U subotu, 11. jula je tačno 20 godina od genocida u Srebrenici. O posljedicama, poricanju, oprostu i prihvatanju odgovornosti za ono što je učinjeno nad hiljadama muškaraca i dječaka Bošnjaka u tom bh. gradu, u intervjuu za RSE govori Edina Bećirević, profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu koja je doktorirala na temu genocida. Njenu knjigu "Na Drini genocid" objavio je i Yale University Press.
RSE: Jesmo li, u ovih 20 godina nakon genocida, izvukli pouke?
Bećirević: Bh. društvo je daleko od tačke gdje može reći da je izvuklo bilo kakvu pouku od genocida u Bosni i Hercegovini, od tog procesa genocida koji je tekao od 1992. do 1995. i kulminirao genocidom u Srebrenici. Taj proces suočavanja s prošlošću, proces učenja lekcija, je trebao da počne još 1995. godine. Međutim, program tranzicijske pravde koji je osmislila međunarodna zajednica, nekako je sužen na retributivnu pravdu, na suđenja u Haškom tribunalu, pod pojedinačnu odgovornost za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Nažalost, taj dio restorativne pravde je izostao i sužen na suđenja i presude u Haškom tribunalu. Od Haškog tribunala se jako mnogo očekivalo, očekivalo se da ćemo naučiti lekcije nakon završenih procesa i presuda. Ali, te lekcije nismo naučili, naprosto zbog toga što je bh. politički kontekst takav da promovira etničke podjele. Možda bi ova 20-godišnjica trebala da bude motiv da se osvrnemo na protekli period i da vidimo šta je u tom pristupu i programu tranzicijske pravde bilo pogrešno.
RSE: Prijedlozi rezolucija o Srebrenici, osim što su pokazali potpunu polarizaciju bh. društva i nespremnost da se prihvati presuđena činjenica, pokazali su i to da nema spremnosti da se prizna odgovornost za genocid. Vrlo često se ta odgovornost prebacuje na velike sile, na Sjedinjene Američke Države, UN, Evropu. Svakako, oni snose dio krivice, ali da je li važnije da se sa odgovornošću suočimo ovdje, u Bosni i Hercegovini, moramo li mi ovdje shvatiti šta se dogodilo i na koji način da krenemo dalje?
Bećirević: To je paralelan proces. Proces suočavanja međunarodne zajednice sa odgovornošću za genocid u Bosni i Hercegovini trebao bi da teče paralelno sa procesom suočavanja u Bosni i Hercegovini. Svaki genocid ima svoj međunarodni kontekst, pa tako i genocid u BiH. Bez prešutnog odobrenja i bez ignorirajućeg odnosa međunarodne zajednice nijedan genocid nije moguć. Međunarodna zajednica je daleko od toga da se suoči sa svojom odgovornošću za genocid u Bosni i Hercegovini. Onog trenutka kad međunarodna zajednica bude spremna da se suoči sa svojom odgovornošću, krenut će i proces suočavanja u Bosni i Hercegovini.
RSE: Govorimo o genocidu u Srebrenici za koji postoje i presude. Ipak, i dalje je prisutno negiranje, kao da je razrađen taj sistem poricanja. Imali smo to priliku vidjeti i na primjeru lobiranja o neusvajanju rezolucije UN o genocidu. Je li to ona vrsta poricanja koja je krajnja faza genocida?
Bećirević: Genocid ima nekoliko faza, neki teoretičari kažu da ih ima osam, neki da ih ima deset, međutim, svi se slažu da je poricanje zadnja faza genocida. U Bosni i Hercegovini je poricanje genocida, na neki način, norma. U brojnim drugim društvima poricanje genocida je iznimka za neke ekstremne grupe. Posebno u dijelu Bosne i Hercegovine poricanje genocida je praktično zvanični diskurs vlasti Republike Srpske.
Sve dok vlasti Republike Srpske i vlasti u susjednoj Srbiji ne budu spremne da se suoče sa svojom odgovornošću za genocid u Bosni i Hercegovini, to poricanje će trajati. Proces priznavanja genocida izuzetno je težak jer podrazumijeva, prije svega, političke konsekvence u Bosni i Hercegovini. Suočavanje s genocidom od vlasti Republike Srpske znači pristanak na ustavne promjene, podrazumijeva pristanak na pravednija rješenja, a ne promoviranje legitimiziranja ciljeva genocida.
RSE: Dolazimo tako i do one teze, koju zastupaju Srbi sa obje strane Drine, da bi se priznavanjem genocida Srbi označili kao genocidan narod. Da li je to zaista tako?
