RSE: Još jedan svjetski dan medija je pred nama. Kako ga dočekuju novinari u Bosni i Hercegovini? Uživaju li u slobodama ili su ograničeni?
Hadžiomerović: Ja mislim da se o slobodi medija ovdje može govoriti samo u teoretskom smislu, u smislu da jednostavno nemamo tu vrstu ograničenja, nemamo cenzura, barem ne ovi slobodni novinari. U BiH mogu da objavljuju sve one stvari za koje imaju argumentaciju. Ne postoji neki Centralni komitet kao nekada, koji je određivao šta smije, a šta ne smije ići u medije. Međutim, za razliku od tog vremena kada je neko drugi mislio o tome šta treba da se objavi, danas imamo situaciju da novinari zaista imaju tu vrstu slobode da objave sve te stvari, ali se onda nađu pod strašnim pritiscima, čemu smo svjedoci, posebno u posljednjih godinu dana. Ovdje u Bosni i Hercegovini se apsolutno na svaki iole problematičniji tekst, novinski, televizijski prilog, posve je svejedno, reagira, čini mi se, ili oružjem ili brutalnim prijetnjama.
RSE: Zbog posla koji radite – evo, upravo ste pomenuli prijetnju. Prijetili su vam smrću, a većina novinara magazina „60 minuta“ pretrpjela je napade, fizičke ili verbalne. Možemo li malo razgovarati o tim napadima, šta oni znače za medije?
Hadžiomerović: Mi imamo sada situaciju da od šest, sedam ljudi u redakciji, polovina ima policijsku zaštitu. Dakle, to je najbolje objašnjenje u kakvim uvjetima radimo, jer ovdje svaka budala, svaki kriminalac sakriven iza političkih moćnika, ima pravo, nažalost, da prijeti, da zastrašuje i da napada novinare. Imamo situacije u kojim smo, ne tako davno, čak bili napadnuti od ombudsmena za ljudska prava BiH, Vitomira Popovića, koji je na svu sreću izgubio taj mandat, nadam se i jednim dijelom zahvaljujući onome što smo mi uspjeli da raskrinkamo – to je ona čuvena prijetnja sa „metkom u čelo“. Međutim, ono što se sada dešava da novinar koji je to uspio snimiti, tu brutalnu prijetnju, danas u Okružnom tužilaštvu u Banja Luci, je postao predmet istrage. Radi se o mom kolegi Damiru Kaletoviću. Protiv njega će Okružno tužilaštvo, po nalogu režima i upravo tog Vitomira Popovića, vjerovatno dobiti optužnicu za, kako su oni to tamo naveli za „tajno i nezakonito“ snimanje. Dakle, ovdje nije problem u tome što je čovjek zaprijetio metkom u čelo, već je problem u tome što smo mi uspjeli da dokumentiramo tu prijetnju i javno je objavimo. Potpuno su zamijenjene teze i to je, rekao bih, najbrutalniji slučaj.
RSE: Živite li Vi pod policijskom zaštitom i je li vas strah?
Hadžiomerović: Mislim već zadnjih godinu dana sam u tom „posebnom“ režimu, ali, jednostavno, nisam ni tada osjećao strah. Policijska pratnja sa kojom ja živim je zapravo odluka čelništva Kantonalnog MUP-a u Sarajevu, koji su procijenili na osnovu svojih informacija da mi prijeti životna opasnost i zbog toga su to dodijelili. Dakle, što se mene tiče, nemam straha, ali, u principu, ipak živiš pod nekim posebnim režimom, što je zapravo opet pokazatelj da u 21. stoljeću imate novinare koji žive pod policijskom zaštitom da im neki mafijaš ne bi napravio nešto loše.
RSE: Koliko sve te tužbe i napadi o kojima govorimo, koliko to govori o tome gdje živimo, u kakvom društvu živimo?
Hadžiomerović: Pa mislim da to najbolje objašnjava. Ovdje nije više problem samo u tome da mi imamo praktično na polovini države BiH potpunu cenzuru medija. Apsolutno imate dirigirano novinarstvo, sa najvišeg mjesta, iz zgrade Vlade Republike Srpske, a s druge strane imate rijetke izuzetke, zaista časne izuzetke među novinarima u RS koji, radeći za federalne medije, praktično objavljuju sve te negativne pojave. S druge strane imate također u samoj Federaciji medije koji su direktno konektovani na vlast ili je vlast konektovana na njih – više to nikome nije jasno - i ti mediji su zapravo slika i prilika tog federalnog dijela Bosne i Hercegovine. I na trećoj strani imate nas, neke nezavisne novinare, među koje neskromno ubrajam i sebe i svoje kolege, koji pokušavaju da od ove zemlje naprave normalnu državu. Nije to neka velika snaga koju imaju ti nezavisni novinari, međutim, ja postavljam pitanje šta bi se dogodilo da nas nema? Tek tada bi zavladao mrak u Bosni i Hercegovini i praktično svi ovi slučajevi koji se počinju procesuirati na državnom Tužiteljstvu i Sudu su zapravo još prije dvije, tri, četiri godine objavljivani upravo u tim medijima koji trpe najžešće napade od ove mafijaške strukture koja vlada Bosnom i Hercegovinom. Dakle, kao ona stara uzrečica: situacija je teška, propasti nećemo.
RSE: Vi i magazin „60 minuta“ dobili ste nekoliko značajnih novinarskih nagrada. Koliko su vam bitne nagrade?
