Dostupni linkovi

Mahmutćehajić: Nacionalistička i komunistička kanonizacija Andrića


Sa izložbe posvećene Ivi Andriću, Sarajevo

(Reakcija Rusmira Mahmutćehajića na "Most" – Ko zloupotrebljava Ivu Andrića)

U Oslobođenju od 28. novembra 2016. godine objavljen je prijepis Vašeg razgovora s g. Sašom Ilićem i g. Nedžadom Ibrahimovićem o savremenim tumačenjima pripovjedačkog djela Ive Andrića. U tome tekstu g. Nedžad Ibrahimović kaže: “Ja čak mislim da nije problem u tome koliko je Andrić zastupljen u školama u Bosni i Hercegovini, već u tome kako se Andrićevo književno djelo interpretira. A interpretira se na način koji je duboko suprotan elementarnim principima književne nauke. Ta interpretacija je hermetično zatvorena u prostore vlastitog nacionalnog, religijskog i etničkog ključa. U školama u Federaciji Bosne i Hercegovine Andrić se čita na način za koji su se zalagali mnogi iz bošnjačkog kulturnog i akademskog korpusa, čast izuzetcima. To ide dotle da se za čitanje Andrića daju upute nastavnicima i učiteljima kako treba interpretirati Andrića. A treba ga čitati onako kako ga čita, recimo, Rusmir Mahmutćehajić – profesor, akademik i inženjer elektrotehnike. To su čitanja koja čine zlo, prije svega, samom čitanju, a onda i književnosti. Čitanje kao duhovna disciplina ne može biti omeđeno nikakvim ideologijskim i etničkim okvirima. Ono je duboko subjektivno. Dok čita, čovjek ne treba ispred sebe da ima ni svoju naciju, ni svoju religiju već samog sebe sa svim svojim iskustvima, traumama i strahovima. A Ivo Andrić se danas tako ne čita u Bosni i Hercegovini.ˮ

Taj iskaz, postavljen u bilo koji epistemološki okvir, nema i ne može imati nikakvo znanstveno utemeljenje. Subjektivan je, temeljno ideologijski, ali i najvjerovatnije posljedica manjka moralne odgovornosti autora za ono što javno govori. Niste Vi, g. Karabeg, autor tog iskaza. Ali Slobodna Evropa je platforma s koje je on rečen, s koje je to ideologijsko ja-jakanje i dalje šireno. Zato pišem Vama, jer da je u vezi s tim nešto imao znanstveno relevantno reći, g. Nedžad Ibrahimović bi se bavio temeljno akademskim, znanstveno vrednovanim i prihvaćenim radovima dostupnim najširoj svjetskoj akademskoj javnosti u vezi s mojim istraživanjima o andrićevstvu. Pojmom andrićevstvo označena su brojna ideologijska tumačenja književnog djela Ive Andrića u funkciji ideologija nacionalizma, komunizma, orijentalizma i tako dalje. Rezultati tih istraživanja učinjeni su, uz najstrožije akademske procedure, dostupnim svjetskoj javnosti:

Rusmir Mahmutćehajić, “Andricism: An aesthetics for genocideˮ, East European Politics and Societies, 27/4 (2013): 619–667;

Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja, Beograd: Clio, 2015.

A kakve su tvrdnje g. Nedžada Ibrahimovića s obzirom na pitanje koje dotiču? Kaže da se Ivo Andrić (valjda njegovo pisano djelo?!) “tako ne čita u Bosni i Hercegovini”. Njegovo “takoˮ jest vjerovatno postuliranje apsolutizacije “jaˮ s kojim počinje svoju tvrdnju. Ko, izuzimajući Sveznajućeg, može znati kako se čita djelo Ive Andrića, ili bilo koje drugo u Bosni i Hercegovini? Ako neko misli da to zna, jasno je da se poziva na okultne razloge svog sveznanja, pa se tako sam isključuje iz raspravljanja o čitanju, koje je uvijek individualni čin, a dostupno za raspravu ako je u odgovarajućoj diskurzivnoj zajednici predstavljeno pismeno ili usmeno. Svoje “tako“, uspostavljeno za ideologijski konstruiranog homogenog subjekta, može po volji i strasti primjenjivati na svakog koji mu se za to učini prikladnim.

