Dostupni linkovi

Zapadnjaci, pazite s kim se družite


Saif al-Islam Qaddafi, januar 2011.
Autor: Anne Applebaum (Washington Post), prevela Ena Stevanović

Sve utjecajnije britanske dnevne novine su u posljednje vrijeme pisale o Saifu Gaddafiju, ali Sunday Times je imao ubjedljivo najbolju grafičku ilustraciju. Fotografija drugog sina Moamera Gadafija u bijeloj jakni, sa svilenom kravatom i pažljivo omotanom kefijom koja elegantno pada na njegova ramena se nalazi na sredini stranice.

Okružuju ga fotografije njegovih britanskih prijatelja i poslovnih partnera - Nat Rothschild, sin bankara koji je priredio zabavu za Saifa kada je doktorirao na „civilnom društvu“ i „globalnom upravljanju“ na Ekonomskom fakultetu u Londonu; Sir Howard Davies, direktor London School of Economics i jedan od ekonomskih izaslanika Tonyja Blaira u Libiji; Lord Peter Mandelson, bivši Blairov savjetnik, šef kabineta i europski povjerenik koji je trenutno savjetnik kompanija koje „žele proširiti tržište preko oceana“; Princ Andrew koji promovira britansko ekonomiju u inostranstvu i posljednji, ali ne i najmanje bitan - Tony Blair.

Saif je bio popularan. Išao je na zabave u palaču St. James i krstario jahtom na otok Krf. Osim toga bio je izuzetno imućan. Njegove veze i poznanstva su bili kanali putem kojih su britanske kompanije ulagale u Libiju, ali i putem kojih su libijski investitori ulagali u britanske kompanije.

Time se on bavio sve do prošle sedmice kada se pojavio na libijskoj nacionalnoj televiziji obećavajući da će se krvavi režim njegovog oca boriti „do posljednjeg muškarca, do posljednje žene i do posljednjeg metka“. Odjednom je prihvatljivo lice libijskog tiranina postalo neprihvatljivo. Iza maske zapadnjački obrazovanog čovjeka se krije pobješnjeli psihopata.

Saif nije jedini sumnjivi lik koji je živio u prostoru gdje novac susreće politiku u Londonu, gradu koji je postao središte globalnog kapitalizma. Na spisku ljudi s kojima je princ Andrew u posljednje vrijeme večerao se nalazi još mnogo sličnih uglađenih tipova: Libijaca, Kazahstanaca, Kirgiztanaca i naravno sveprisutnih Saudijaca.

Legija državnika na plati

Novac, strani novac, a posebno saudijski novac je uvijek imao tu moć da omogući pristup zapadnim državnicima. Ali u posljednjim decenijama, proporcije su znatno promijenjene. Demokratski zapad je postao relativno siromašan dok su se nedemokratske zemlje u razvoju obogaćivale. Da budemo precizniji, zapadni političari, bivši političati pa čak i aristokrate su postali znatno siromašniji od izrazito bogatih poduzetnika iz naftom i plinom bogatih zemalja centralne Azije, istočne Evrope i Bliskog istoka.
Tony Blair, septembar 2010.

Prije dvadeset godina niti jedan umirovljeni britanski ili njemački državnik ne bi tražio zaposlenje izvan svoje zemlje. Danas je Blair savjetnik vlada Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a bivši njemaški kancelar Gerhard Schroeder dobija plaću od Gazproma, ruskog naftnog giganta.

Istina je da postoji legitiman argument da se održavaju kontakti sa diktatorima: Blair je 2003. uspio ubijediti Gaddafija da odustane od nuklearnog programa i u proteklih deset dana je dva puta nazvao diktatora i molio ga da prestane ubijati svoj narod. To naravno nije pomoglo, ali vrijedilo je pokušati.

Međutim, nema opravdanja za uzimanje novaca od diktatora ili za druženje s njihovim potomcima, posebno ne kad se istovremeno igrate politike s njihovim roditeljima. Ali to nije samo problem Velike Britanije. Frank Wisner, izaslanik predsjednika Obame, koji je na početku egipatske revolucije poslan da pregovara sa Hosni Mubarakom također radi za Patton Boggs, pravnu kompaniju koja je radila za egipatsku vladu. Američka administracija je navodno pobjesnila kad je Wisner samo nekoliko dana prije nego što je Mubarak pobjegao iz Kaira neočekivano izjavio da Mubarak „mora ostati“. Ali da li nas to treba iznenaditi?

U međuvremenu je Michele Alliot-Marie izgubila svoj posao ministrice vanjskih poslova Francuske jer je tijekom revolucije otišla na godišnji odmor u Tunis, sjela par puta u privatni avion koji pripada prijatelju tuniskog predsjednika i pomogla svom ocu da tamo sklopi posao. Kada se vratila, taktično je predložila da Francuska pomogne svojim prijateljima u Tunisu da zaustave pobunu.

Odlazak Alliot-Marie je samo jedan od mnogih. Ako zapadne vlade žele zadržati bilo kakav kredibilitet u post-revolucijskom arapskom svijetu, moraju prestati zapošljavati ljude, čak i kao „savjetnike“ koji su već plaćeni od strane trenutnih ili bivših arapskih diktatora. Blair bi trebao odmah odustati od mjesta neformalnog savjetnika zemalja Bliskog istoka, a i princ Andrew bi trebao ostati kući. Svi svjetski Wisneri bi trebali biti umirovljeni. Na kraju bi sva ta legija bivših državnika koji primaju plaće od kineskih, ruskih ili saudijskih poduzetnika trebala da se drži podalje od mjesta svog nekadašnjeg zaposlenja, za svaki slučaj. Jer ako dođe do revolucije, možemo biti sigurni da će se ispostaviti da i oni imaju „sramotne prijatelje“.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG