Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Anatomija terora: Kako se rađa ekstremizam?


Fotografija iz propagandnog videa tzv. Islamske države, Irak

Potrebno je više od religijskog fanatizma i mržnje da bi neko ubio nevinog čovjeka, ali stvarno prepoznavanje korijena terora inspiriranog tzv. Islamskom državom donekle bi pojasnilo uzroke ekstremizma.

Marc Sageman, koji je radio za CIA-u '80-ih godina, danas je forenzički psihijatar i stručnjak za terorizam. Godinama je istraživao kako neko postane terorista i u knjizi Understanding Terror Networks iz 2004. godine, Sageman je ispitao motivaciju 172 džihadističkih terorista. Njegovi zaključci proizašli su iz niza intervjua u zatvorima i psiholoških studija i pokazali su da terorizam nije samo reduciran na ideološke ili vjerske motivacije, niti na poremećaje ličnosti.

"Terorizam nije osobina ličnosti", naveo je Sageman. "Ne postoji takva stvar kao terorist ili neovisna osoba koja počini teroristički čin."

Ovo je najveći izazov u profiliranju, identificiranju i prepoznavanju pojedinaca koji su izloženi riziku da postanu teroristi. Demokratska društva ne mogu pratiti svakoga, a ono što traže možda ne daje nikakav znak svoga postojanja.

U naučnom radu The causes of terrorism iz 1981. godine Marta Crenshaw, stručnjakinja za borbu protiv terorizma, zaključila je da su ljudi koji počine terorizam obično uključeni u mrežu porodičnih ili prijateljskih veza, odani grupi, bilo da je plemenska, kulturološka, nacionalna, vjerska ili politička. Historijski, ubijanje nedužnih u terorističkim napadima ili u genocidu dešavalo se kad jedna grupa strahuje od neke druge grupe. "Obični" ljudi motivirani su da ubiju ljude "po kategoriji" kroz svoj vlastiti grupni identitet.

Ako se gleda iz grupe, ovo je posve racionalno: teroristi su shvaćeni kao hrabri altruisti koji štite grupu od zlonamjernih autsajdera.

Teroristička djela upozoravaju vanjsku grupu, tražeći poduzimanje određenih radnji, poput povlačenja vojne okupacije ili prekida kršenja ljudskih i građanskih prava. Terorizam je militariziran odnos s javnošću s "većim" ciljevima – unapređenje političke taktike, terorizam nije profesija ili opća ideologija.

"Teroristi su shvaćeni kao hrabri altruisti." (na fotografiji: militant tzv. Islamske države)
"Teroristi su shvaćeni kao hrabri altruisti." (na fotografiji: militant tzv. Islamske države)

Kroz razgovore s osuđenim džihadistima, kriminolog Andrew Silke je zaključio da je ideologija glavni razlog za njihovo uključenje, ali kad ih je pitao na koji način su uključeni, odgovori su uvijek imali veze s porodicom, diskriminacijom, nedostatkom prilika za posao, žudnjom za osvetom zbog smrti muslimana...

Silke navodi da ovi razlozi nisu često navedeni u izvještajima sigurnosnih agencija.

"Vlade ne vole čuti da je neko postao džihadista jer mu je brata pretukla policija ili jer je mnogo civila poginulo u napadu avionima u Mosulu... Dominantna ideja je usredotočiti se na pobjedu protiv radikalne islamske ideologije i ostaviti sve komplicirane i nejasne obrasce ponašanja iza sebe."

Crenshew je u radu The causes of terrorism zaključila da su prvo djeca društvenih elita ta koja se okrenu teroristima, nadajući se da će tako inspirirati manje privilegirane mase da odobre radikalne promjene u društvenom poretku. Mnoge džihadističke organizacije vodili su ljudi iz više srednje klase, intelektualci, često inženjeri: Al-Kaidin vođa Ayman al-Zawahiri je doktor medicine, Abu Bakr al-Baghdadi je navodno doktor islamskih nauka.

Ipak, istraživanja Vere Mironove, stipendistice Harvard Kennedy škole, o džihadistima u Iraku i Siriji pokazala su da su u IS-u militanti lokalno "prizemljeniji" – ljudi koji se bore da prežive u ratnim zonama. Strani borci su ti koji su više pokrenuti ideologijom i najviše motivirani identitetom grupe kako bi dostigli krajnji cilj.

Kad politike zemalja označavaju IS kao zlu tvorevinu, u glavama džihadista to je signal koji izaziva opasnost.

"Zaboravljamo misliti naučno. Moramo ući u glave boraca i pogledati nas na način na koji nas oni vide", naveo je Hriar Cabayan, stručnjak za sigurnost i borbu protiv terorizma.

Kako neko postane spreman umrijeti za ideju?

Ovo pitanje potaknulo je Scotta Atrana s Oxford univerziteta na istraživanje koje ga je odvelo do najzaraćenijih područja na svijetu, uključujući Mosul. Odgovor je upućivao na dvije stvari.

Džihadisti povezuju svoj individualni identitet s grupom i pridržavaju se "svetih vrijednosti".

Svete vrijednosti su one koje se ne smiju zanemariti ili zamijeniti za materijalne stvari.

Takve vrijednosti često su povezane s jakim emocijama i u principu su po prirodi religiozne, odnose se na religiju, s tima da i vjerovanja koja su zastupali najveći nacionalisti ili sekularisti također mogu postati svete vrijednosti.