Potom, g. Ibrahimović kaže da je čitanje duboko subjektivno, te da zato “ne može biti omeđeno nikakvim ideologijskim i etničkim okvirimaˮ. Jasna je nelogičnost te tvrdnje sa samo dvije propozicije. Ako je čitanje subjektivno – da jest, mora bit očito svakome, pa je isticanje toga trivijalno – nikoga ne može ograničiti, ni u jednome smjeru ljudskih mogućnosti. Ali, eto, g. Ibrahimović zna da je to moguće, jer mu se čini da će se isključivanjem nekih predjela nečijih subjektivnosti dopasti nekome. A upravo djelo Ive Andrića je uglavnom čitano i tumačeno s tim ograničenjima, pa je istraživanje takvih čitanja jedan od bitnih uvjeta oslobođenja antiideologijskih ideologija, antistaljinističkih staljinizama, antirasističkih rasizama i tako dalje. I, što je još važnije, valja istaći da i to i svako drugo umjetničko djelo kompromitiraju promicanja ideologijskih subjektivnosti na razinu nadsubjektivnosti.

G. Ibrahimović, u dogmatiziranoj ideologiji antiideologijstva, tvrdi da se negdje i nekako daju upute nastavnicima i učiteljima. Njegovo optuživanje nekih nepoznatih izvršitelja nečeg u čemu je on unaprijed svojom nadsubjektivnošću presudio, svjedoči, zapravo, o njemu kao ideologijski ostrašćenome u pretpostavljanju mogućnosti da on, zajedno s onima s kojima se slaže, mora biti čuvar tabuiziranih istina nekog njegovog u mašti konstruiranog znanja.

Opravdano je, bez ikakvog dvojenja, reći da njegova tvrdnja o mojim znanstvenim bavljenjima savremenim estetizacijama politika i politizacijama estetika korištenjem pripovjedačkog djela Ive Andrića nema ničeg čime bi bila opravdiva u akademskome diskursu. Ona je zato lažna. A motive laganja valja tražiti u subjektivnim stanjima lašca. Njih u spomenutim akademskim djelima nema, pa ih nije moguće ni naći. Ako je, ipak, g. Ibrahimović iznio tvrdnju koja je lažna, slijedi njegovo samoisključivanje iz bilo kakve akademske rasprave u kojoj bi bile iznošene i preispitivane logičke propozicije u sistemu bilo kakve znanstvene usmjerenosti.

E sad, što se tiče tvrdnje g. Ibrahimovića o načinu interpretacije “koji je duboko suprotan elementarnim principima književne naukeˮ, valja se upitati: Ako postoje elementarni principi književne nauke, jesu li oni neko okultno područje za koji su odgovorni samo njegovi žreci, jer je dostupno samo njima? Kada bi nedvojbeno bilo moguće pokazati da postoji propozicijski sistem “književne nauke”, o kojima su u epistemologijama modernog doba postignute opće saglasnosti, ostaje opakost tvrdnje da je to, ipak, privilegija jednih a ne i drugih. Time je pravo na subjektivnost, na što podsjeća g. Ibrahimović, ne samo porečeno već i zatvoreno, uz pretpostavku nepreispitivog nadznanja žreca takvog nauka. Ljudima takvih opredjeljenja se čini da znaju sve, pa im ni čitanja ni raspravljanja nisu potrebna. Evo ih posvuda s odmjeranjima i presuđivanjima. Povezuju se, u osjećanju da im nedostaju štitovi nepogrešivosti, a zapravo Centralni komiteti, tajne policije i preventivna hapšenja. Nije teško tih nekoliko bukača tipološki odrediti. Znaju unaprijed, i to uvijek s osudom onog što nije u skladu s njihovim okultnim krugom. Poriču transcendenciju, ali znaju čak i to šta je u dušama drugih. Predstavljaju se liberalnim, a zapravo su maskirani nasljednici onih doba kada su pisci i čitanja njihovih djela kanonizirani i uvođeni u cjelinu jezika, simbola i značenja, cjelinu one kulture koje je posljedica i bauk bosanstva s njegovim učincima u ponižavanjima, progonjenjima i ubijanjima.

