksualne orijentacije.
„Podsjećanje na Sodomu i Gomoru. Ti ljudi normalno imaju pravo na svoju seksualnu orijentaciju - ili dezorijentaciju, ispravnije rečeno. Njihova stvar, nek se zaključaju i nek rade šta god hoće“, kaže Bakir Izetbegović.
Ovo je samo jedna od izjava nakon pokušaja organizovanja prvog Queer festivala. No, ovakve i slične izjave nisu smetale domaćim političarima da dignu ruke za donošenje Zakona o zabrani diskriminacije ili Zakona o jednakosti polova, a oba ih obavezuju da poštuju i prava seksualnih manjina.
Kad se sve zbroji, zakoni koji se u BiH donose puka su kozmetika i ispunjavanje obaveza onoga što se popularno zove pristupanje BiH euroatlantskim integracijama. Lejla Somun Krupalija, iz Naše stranke, smatra da je dobar zakonski okvir tek prvi korak, nakon kojeg se u BiH stane.
"Čak i govoriti o seksualnim manjinama je tabu tema", kaže Lejla Somun Krupalija.
BiH je izrazito homofobično društvo. To je pokazao i posljednji incident koji se dogodio na sarajevskom Filozofskom fakultetu - kada je, između ostalog, bibliotekarka ovog fakulteta vrijeđala osobe drugačije seksualne orijentacije:
„Te nam se stvari dešavaju u samim centrima znanja, moći, tolerantnosti i demokratičnosti, gdje učimo o književnosti, o filozofiji, učimo šta to znači biti drugačiji i drugi. Dešava nam se u srcu tih mjesta - u instituciji Univerziteta u Sarajevu, što je zaista porazno i što pokazuje kako je netolerantnost, stigma, strah dio svake pore našeg društva.“
Strah od javnog deklarisanja
Javno deklarisanje u BiH često može da znači gubitak radnog mjesta, odbacivanje od porodice, maltretiranje i mobing od vršnjaka. Homoseksualne, biseksualne i transrodne osobe su skoro pa u potpunosti nevidljive u Bosni i Hercegovini. Strah i društvena represija čine ih takvim, kaže Saša Gavrić, iz Sarajevskog otvorenog centra.
„BiH nije iz sopstvenih interesa donijela Zakon o zabrani diskriminacije. To je bio jedan uslov za viznu liberalizaciju. BiH nije iz sopstvenog interesa usvojila Zakon o ravnospravnosti spolova, također. Pitanje vidljivosti LGBT zajednice je povezano sa homofobijom - i to pitanje vidljivosti je ključno pitanje, ustvari. Vi ako niste vidljivi, vi ne postojite. A vi ako ne postojite, ne možete tražiti svoja prava“, navodi Gavrić.
Slično misli i novinarka portal manjine.ba Tamara Zablocki.
„Mislim da tu postoje dva problema. Jedan je nevidljivost LGBT populacije, koja se i sama ne bori baš previše da izađe u javni diskurs, što podrazumijeva da svi ljudi okolo se prave da oni ne postoji, da LGBT populacije nema među njihovim prijateljima, saradnicima, komšijama. Drugi problem je samo nasilje koje se dokazalo već nekoliko puta“, mišljenja je Tamara Zablocki.
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, nevladine organizacije u Sarajevu su organizovale javnu diskusiju na temu LGBT prava na zapadnom Balkanu, prikazan je film „Molitve za Bobbyja“.
U petak je promovisana knjiga „Born to be gay: Historija homoseksualnosti“. Arijana Aganović, koja je radila na prevodu ove knjige, vjeruje da je ovo jedan od načina razbijanja predrasuda prema osobama drugačije seksualne orijentacije.
„Kroz obrazovanje, kroz objavljivanje stručne literature taj proces započinje. I on će biti dugotrajan jer se on najviše tiče promjene svijesti. S jedne strane mi imamo društvenu i političku strukturu koja može da uređuje zakonski okvir, a s druge strane imamo šire građanstvo koje je uskraćeno za niz informacija i koje, zapravo, nema dovoljno znanja o nekom određenom pojmu, tako da je neznanje jedan od razloga zašto se neko ili neka grupa diskriminišu“, zaključuje Arijana Aganović.