Bećirević: Ne postoje genocidni narodi. Ni za Njemce se ne može reći da su genocidan narod. Teorije o genocidu ne promoviraju ideju o genocidnim narodima. Međutim, tu dolazimo do jedne kontroverze jer teorije govore o kolektivnom učešću u genocidu. Bez prešutnog pristanka naroda u čije ime se genocid provodi, genocid nije moguće provesti.
Naravno, teorije o genocidu ne govore da su svi pripadnici naroda u čije ime je genocid izvršen izvršioci ili učesnici u genocidu. Tu imamo nekoliko kategorija: planere, direktne izvršioce, one koji posmatraju i odobravaju jer imaju određene koristi od genocida, te one koji su spasioci. Zašto se neki pojedinci tokom procesa genocida ponašaju kao spasioci, a neki kao posmatrači ili izvršioci je izazov na koje pokušavaju da odgovore brojne psihološke i sociološke teorije o genocidu.
Međutim, većina teoretičara promovira tezu da je genocid zločin u kojem je potrebno učešće velikog broja ljudi. Ignorirati tu činjenicu i promovirati tezu da su genocid izvršili samo pojedinci, udaljava nas od odgovora na pitanje zašto se neki ljudi ponašaju kao spasioci, neki kao izvršioci, a neki kao posmatrači.
RSE: Kada govorimo o genocidu u BiH prva asocijacija je Srebrenica. Međutim, u Haškom tribunalu se sudi Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću za genocid počinjen i u drugim područjima BiH, a o čemu se u bosanskohercegovačkom društvu malo govori. Zašto?
Sjećanje na Auschwitz je sjećanje na sve žrtve holokausta. Na isti način, Srebrenica bi trebalo da bude povod da se sjetimo svih žrtava genocida
Bećirević: Genocid u Bosni i Hercegovini je proces koji je počeo 1992. godine i završio 1995. genocidom u Srebrenici. Međunarodna zajednica je intervenirala nakon genocida u Srebrenici i zbog toga je međunarodna zajednica insistirala na tome da se samo zločin koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine nazove genocidom. Taj proces definiranja masovnih zločina u BiH i karakteriziranja drugih masovnih zločina nije završen zato što još uvijek nismo čuli presudu u slučaju Radovan Karadžić, a u toku je i presuda Ratku Mladiću.
Međutim, svi to ignoriraju, kao da ta dva procesa ne postoje i svi govore samo o srebreničkom genocidu. Vrlo često tu tezu čujemo i od elitnih bošnjačkih intelektualaca. Srebrenica bi trebalo da bude povod da se prisjetimo svih žrtava genocida u Bosni i Hercegovini od 1992. godine pa sve do Srebrenice. Sjetimo se da je najveća masovna grobnica, koja je otkrivena u oktobru 2013. godine, Tomašica u Prijedoru. Sjećanje na Auschwitz je sjećanje na sve žrtve holokausta. Na isti način, Srebrenica bi trebalo da bude povod da se sjetimo svih žrtava genocida.
RSE: Došli smo do žrtava i onoga što zovemo oprost, ali i pokajanje. Čini se da je svih ovih godina upravo ta tema pokajanja korištena i kao politički motiv. Imali smo slučajeve poput Biljane Plavšić i jedno potpuno neiskreno kajanje. S druge strane, od žrtava se stalno očekuje oprost. Da li je to prema njima pravedno?
Bećirević: U jednoj fazi u Haškom tribunalu ta ideja priznanja i pokajanja je bila, da tako kažem, vrlo popularna, dakle dobijale su se bolje pogodbe sa Haškim tribunalom. Sjećam se razgovora sa jednim od haških tužitelja koji mi je rekao da se, zapravo, istinski pokajao samo Milan Babić koji je izvršio samoubistvo u haškoj ćeliji. Biljana Plavšić je imala, možda, momente prosvjetljenja kada se, mada mi to ne znamo, pokajala i, možda, suočila sa veličinom zločina i težinom svoje uloge, ali vrlo brzo se vratila na svoje pozicije.
To pokajanje je individualan psihološki čin i mislim da može doći do pokajanja, ukoliko je politički kontekst takav kao što je politički kontekst u Srbiji i Republici Srpskoj takav da insistira na tome da se oni koji su počinili zločine ne kaju, nego da se njihovi zločini tretiraju kao herojski činovi - onda je previše očekivati od tih pojedinaca da prođu kroz tu psihološku fazu pokajanja. Činjenica je da se od žrtava insistira na oprostu. Međutim, ukoliko se sa druge strane nemamo nikoga ko traži oprost i želi od žrtava da im oproste, ukoliko ne postoji pokajanje, onda je od žrtava previše očekivati da oproste.