Atran je utvrdio da ljude u borbenim grupama koji su nosioci svetih vrijednosti drugi članovi grupe percipiraju kao one koji imaju duhovnu snagu koja je važnija od fizičke.

Ovi borci napustit će svoje najbliže prijatelje zbog ideala.
– Scott Atran

Štaviše, svete vrijednosti daju i drugu glavnu karakteristiku ekstremista: snažan grupni identitet. "Kad dođe do problema, ovi borci napustit će svoje najbliže prijatelje zbog ideala", naveo je Atran.

Osobe s ovakvim uvjerenjima najlakše je objasniti ne kao racionalne, već kao posvećene aktere. "Jednom kad su prepoznali sebe kao posvećene i zaključali se u toj poziciji, nijedna od klasičnih intervencija ne djeluje", kaže Atran.

Ali postoje otvori.

Sveta vrijednost ne može se napustiti, ali se može reinterpretirati. Atran navodi slučaj imama kojeg je intervjuirao a koji je bio IS-ov regruter. On je napustio IS jer se nije slagao s njihovom definicijom džihada. Za njega, ali ne samo za njega, džihadizam je mogao biti i uvjeravanje nenasilnim sredstvima.

Sve dok postoje alternativne interpretacije koje dolaze iz jedne zatvorene grupe, u ovom slučaju tzv. Islamske države, mogu se unutar te grupe i proširiti, piše Laura Spinney za New Scientist.

Presjeći u korijenu

Program deradikalizacije temeljna je strategija protuterorizma u mnogim zemljama. Cilj je boriti se protiv ekstremizma prepoznavanjem pojedinaca koji su postali radikalizirani ili su u opasnosti da postanu takvi te ih ponovo uključiti u društvo pomoći psihološkog i vjerskog savjetovanja kao i stručnog usavršavanja.

Kritičari programa strahuju da oni kriminaliziraju i stigmatiziraju zajednice, obitelji i pojedince. Osim toga, postoje pitanja o tome s kim vlade surađuju za dobivanje informacija i trebaju li javni službenici biti obavezni da prijave potencijalne radikalne osobe.

Malo je dokaza da programi deradikalizacije djeluju.

Ključ za suzbijanje ekstremizma leži u društvenim korijenima i ranoj intervenciji, prije nego neko postane "posvećen akter", koji želi dati svoj život za neki cilj, navodi Atran.

"Do tada postoji mnoge stvari koje možete učiniti."

Jedna od najučinkovitijih mjera je angažman u zajednici. Još jedan obećavajući put je razbiti stereotipe, kaže socijalna psihologinja Susan Fiske s Princeton univerziteta. To nisu nužno vjerski ili rasni stereotipi, već generalizirani stereotipi koje imamo za ljude oko nas.

Kada se međusobno kategoriziramo, posebno se bavimo socijalnim statusom i konkurencijom, gledamo osobe niskog statusa kao nesposobne, a konkurente kao nevjerodostojne. Kroz historiju, nasilna djela obično su počinjena protiv pojedinaca visokog statusa s kojima se neko natječe za resurse, a koji zbog toga izazivaju zavist, kaže Fiske.

Efekt mreže

Ključni faktor džihadističkih grupa jeste društvena mreža unutar koje se šire i zagovaraju ideje.

"Ako uspijete prekinuti takve konekcije, to je vjerovatno najbolji način da spriječite ljude da postanu teroristi", kaže J. M. Berger iz Međunarodnog centra za borbu protiv terorizma u Hagu i koautor knjige ISIS: Država terora.

On smatra da je razvoj društvenih medija povećao broj ljudi koji mogu biti obuhvaćeni ekstremističkim grupama ali je također pojačao i snagu njihovih poruka zato što im je omogućio da zaobiđu zaštitne mjere protiv govora mržnje.

Ko je najosjetljiviji na propagandu?
Ko je najosjetljiviji na propagandu?

Oni koji su najosjetljiviji na propagandu, pokazuje njegovo istraživanje, nisu hronično siromašni ili na marginama, to su ljudi koji prolaze kroz neizvjesnost u životu, ili su nedavno preobraćeni, mladi ljudi koji su tek napustili obitelj, ljudi s mentalnim problemima...

Ekstremističke skupine su sposobne poticati kolektivnu nesigurnost, na primjer izazivajući neprijateljstvo među etničkim skupinama. Istovremeno se predstavljaju kao nositelji jasnih i nepokolebljivih vrijednosti, atraktivne poruke pojedincima koji su podvrgnuti potencijalno destabilizirajućim preobrazbama. Putem društvenih mreža oni koji doživljavaju neizvjesnost mogu saznati o njima, pa čak i stupiti u kontakt s ekstremističkim mrežama.

G7 je to prepoznala nedavnom izjavom da će se "boriti protiv zloupotrebe interneta od terorista". Ali to je lakše reći nego učiniti, kaže Berger. "Lako je zahtijevati od socijalnih medija da rade nešto u vezi s ekstremizmom, ali mnogo je teže odrediti što bi trebali činiti na način koji je u skladu s vrijednostima liberalnih demokratija".

Originalni tekst pročitajte OVDJE.

  • 16x9 Image

    Meliha Kešmer

    Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku na bosanski, hrvatski i srpski jezik. Novinarstvom se bavi od 2014. kada je počela raditi na portalu Radiosarajevo.ba. Prije toga je radila kao lektorica. Na Radiju Slobodna Evropa radi od oktobra 2017. kao novinarka i producentica za društvene mreže u digitalnoj jedinici Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG