Dostupni linkovi

Balkanska repriza «događanja naroda»


Banjaluka, protest protiv odluka visokog predstavnika

Da li su narodi na Balkanu naučili lekciju iz povijesti i da li ih i danas mogu zavesti nacionalističke retorike njihovih vođa?

Početkom tjedna, širom Republike Srpske održani su prosvjedi kojim su građani srpske nacionalnosti dali podršku premijeru i predsjedniku Saveza nezavisnih socijaldemokrata Miloradu Dodiku u aktualnom sporu sa Miroslavom Lajčakom, visokim predstavnikom međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Mnoge su prosvjedi podsjetili na «događanja naroda» s kraja osamdesetih i početka devedesetih, na krilima kojih je uzletio Slobodan Milošević i njegova nacionalistička politika. Slijedio je krvavi rat na prostorima bivše Jugoslavije. Milijuni raseljenih, tisuće i tisuće ubijenih, porušeni domovi, gradovi, sela...

Putin u Banjaluci

Stoga i podsjećanje na to kako se «narod događao» u Srbiji, Crnoj Gori, na Kosovu, Hrvatskoj krajem osamdesetih i početkom devedesetih, te zašto se slična formula ponovila proteklih dana u Bosni i Hercegovini, odnosno u srpskom entitetu. Priredila Dženana Halimović.

Iako je trebalo iskazati negodovanje nad odlukom visokog predstavnika o novom ustroju rada parlamenta Bosne i Hercegovine i Vijeća ministara, skup se pretvorio u odbranu Srpske i u promociju političara ovog tipa:

«Građani Republike Srpske!»

«Živio Putin!»

«Hoćemo Putina! Hoćemo Putina!»

«Mile! Mile! Mile!»

«Dobar dan svima, braćo i sestre, građani Banjaluke i Republike Srpske. Nisam došao da se krijem iza vas, nego sam došao da vam kažem da ću i dalje biti spreman i sposoban da branim Republiku Srpsku, da bi ovaj narod ostao miran u svojoj Republici, sa pravima koje ima. Ne treba niko da sumnja u naše ponašanje, u našu lojalnost Republici. Ako sam mogao da u Vašingtonu kažem – ne, mogu i ovdje danas sa kažem da neću.»

Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH Srđan Dizdarević, ovakvo «događanje naroda» smatra opasnim:

«Opet je neko lansirao ideju o tome da su Srbi ugroženi, da je ugrožena Republika Srpska, da je ugroženo srpstvo. Mislim da reaguju na nivou strasti, na nivou prvotnih osjećanja, umjesto da racionalno pokušaju izanalizirati situaciju i vidjeti da za takve dijagnoze apsolutno nema mjesta. Bojim se da se narod opet ponaša neodgovorno, jer ga tako vode neodgovorni političari, a ponekad, rekao bih, i politikanti.»

Ovakav tip i model događanja miriše na one s početka devedesetih, mišljenja je i Mirko Pejanović, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu:

«Građani, i to građani u etničkom smislu, su izvedeni na trgove i ulice. Izlažu im se zahtjevi i nameću ideje kojima je, prethodno, kroz metoda stvaranja straha od drugog i podozrenja, stvoreno jedno raspoloženje koje omogućuje da se građanima manipuliše.»

Građanima je dovoljno da njihove političke vođe kažu da li je nešto dobro ili loše za njih i da to prihvate, kaže potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović:

«Kada biste došli među taj narod i pitali ga šta je ustvari razlog njihovog okupljanja, odnosno da li su imali priliku da pročitaju odluku visokog predstavnika, preko sedamdeset posto njih bi kazalo da je nisu pročitali, ali da su čuli od svog lidera da trebaju ovdje doći i protiv te odluke protestovati.»

Iza ovakvog demonstriranja i nezadovoljstva stoji ratno i kriminalno nasljeđe, tvrdi akademik Muhamed Filipović:

«Nema tu slobodnih individua, nema tu ljudi koji misle. To je korumpirana masa kojoj je sugerirano da ako izgubi taj monopol srpstva na dio Bosne, da će izgubiti one privilegije i ona dobra koja je uzela.»

Situacije poput «događanja» jednog od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, s političkom pozadinom, preopasne su za zemlje poput BiH. Tome doprinosi i negativna politička klima, smatra profesor Pejanović:

«Politička scena u Bosni i Hercegovini je radikalizirana u posljednjih godinu dana. Nažalost, radikalizira se na etničkoj osnovi, radikalizira se na ideji da je jedan narod ugrožen više od drugog. Zapravo se radikalizira unutar koalicione većine i to je ono što je najnepovoljnije za BiH, jer je na taj način došlo do postepene, tihe blokade rada institucija države BiH.»

A jedan radikalizam povlači drugi, upozorava Dizdarević:

«To može da ima neposredno negativne posljedice u samoj Banjaluci, u samoj Republici Srpskoj. A onda, naravno, po sistemu spojenih posuda, odraziće se i drugdje gdje su Srbi u manjini, na način koji će biti odgovor na to ,dešavanje naroda‘ u Republici Srpskoj. Mislim da je vrlo, vrlo opasno i neodgovorno od političara u RS-u što su pribjegli takvom načinu manifestovanja nekakvih političkih stavova.»

Iz poznatog ishoda protesta s nacionalnom pozadinom, trebalo bi izvući pouku. Direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije u Ljubljani Bahtija Raljaf podsjeća:

«Mislim da će političare koji se bave mintinzima i takvom politikom vjerovatno čekati sudbina Slobodana Miloševića i sličnih političara.»

Demokracija je pobuna protiv činjenice da su ljudi unaprijed određeni pripadnošću naciji, klasi, rasi, ističe Muhamed Filipović. Ako je suditi po tome, teško da u zemlji, u kojoj je vjerski i nacionalni identitet ključan, egzistira demokracija, a tu je onda i dovoljno prostora da se nacijom manipulira.

Zagrebačka sveučilišna profesorica Mirjana Krizmanić ovako za naš program komentira zbivanja u Republici Srpskoj:

«Ja mislim da oni koji žive u Republici Srpskoj smatraju da je ,događanje naroda‘ dovelo do toga da oni imaju svoju republiku, koju oni vide jednog dana spojenu sa Srbijom. Zbog toga oni smatraju da je događanje naroda ponovno put do toga da dobiju ono što žele. Oni nisu odustali od nekih svojih ciljeva, a prvenstveni cilj za Republiku Srpsku je da ona opstane, iako je ona, zapravo, nepravedno organizirana, u ratu. Ona je, dakle, njihova pozitivna posljedica rata, koju nisu smjeli dobiti, i cilj je da opstane i da se jednog dana udruži sa Srbijom. Sve to je sada potencirano bitkom za Kosovo. Oni to ne povezuju slučajno. Oni hoće svijet ili Evropu ili ove strane sile prisiliti da im daju sve veće ustupke jer će oni, a tog su svjesni, izgubiti Kosovo. Jeste da je puno ljudi izmanipulirano, ali to ,događanje naroda‘ jeste potaknuto ciljevima koje taj narod i njegove vođe još uvijek imaju.»

Od jogurt revolucije do danas

Događanja naroda na Balkanu proizvod je srbijanske nacionalističke politike. Krajem osamdesetih «jogurt revolucija» iz Srbije, na čelu sa Miroslavom Šolevićem, krenula je na put prema sjeveru i zapadu, Vojvodini i Sloveniji, da bi se veliko finale dogodilo na Gazimestanu i Ušću u Beogradu. Trijumfirao je Slobodan Milošević koji je Srbima poručio kako ih «nitko ne smije da bije». Otvorena je Pandorina kutija nacionalne mržnje i zločina. Posljednja decenija 20. stoljeća na Balkanu ostat će upamćena po strašnom ratu koji su predvodile tadašnja JNA, koju je kontrolirao Milošević, i srbijanske paravojne formacije. Zločini su se redali – Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo. Iz Beograda Iva Martinović:

Poruka da će Beograd i Banjaluka zajedno braniti Republiku Srpsku i Kosovo, što proizlazi iz nastojanja državnog vrha Srbije da izjednači Ahtisarijev plan za Kosovo sa Lajčakovim merama, i svakodnevna upozorenja da će Srbija ustati protiv svega što ide ina štetu srpskog stanovništva i Republike Srpske, ponovo su dovele Srbiju na prag nove nacionalne homogenizacije, gde se sve više gube razlike između ključnih političkih partija.

Tako je predsjednik Srbije Boris Tadić otkazao svoje učešće na narednoj sesiji Igmanske inicijative, zato što je član Predsjedništva BiH Željko Komšić navodno uvredio srpskog premijera Koštunicu, bez obzira što je pet najuticajnijih zemalja sveta uputilo Beogradu oštar demarš zbog poistovećivanja odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske sa situacijom na Kosovu.

Sve ovo, književnika Filipa Davida podsjeća na onu retoriku kakva je bila prisutna tokom devedesetih i koja je obeležila period takozvanog «buđenja naroda»:

«Kao i onda, tako i sada, politički vrh, mediji i tako dalje programiraju jedno ponašanje koje, na kraju krajeva, može biti štetno samo po Srbiju, kao što je bilo štetno ono što se dešavalo početkom devedesetih godina. Postoji taj zahtev za jednim unisonim mišljenjem, a svaki glas koji govori drugačije se smatra izdajničkim, nepatriotskim, smatra se glasom protiv interesa Srbije. A zapravo se pokazalo, i u prošlosti, da su oni koji su kritikovali recimo Miloševićevu politiku i ono što je ona tada značila zapravo bili jedine prave patriote jer su oni govorili u interesu Srbije. Tako i danas manjina misli o pravim interesima Srbije, a većina ne, nego je to samo jedna vrsta demagogije, veoma dugo prisutna i u srpskoj politici i u ponašanju naših političara.»

Ključno je pitanje kako Srbija ponovo dolazi u ovakvu situaciju, bez obzira na tragična iskustva devedesetih, za šta su «događanja naroda» predstavljala prolog. Za psihologa Jelenu Vlajković razlog leži u činjenici da se narod u Srbiji, tokom svih ovih godina, nije na pravi način suočio sa svojom prošlošću:

«Nismo raščistili oko toga ko je napravio zločine, nismo raščistili oko toga koliko treba, suštinski, da se izvinemo drugom narodu i da na pravi način krenemo dalje. Sve dotle dok budemo krili ratne zločince kao što je Ratko Mladić, bićemo u situaciji da ponavljamo ovakve stvari. Sve dotle dok se budemo i dalje vozili na talasu nacionalizma i takva osećanja budu dominantna u nama, ponavljaćemo greške iz prošlosti. Nažalost, ovo podseća na 1990. godinu.»

Da se pojavi neka ključna ličnost od autoriteta i da kaže – ljudi moji, ima zločina i sa naše strane i ovo su zločinci koji su ih počinili. Ljudima bi pala koprena s očiju i mogli bi da vide istinu....


Neznanje i mogućnost manipulacije i za sociologa Stjepana Gredelja razlog su zbog kojeg ne iznenađuje to što narod u Srbiji nije naučio lekciju devedesetih:

«Ako imate dovoljno nizak nivo političke kulture, i kulture uopšte, i ako imate ovakve medije kakve imate, ako imate ovakve političare kakve imate, ako imate ovakve institucije kakve imate, s takvim konglomeratom stvari biste mogli izazvati rat bilo gde. Prosto se radi o tome da ljudi ne misle svojom glavom. A inače, ona čuvena, ružna izreka da je narod kao kokoška i pamti osam minuta, kod nas se, nažalost, potvrđuje u svoj svojoj ciničnosti.

Jelena Vlajković na kraju poručuje da će historija u Srbiji prestati da se ponavlja samo pod jednim uslovom:

«Da se pojavi neka ključna ličnost od autoriteta i da kaže – ljudi moji, ima zločina i sa naše strane i ovo su zločinci koji su ih počinili. Ljudima bi pala koprena s očiju i mogli bi da vide istinu.

Kosovo je bilo uvertira


Na Kosovu je «dogadjanje naroda» počelo već polovicom osamdesetih i to prosvjedima i demonstracijama kosovskih Srba protiv, kako su isticali, neravnopravnog položaja, pritisaka i drugih problema sa kojima su se suočavali. Razlozi su, međutim, bili sasvim drugačiji, kaže za naš program Remzi Kolgeci, koji je krajem osamdesetih obavljao funkciju predsjednika Predsjedništva Kosova i jedno vrijeme, poslije masovnih prosvjeda kosovskih Albanaca i smjene partijskog rukovodstva, i funkciju vršioca dužnosti predsjednika pokrajinskog komiteta SK Kosova. Gzim Badžaku zabilježio je prvu izjavu Kolgecija datu nekom informativnom glasilu od sredine 1989. godine, kada je pod pritiskom i u znak neslaganja sa politikom prema Kosovu, podnio ostavku na funkciju predsjednika
Predsjedništva Kosova:

«,Događanje naroda‘ je počelo malo ranije – sredinom osamdesetih, kada je Milošević na Kosovu polju održao ,famozni‘ skup, na kojem je, pored ostalog, obećao da Srbima neće faliti nijedna dlaka sa glave, zbog toga što su se, navodno, Srbi u tim godinama našli ugroženi od tadašnjih pokrajinskih institucija i Albanaca na Kosovu.»

Kolgeci ističe da je sve to bila farsa iza koje su se krili mnogo značajniji ciljevi:

«Osnovni razlog okupljanja Srba i Crnogoraca je bio usmeren od strane određenih rukovodstava Republike Srbije ka jedinom cilju da se ustavna pozicija Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosova dovede u znak pitanja.»

On kaže da su kosovski Srbi i Crnogorci bili izmanipulisani i iskorišćeni za ciljeve politike koja je – kako će se kasnije videti – imala sasvim drugačije ciljeve:

«Srbija je polako ,širila‘ svoje delovanje na celu teritoriju Srbije. A kako smo kasnije videli, nije bilo u pitanju samo Kosovo, već i druge teritorije bivše SFRJ – Hrvatska, Bosna i tako dalje.»

Ocenjuje da je ,događanje naroda‘ na Kosovu bila uvertira raspada bivše SFRJ:

«Zna se ko je tu politiku vodio, kakvi su bili njeni interesi, a kakve su bile posledice takve politike, to se moglo videti nakon devedesetih godina.»

Kolgeci ocenjuje da to što se tokom ove nedelje događalo na prostorima Bosne i Hercegovine je pokušaj «događanja naroda», ali sa drugim «glumcima»:

«Ovo što se danas događa na prostorima Bosne i Hercegovine je ista priča samo sa drugim glumcima. Danas su to Dodik i kompanija u Bosni, Koštunica i politika radikala u Srbiji i tako dalje. Opet imamo pokušaje da se ,dogodi narod‘, a sve u cilju pritiska na međunarodnu javnost i na međunarodne institucije da bude stopirano proglašenje nezavisnosti Kosova i tako dalje. Ja mislim da je osnovni cilj u tome.»

Fašizacija masa

Crna Gora je svoje «događanje naroda» prošla kroz takozvanu «antibirokartsku revoluciju». U razgovoru sa Biljanom Jovičević toga se sijeća publicist Rajko Cerović, u to vriijeme glavni i odgovorni urednik RTV Titograd, smijenjen odmah po okonačanju «AB revolucije»:

«,Događanje naroda‘ je zapravo bila fašizacija masa, i to je rađeno skoro naučnim metodama – vrlo precizno, dugo je smišljano i režijski sprovođeno. Sve to je bilo isplanirano do tančina. Išlo je, sa jedne strane, preko policije, sa druge strane preko KOS-a (vojne obavještajne službe) i sa treće strane preko političkih aktivista, koji su bili i tamo i tamo. Moglo se dogoditi da je neko došao i da mu se sve to učinilo kao cirkus, ali 99 odsto te mase je bilo izmanipulisano, i to dug period, prije svega preko medija.»

Rajko Cerović bez dileme tvrdi da su u «AB revoluciji» – na čijim krilima su, Miloševićem potpomognuti, vlast u Crnoj Gori preuzeli tada od milja zvani «mladi, lijepi i pametni» Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović – ključnu ulogu u manipulaciji građanima odigrali mediji. Cerović, koji je zajedno sa svojim uređivačkim timom smijenjen sa mjesta urednika državne i tada jedine televizije u Crnoj Gori, prisjeća se:

«Bilo je vrlo jasno da je dio novinara bio unaprijed potpuno naverbovan. To se vidjelo po tome s kakvim argumentima nastupaju. Bio je očigledan cilj da rukovodstvo RTV Crne Gore jednostavno padne.»

Danas se, prema ocjeni Rajka Cerovića, u Crnoj Gori narod ne bi mogao dogoditi, iz više razloga. Zbog medijskog pluralizma prije svega, ali i demokratskog sazrijevanja Crne Gore:

«Sad kad sretnete čovjeka koji je onda oduševljeno učestvovao u tim mitinzima, ili koji je, recimo, tada oduševljeno bio krenuo na Dubrovnik da ratuje, on će se danas toga stidjeti i neće mu biti drago da mu to pominjete. Ti ljudi imaju iskustvo koje je danas već osvijetljeno i apriorno negativno. Međutim, to ne znači da nema mentaliteta kojeg bi mogli, i u ovom trenutku, opet probuditi na isti način.»

Da li mislite da je u Crnoj Gori odrađena ta katarza, da su se ljudi suočili sa istinom?

«Jedna vrsta katarze, nije odrađena, nego se jednostavno dogodila i staložila u narodu. Međutim, kažnjavanje za ono što su mnogi ljudi tada činili, nešto što bi predstavljalo moralni korektiv, odnosno indikator svega, nije se dogodilo. Ali to ne znači da u promijenjenoj svijesti, mnogo toga nije osvijetljeno.»

Strogo organizirani sponatani mitinzi

Novija povijest južnoslavenskih prostora, pa tako i hrvatske države, mogla bi se ispisati kronologijom mitinga, javlja Goran Vežić.

Prva događanja naroda počela su u Kninu, svjedoči nam žitelj tog grada, Boško Žunić:

«Počeli su s tim mitinzima, dr Rašković i drugi. Ovi naši su mu se priključili – Milan Vabić i mnogi iz Knina koji su tada ustanovili da ustanovili da su velikosrbi. Tako da je to tada počelo sa nekakvim protestima, ovim-onim.“

Jedni skupovi su izazivali druge. Kako svjedoči Žunić, „događanja naroda“ su bila potaknuta od strane političara. Tako je na kninska zbivanja reagirao Zagreb, a najveći i krvavi miting se dogodio u Splitu, 6. svibnja 1991. godine. Tom događaju je, kako svjedoči tadašnji splitski gradonačelnik Onesin Cvitan, prethodio sastanak tadašnjeg hrvatskog predsjednika Tuđmana s dalmatinskim čelnicima:

„On je onda rekao: ,Pa dobro, ako treba, vi rađe demonstrirajte, ali nemojte napadati. Demonstrirajte mirno i demokratski‘.“

Na sastanku je bio i novinar „Slobodne Dalmacije“:

„On je odmah uvečer napisao kratku noticu u kojoj je rekao da Tuđman poziva na demonstracije.“

I miting se dogodio, kaže tadašnji sindikalni lider Jozo Marić:

„To je bio organizirani skup, koji je bio predvođen Hrvatskom udrugom sindikata i Nezavisnim sindikatom iz Brodo-Splita.“

U središtu prosvjeda, u kojem je ubijen vojnik tadašnje JNA Saško Gešovski, našla se i tadašnja novinarka HTV-a, a danas glavna urednica „Ferala“, Heni Erceg:

„To jeste bio jedan grubi skup, tim više što je bilo oružja koliko hoćeš.»

Nedugo nakon toga, oružje je progovorilo – počeo je rat. Novi veliki miting u Hrvatskoj bilježi se tek nakon rata. Političarima se ,dogodio narod‘ 21. studenoga 1996. godine, kad je 100.000 ljudi na Trgu bana Jelačića u Zagrebu spriječilo oduzimanje koncesije Radiju 101. Masi je tada, između ostalih, govorila i glavna urednica Zrinka Vravec Mojzeš:

„Ako vam to nešto znači, u ovom trenutku cijela slobodno misleća svjetska javnost je uz Radio 101 i uz ljude koji žele istinsku demokraciju u Zagrebu i u Hrvatskoj.“

Taj miting je ustvari značio početak kraja Tuđmanovog režima. Promjene su se dogodile 2000. godine, kad je na vlast došao aktualni predsjednik Stipe Mesić i opozicija predvođena Ivicom Račanom. Nedugo nakon ustoličenja nove vlasti, opozicija, vođena Ivom Sanaderom, pokušala je zavaljati vlast po hrvatskim ulicama. U Splitu su 2001. godine održali veliki miting potpore tadašnjem bjeguncu, a danas osuđenom za ratne zločine, Mirku Norcu. Ivo Sanader:

„Drugovi iz vlade imaju dvije mogućnosti. Prva je mogućnost – podnesite ostavke i raspišite izbore. Druga je mogućnost – pokušajte organizirati nekakve tobožnje proti-prosvjede na splitskoj Rivi (ono što je Milošević radio u Srbiji). Ali tada ćemo svi odavde, i iz drugih krajeva Hrvatske, poći u Zagreb, ako bude trebalo i na Jelačićev plac, da im kažemo što mislimo.“

„Idemo u Zagreb! Idemo u Zagreb!“

I Sanader, koji je postao premijer prije četiri godine, suočio se s mitinzima protiv svoje vlasti, a za generala Antu Gotovinu, jer je HDZ promijenio stav prema osumnjičenima za ratne zločine, kako je to kratko i jasno obrazložio već bivši predsjednik Sabora Vladimir Šeks:

„Identificirati, otkriti, uhititi, transportirati.“

Reakcije su, nakon Gotovininog uhićenja, došle od veterana:

„Kada to čujete iz usta predsjednika Sabora, onda se svako normalan upita – kuda plovi ova barka? “

„Izdaja! Izdaja!“

Tako je prije dvije godine govorio Željko Strize, iz veteranske udruge HVIDR-e, na splitskoj Rivi, na prosvjedu protiv HDZ-ove vlade. Oni isti koji su prosvjedovali ispred Banovine u Splitu protiv JNA, oni koji su mitingašili protiv Mesića i Račana, a za Norca, radi Gotovine su na Rivi protestirali i protiv Sanadera.

Danas su hrvatske ulice mirne. Kad ljevica prosvjeduje radi rušenja zgrada u Zagrebu ili radi NATO-ove vježbe u Splitu, jedva skupi pristaša koliko i novinara, a desnica se s ulica povukla na Thompsonove koncerte:

„Za Dom spremni! Za Dom spremni!“




Zapažena uloga medija

Da li su narodi na Balkanu naučili lekciju iz prošlosti, pitali smo i britanskog profesora sa Sveučilišta Kent Floriana Biebera:

„Mislim da su ljudi nešto naučili. Sumnjam da još ima onih koji su spremni ratovati. Prije bih rekao da su umorni, iscrpljeni i gledajući iz te perspektive lekciju su naučili. No, situacija je i dalje vrlo slična onoj s početka devedesetih. Postoje političke elite koje su spremne na nacionalističke govore, na nacionalne podjele, jer im je to lakše nego govoriti o reformama. Ne moraju odgovarati na teška pitanja, a uz to i kontroliraju sredstva kojima zadC postojeće stanje. Naravno da ta okupljanja naroda nisu ni spontana, niti predstavljaju demokratsku volju građana, što smo, uostalom, vidjeli na početku devedesetih u bivšoj Jugoslaviji. Tu ima dosta manipulacija, a i mediji tu imaju ,zapaženu ulogu‘. U Bosni nema dovoljno nezavisnih medija koji bi kritizirali način na koji političari poput Dodika, pa čak i Silajdžića, pristupaju ovakvim temama.“

Profesor istočnoevropske politike i povijesti na sveučilištu u Bologni Stefano Bianchini smatra da nije stvar u tome jesu li narodi na Balkanu naučili ili nisu naučili lekciju iz prošlosti:

«Ja mislim da je kriza ozbiljna i da može doći do velikih konfrontacija. Sumnjam da se može ponoviti rat, ali incidenata može biti. Rat se ne može ponoviti jer više niko ne raspolaže dovoljno snažnom vojskom za tako nešto. Problem nije u tome da li su narodi na Balkanu naučili lekciju iz prošlosti ili nisu, problem je u tome što proces raspadanja Jugoslavije nije gotov. Ono što je počelo početkom devedesetih, i dalje traje i iskreno da vam kažem – neće se završiti sa Kosovom. Imamo napetosti u Makedoniji, imamo napetosti u Sandžaku, odnedavno imamo i neke nove izjave u Vojvodini. Tako da mislim da je kraj raspada Jugoslavije još daleko.»

Da li mislite da će se Bosna i Hercegovina sačuvati kao jedinstvena država?

«To je sada teško reći. Ukoliko se proces raspada Jugoslavije produži, sumnjam da će BiH ostati cijela.»

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica novinarske nagrade 'Lorenzo Natali'  2008. koje dodjeljuje Evropska komisija u saradnji sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara. 

XS
SM
MD
LG