Besramno flertovanje sa nacionalizmom na stadionima u regiji

Talas nasilja na sportskim terenima preplavio je regiju, a nije zaobišao ni Bosnu i Hercegovinu. Ova zemlja, međutim, ima i svoje posebnosti, pa svaki, i najmanji, incident začas dobije nove odrednice koje ga uvrste u red onih visokog rizika. Pokazalo se kako je neodgovorno grupe nasilnika zvati uobičajenim i opšteprihvaćenim izrazom huligani, jer se ovdje radi o izmanipulisanim grupama koje se, okićene klupskim obilježjima, preobražavaju u nacionalističke i šovinističke jurišnike.

Jesenji dio fudbalskog prvenstva Bosne i Hercegovine, jednako kao i u većini zemalja regiona, protiče u sjeni nekontrolisanog nasilja, u izlivima iracionalnih nagona i racionalne mržnje. Pale se i razvaljuju željeznički vagoni, ruše kafane u tuđim gradovima, bacaju molotovljevi kokteli na kombije pune putnika, razbijaju automobili i, usput, glave. To mu ga dođe izvan stadiona. A na tribinama samim besramni ašikluk sa nacionalizmom, šovinizmom, fašizmom čak. Javno pozivanje na kolektivnu egzekuciju nad jednim, drugim ili trećim narodom, igranje zapaljivim parolama ili skandaloznim pjesmama o noževima i žicama.

Ne hoteći, naravno, nikog abolirati, čak ni relativizirati prijetnje, ugledni sportski novinar Bakir Tiro pokušava trend koji ovdje opasno dugo traje, smjestiti u širi kontekst.

„Nije to samo u BiH. To je i u našem susjedstvu, u Evropi i u svijetu. To je jedna pošast današnjeg, modernog društva - i jednostavno mlađa raja se lože na to“, kaže Tiro.

Nažalost, navijačko nasilje ovdje, odmah skreće u prijeteći rukavac. Djelimice „mora“ bliske prošlosti, djelimice nemar političke sadašnjosti, definisali su prostor u kome i najmanji incident učas donosi najviši mogući rizik. O uzrocima razmišlja angažovani publicista Emir Imamović:

„Samo je neko potpuno naivan ili krajnje neupućen mogao vjerovati da pri prvom susretu navijačkih skupina sa različtih krajeva BiH neće doći do sukoba.“

Pjesnik Ahmed Burić, jedan od najboljih poznavala fudbalskog sporta ovdje, u dušu poznaje navijačku faunu.

„Radi se o grupama besposličara koji ne smiju izaći na ulicu, pa protestirati protiv vlasti, nego se između tuku ne bi li još neko stradao“, kaže Burić.

Nažalost, tako amorfna masa postaje plastelin za oblikovanje, a majstori igre, da se tobož ne prepoznaju, ogrnu ih klupskim kabanicama i gurnu u bezumno nasilje.

Pokazivanje pripadnosti po svaku cijenu

Fudbalski fanovi, u najvećem broju slučajeva, nisu ostavljeni vlastitoj prosudbi, pa im se divljanje ni u kom slučaju ne smije smatrati spontanim. Naprotiv, indukovano je od spodoba koje vuku konce iz potaje.

„Fudbal kao najpopularniji sport, koji ima i najmasovniju publiku, služi da se preko njega kanaliziraju osjećaji zapravo većine pripadnika određene društvene zajednice. U nama su, dakle, duboko ukrijenjeni nacionalizam i međusobna mržnja i ne treba nikoga čuditi što se to artikulira na stadionima. Bilo bi, zapravo, kad uzmemo u obzir gdje živimo, pravo čudo da je drugačije. Posebice što sada navijačke grupe preuzimaju djeca koja su rođena prije 20-ak godina, dakle, oni koji se apsolutno ne sjećaju nikakve atmosfere drugačije, kojima je ovo stanje u kojemu mi živimo jedino poznato“, ističe Emir Imamović.

Fudbalski stadioni i prostor oko njih tako postaju poligoni na kojima se provode rituali kolektivne inicijacije. Za buduća neka pokoljenja. Znaju, naime, naši vračevi kako su rušilački nagoni duboko ukorijenjeni u kolektivno tkivo navijačkih grupa, pa upravo tim nagonima šalju šifre prepoznavanja, šifre zbijanja redova i pokazivanja pripadnosti po svaku cijenu. A nasuprot svemu, nema organizovane države, nema funkcionalnih mehanizama koji mogu prepoznati nadolazeću pustinju. A oni koji prepoznaju - ljubomorno čuvaju tajnu.

„Postoje prava i obaveze. Mi živimo društveno neodgovoran život, a s druge strane se nešto busamo da smo nekakvi veliki čuvari simbola, nacionalnih mitova, a u osnovi smo jedna amorfna grupa koja nije u stanju smijeniti direktoricu obdaništa“, navodi Ahmed Burić.

Treba li u ovom trenutku uopšte podsjećati na tehnologiju nasilja tamo negdje pred kraj upokojene zajedničke države, podsjećanje na vrijeme kad je nasilje instalirano kao način komunikacije. Tada, naime, prestaje svaka igra. Ko je to vrijeme živio, a ne prepoznaje ozbiljne podudarnosti, morao bi se temeljno zabrinuti za vlastito zdravlje. Prije nego li kamen koji se zakotrljao ne postane lavina, valja donositi hitne mjere. Makar to bila tek zabrana organizovanog putovanja gostujućih navijača. O tome novinar Bakir Tiro kaže:

„To nije popularno i nije i nije dobro, ali potrebno je u ovom momentu.“

Za kraj ove tužne priče još samo podsjećanje kako se ne igraju delije tek igre radi. Ni Delije, ni Horde, ni Lešinari, ni Škripari, ni Manijaci, ni Robijaši. Makar ima i pojedinaca koji s ljubavlju izgovaraju poneko od ovih morbidnih imena.

***************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.