Hadžiomerović: Pa naravno da su bitne. Mi smo zapravo dobili sve nagrade, koliko je meni poznato, koje se mogu dobiti u BiH. Naravno da su nam važne te nagrade jer su nešto što ti na neki način odaje priznanje za sve ono što radiš, ali mi ne radimo radi nagrada. Mi radimo zbog toga da bi od ove zemlje jednog dana napravili normalniju evropsku državu.
Hadžiomerović: Ja mislim da se o slobodi medija ovdje može govoriti samo u teoretskom smislu, u smislu da jednostavno nemamo tu vrstu ograničenja, nemamo cenzura, barem ne ovi slobodni novinari. U BiH mogu da objavljuju sve one stvari za koje imaju argumentaciju. Ne postoji neki Centralni komitet kao nekada, koji je određivao šta smije, a šta ne smije ići u medije. Međutim, za razliku od tog vremena kada je neko drugi mislio o tome šta treba da se objavi, danas imamo situaciju da novinari zaista imaju tu vrstu slobode da objave sve te stvari, ali se onda nađu pod strašnim pritiscima, čemu smo svjedoci, posebno u posljednjih godinu dana. Ovdje u Bosni i Hercegovini se apsolutno na svaki iole problematičniji tekst, novinski, televizijski prilog, posve je svejedno, reagira, čini mi se, ili oružjem ili brutalnim prijetnjama.
Imamo situaciju da od šest, sedam ljudi u redakciji, polovina ima policijsku zaštitu. Dakle, to je najbolje objašnjenje u kakvim uvjetima radimo, jer ovdje svaka budala, svaki kriminalac sakriven iza političkih moćnika, ima pravo, nažalost, da prijeti, da zastrašuje i da napada novinare.
Hadžiomerović: Mi imamo sada situaciju da od šest, sedam ljudi u redakciji, polovina ima policijsku zaštitu. Dakle, to je najbolje objašnjenje u kakvim uvjetima radimo, jer ovdje svaka budala, svaki kriminalac sakriven iza političkih moćnika, ima pravo, nažalost, da prijeti, da zastrašuje i da napada novinare. Imamo situacije u kojim smo, ne tako davno, čak bili napadnuti od ombudsmena za ljudska prava BiH, Vitomira Popovića, koji je na svu sreću izgubio taj mandat, nadam se i jednim dijelom zahvaljujući onome što smo mi uspjeli da raskrinkamo – to je ona čuvena prijetnja sa „metkom u čelo“. Međutim, ono što se sada dešava da novinar koji je to uspio snimiti, tu brutalnu prijetnju, danas u Okružnom tužilaštvu u Banja Luci, je postao predmet istrage. Radi se o mom kolegi Damiru Kaletoviću. Protiv njega će Okružno tužilaštvo, po nalogu režima i upravo tog Vitomira Popovića, vjerovatno dobiti optužnicu za, kako su oni to tamo naveli za „tajno i nezakonito“ snimanje. Dakle, ovdje nije problem u tome što je čovjek zaprijetio metkom u čelo, već je problem u tome što smo mi uspjeli da dokumentiramo tu prijetnju i javno je objavimo. Potpuno su zamijenjene teze i to je, rekao bih, najbrutalniji slučaj.
RSE: Živite li Vi pod policijskom zaštitom i je li vas strah?
Svi ovi slučajevi koji se počinju procesuirati na državnom Tužiteljstvu i Sudu su zapravo još prije dvije, tri, četiri godine objavljivani upravo u tim medijima koji trpe najžešće napade od ove mafijaške strukture koja vlada Bosnom i Hercegovinom.
RSE: Koliko sve te tužbe i napadi o kojima govorimo, koliko to govori o tome gdje živimo, u kakvom društvu živimo?
Hadžiomerović: Pa mislim da to najbolje objašnjava. Ovdje nije više problem samo u tome da mi imamo praktično na polovini države BiH potpunu cenzuru medija. Apsolutno imate dirigirano novinarstvo, sa najvišeg mjesta, iz zgrade Vlade Republike Srpske, a s druge strane imate rijetke izuzetke, zaista časne izuzetke među novinarima u RS koji, radeći za federalne medije, praktično objavljuju sve te negativne pojave. S druge strane imate također u samoj Federaciji medije koji su direktno konektovani na vlast ili je vlast konektovana na njih – više to nikome nije jasno - i ti mediji su zapravo slika i prilika tog federalnog dijela Bosne i Hercegovine. I na trećoj strani imate nas, neke nezavisne novinare, među koje neskromno ubrajam i sebe i svoje kolege, koji pokušavaju da od ove zemlje naprave normalnu državu. Nije to neka velika snaga koju imaju ti nezavisni novinari, međutim, ja postavljam pitanje šta bi se dogodilo da nas nema? Tek tada bi zavladao mrak u Bosni i Hercegovini i praktično svi ovi slučajevi koji se počinju procesuirati na državnom Tužiteljstvu i Sudu su zapravo još prije dvije, tri, četiri godine objavljivani upravo u tim medijima koji trpe najžešće napade od ove mafijaške strukture koja vlada Bosnom i Hercegovinom. Dakle, kao ona stara uzrečica: situacija je teška, propasti nećemo.
RSE: Vi i magazin „60 minuta“ dobili ste nekoliko značajnih novinarskih nagrada. Koliko su vam bitne nagrade?
Hadžiomerović: Pa naravno da su bitne. Mi smo zapravo dobili sve nagrade, koliko je meni poznato, koje se mogu dobiti u BiH. Naravno da su nam važne te nagrade jer su nešto što ti na neki način odaje priznanje za sve ono što radiš, ali mi ne radimo radi nagrada. Mi radimo zbog toga da bi od ove zemlje jednog dana napravili normalniju evropsku državu.