Zgrožen sam, g. Karabeg, tim nerijetkim biranjima nekoliko ostrašćenih samomrzitelja i otvaranjem medijske platforme Slobodne Evrope za njihove soft-nacionalizme i kulturne rasizme. Pri tome bi, kako se čini, njihova ideologijska presuđivanja, temeljno antiakademska, pravdale navodne uključenosti u akademske zajednice. Možda ćete reći da je to prejaka tvrdnja u vezi s g. Nedžadom Ibrahimovićem kao primjerom tog čime sam zgrožen. Ali doista nemam sumnje da su djelovanja poput g. Nedžada Ibrahimovića suštinski nacionalistička i kulturno rasistička. Ako postoji nekako odredljiv homogeni “bošnjački kulturni i akademski korpus”, kojim su određena govorenja njegovih pojedinaca, onda je on, taj korpus, ideologijski postavljen u vidik kulturnog rasizma. Kako bi neko djelo, predano znanstvenoj javnosti, moglo biti određeno kao dimenzija bošnjačkog kulturnog korpusa? Znači li to da bi – Bože sačuvaj! – svakom javnom govorenju u znanosti trebalo odrediti njegov “kulturni korpusˮ kao romski, kurdski, berberski, jevrejski, irski, pa bi tako i time bili procjenjivani i vrednovani znanstvene pretpostavke, promatranja i teorije, ali i umjetnička djela?! To je figura kojom g. Nedžad Ibrahimović maskira svoj kulturni rasizam. Govori o interpretacijama nekog djela, ali ih a priori određuje ideologijskom imaginacijom nekog “kulturnog korpusaˮ, ugurujući u njeg kao u neku tvrđavu pojedince koje će potom denuncirati s uvjerenjem da će se tako predstaviti drugima kao onaj izvan svoje i njihove konstrukcije drugosti.

A da su tvrdnje g. Nedžada Ibrahimovića temeljno nacionalističke, dokaz je u njegovoj pretpostavci da on može znati u kojim ograničenjima svoje subjektivnosti postoje granice do kojih njegovu ur-interpretaciju treba držati, jer je ona u takvome vidiku iznad zla i dobra. Ne zagovarali on tu svoju tako konstruiranu nadsubjektivnost kao mesijansku?! Ima li nekog zbiljnog mislioca u svijetu koji bi tvrdio da neko djelo, recimo Immanuela Kanta, može biti čitano na jednak način i prije i poslije velikih svjetskih ratova i holokausta?! A g. Nedžad Ibrahimović, zajedno s još nekim soft-nacionalistima i mimikriranim komunistima, smatra da ima književnog djela koje mora biti interpretirano izvan svega što je tok iskustva u stradanju, i to uvijek u skladu s njihovom ideologijskom nadsubjektivnošću. Ne kaže kako i zašto je književno pripovijedanje Ive Andrića kanonizirano u oba ideologijska vidika, i u strogom nacionalističkom i tvrdom komunističkom. Ne kaže kako i zašto se dogodilo da je politizacija tog djela postala moćna estetizacija nacionalističkih i komunističkih politika u njihovim odnosima prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu, te učinjena instrumentom i agresivnih i mehkih, i otvorenih i pritajenih poricanja bosanske političke i kulturne pluralnosti. A upravo govorenjima kojima je to maskirano lažnim antinacionalizmom i antikomunizmom podržavani su totalitarizmi u kojima i s kojima nijedno umjetničko djelo ne može biti izvan njegovih zloupotreba. Prema tome, jasno je da g. Nedžad Ibrahimović zloupotrebljava pripovjedačko djelo Ive Andrića promičući se na razinu navodnog njegovog branitelja, ali uvijek u vidiku onih koji su ga kanonizirali u svojim ideologijskim odnosima prema sebi i svijetu. Uz to, on očekuje da će se tako, igrajući ono što nije, isplativo dopadati onima pred kojima izigrava ono što jest. Kako li se on grozi, u svojoj čuvarskoj revnosti, nad stranicama romana Andrićeva lestvica užasa Svetislava Basare! Ali, tu mu se ne isplati pokazivati zgroženo lice. Valja mu glumiti ushićenost tim pripovijedanjem, iskazom“srpskog kulturnog korpusa”, kako bi on za to rekao u svom kulturnom rasizmu, za koji misli da ga nije obuzeo, i da nema onih koji kritički čitaju to što piše.

Čini mi se da Vama, g. Karabeg, ovo trebam reći. Valja pretpostaviti da Vaša šutnja uz navedene ideologijske okrutnosti, doprinosi onemogućavanju složenih, a ipak potrebnih predstavljanja akademskih postignuća u dekonstruiranju onih ideologijskih naslijeđa koja su u temelju antibosanstva. Predstavljanja spomenutih vulgarnih ideologijskih pojednostavljenja, a zapravo izrugivanja znanosti, premošćivanjem razlika među ljudima koji govore, ne mogu shvatiti kao dobru volju da se iz užasavajućih oblika ideologijskih antibosanstava i antibošnjaštava nađe izlaz u etici sjećanja.

Rusmir Mahmutćehajić

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG